U spomen mojih mrtvih

Dan nakon Svih svetih dan je sjećanja, spomena, tišine i neke miline. Jer, sjećamo se onih koji više nisu s nama, sjećamo se onako u sebi, tiho i uz molitvu na usnama i u srcu.

Kazuje nam pjesnik tako o maslini, o Jadranu ali i o rastanku, o buri i o sjećanju koje je samo njegovo i koje nam onako pjesnički tiho i nekako nježno ipak podastire na ogled. Brač je tu, Spljet je tu (kakvo lijepo starinsko ime za Split) i domaja (opet još ljepša riječ od domovine!)…

U tom danu spomena i uspomena otok pjesnika Drage Štambuka neka bude metafora, sjećanje na bivanje i na neminovni odlazak. Tako u našim srcima i pjesnikov zapravo živi spomen na oca, zbog kojega se moli Bogu, ostaje – trajno i zauvijek …

Nives Gajdobranski