U školi Andrija Kačić Miošić u Pločama
Uz zbirku pjesama Vladimira Pavlovića “Gestemanska ura”, u izdanju Naklade DHK, Hrvatsko slovo, Zagreb, 1997.
Piše: Tomislav Marijan Bilosnić
Vladimir Pavlović toliko je osoban pjesnik da je pomno mimoilazio sporedno, lirik sposoban ocrtati svemirski krug a da se kloni apstraktnoga, autor koji u pređu svoje lirske niti nije upleo ni jedne niti koja bi se mogla dojmiti generalizirajućom.
Ne gubeći se na putovima ponuđenih svjetova, Pavlović je iz zbirke u zbirku, dapače iz stiha u stih, osmišljavao i obnavljao samo beskraj svog osobnoga svijeta, svijeta svoga zavičaja i naroda, svijeta u kojemu je bila umrežena isključivo njegova ljudska i pjesnička egzistencijalnost i esencijalnost. Naginjući božanskoj slobodi osobnoga, svoje duhovno nebo tražio je u zrcalnosti neretvljanske vode i plavetnilu mora i naronovskih vrtova.
U poeziji Vladimira Pavlovića ničesa nema što bi moglo zamijeniti osobnost, što je inače čest slučaj u modernoj suvremenoj lirici, u kojoj baš zato poezije i nema, jer je poezija isključivo osobna volja, osobni stav, u njoj je osobnost i moć i snaga, ja bez ikakve prilagodbe! Računajući na pjesništvo, Pavlović je računao na isključivu osobnost, ne na estetizam, intelektualizam, znanje i umijeće, već na vertikalan uzlet svoje duhovnosti, potragu za vlastitom istinom, fenomenološkom istinom svoga bića. Novo i neminovno može se dokučiti samo osobnošću, osobnost je autorstvo. Do ovakve spoznaje bitne za kristalizaciju poezije naš je pjesnik mogao doći živeći izdvojen od pjesničkih škola i grupa, u osami isključivo svog nezagađenog pjesničkog vrta.
Navedene činjenice su i jedan od bitnih razloga zašto je o poeziji teško, pa i suvišno pisati, poglavito o onome što je doista zvjezdano u njoj. Pisati se može tek o školama i poetikama. Jednostavno, ne može se govoriti o nedostižnome, a da se to isto ne baci na profano i uprljano, svakome dostupno i dohvatno tlo. U “Gestemanskoj uri” zadržat ću se zato tek na darežljivo označenom tragu Pavlovićeva pjesništva, na onome gdje pjesništvo samo pojednostavljuje svoju mnogostrukost. Slijedeći antejsku nit ove poezije vezane za zemlju i ispisane kao sažetak krajnjih ljudskih istina, krenut ću tragom autorske autohtonosti, osamljenosti, izdvojenosti, onim mjestima na kojima zatičemo prepoznatljivu a novu liriku, izoliranu njezinu oazu.
Na grobu pjesnika
Pavlović zna da je put i istina u identitetu, da se moguće praznine na putu i u istini ne prekrivaju riječima, jer bi se tako krivotvorila poezija, već se na tom putu i u njegovoj istini slijede beskrajna preobraženja, što i jest ljepota poezije. Onoliko koliko je pjesničke vrijednosti u nekom pjesničkom djelu, toliko je i ljepote. Slijedeći dalje rečenu istinu, pjesnik ne ostavlja praznoga prostora između cjeline i detalja, već mu taj prostor ispunja moć umjetnosti, sama poezija. Projekcijom duha u prostoru, učestalo u konkretnom, prepoznatljivome zavičajnom pejzažu, Pavlović započinje rješavati pitanje čovjeka i svijeta kao svoje osnovno lirsko pitanje. U toj točki lirskog iskaza često će se pojaviti Krist, onaj koji nas upućuje i upozorava na ljudski vezu s Bogom. Pavlović će poput Šopa u zavičaju zateći Isusa, ali on se neće usuditi intimizirati ga, već će izvorna iskustva, izvorno svoje lice, ne kuću među zvijezdama svemira, već tu na zemlji izgraditi od ljudske patnje i boli. Svoju kršćansku vjeru u žrtvu i iskupljenje, pad i uskrsnuće, Pavlović propituje kroz zavičaj, autentični svijet (gdje se jedino i približava Šopu), kroz svijet osobne opstojnosti, povijesni prostor egzistencijalne zbiljnosti. Zašto!? Jer, raj je zavičaj (kao i pakao), i zato ni jedno nikad ne može biti izgubljeno.
U kazanom naći ćemo i razloge čestih opisa zavičajnog krajobraza u pjesmama Vladimira Pavlovića. Neki su ga tako svojedobno i svrstavali u pjesnika Neretve, pridajući tome pejorativni predznak. Bujica njegove poezije, međutim, nikako nije mogla stati pa ni u korito Neretve, jer u Pavlovićevim opisima, za razliku od onih koji jesu tek “zavičajni pjesnici”, nema tehnike, nema znanog i naučenog, nabrajanja i ponavljanja, opis ovdje tek služi za prepoznavanje vanjskog identiteta svijeta i čovjeka, ali u njemu se iz slike u sliku uvijek otvara i nanovo zrcale nova područja značenja, čemu i služi mnoštvenost i mnogoznačnost Pavlovićevih metafora satkanih od stalnih mijena. U istome času prepoznavanja slike jedne metafore ona se preobražava u drugu, novu sliku, te se lice ponuđene slike keleidoskopski neiscrpno umnožava.
Pred školom Vladimir Pavlović u Čapljini
U pjesništvu koje se poziva na povijest, povijesno se ne ponavlja, ne reciklira i ističe, niti mu se suprotstavlja i negira, već se povjesno domišlja kao lirski temelj za proširenje pjesničke zbilje, kao obrazac ljudske želje za konačnim i vječnim. U tu svrhu pjesnik će vrlo često i nadasve vješto posegnuti za simbolima ( mora, vode, plavog, ljubičastog, ruže, minerala, metala, vrta, i slično), jer se drukčije ljudska svakodnevna zbilja, slika ljudske povijesti (ovdje od Delmata do suvremenih Hrvata), kao i transcendentalno i onostrano u duhovnome smislu, ne bi mogla ni domisliti. Pavlović poseže, vidjeli smo, za onom simbolikom koja pripada svima, koja je poznata i jasna, otvorena, dakle simbolikom koja pokreće i čitateljeve a ne samo autorove emotivne centre. No, kao i svi simboli, tako ni ovi “poznati” nisu bez tajne, jer riječ je o meandrima metafizičke neuhvatljivosti, o pjesničkoj vještini građenja djela na reduciranju i osuvremenjavanju mističke metaforike.
Gestemanska ura, ura je odluke. Gestemanska ura je i lirika Velikog petka. Pavlovićeva zbirka istog naslova, inače njegova posljednja zbirka, tako je i njegova oporučna zbirka pjesama. U njoj će se pjesnik vratiti svim poznatim svojim ranijim temama, onim koje će ovog puta izabrati i potvrditi kao vječne, katarzične, kao svoje konačno duhovno putovanje zavičajem u kojemu je jedino moguće pronaći, prepoznati i ostvariti svoju Riječ. Kristova muka i uskrsnuće konačno će se ovdje doživjeti kao vlastita zbilja, što će i biti iskustvo nađene Riječi. Oni pak koji zaniječu sebe, pa tako i svoj zavičaj, ne nalaze riječ, ni istinu, ni uskrsnuće, jer nisu prošli put muka, poniženja i boli.
