Izložba – Nino Vranić: Sjećanja na baštinu Ars Sloveniae 1967.-1970.

Sjećanja na baštinu – Ars Sloveniae 1967.-1970. naziv je izložbe fotografija istaknutog hrvatskog fotografa Nine Vranića (održava se povodom Dana europske baštine 2014.), otvara se u muzeju Mimara 23. rujna 2014. u 18 sati

Izložbu priređuje i organizira Ministarstvo kulture Republike Hrvatske (Uprava za zaštitu kulturne baštine), autori su joj Miljenko Domijan i Josip Korošec. Likovni postav izložbe i oblikovanje deplijana načinili su Nikolina Jelavić Mitrović i Miljenko Domijan, a lekturu i prjevod Božo Premrl. Izložba ostaje otvorena do 12. listopada 2014. u Muzeju Mimara.

Sjećanja na baštinu pokazljivo nam predočava fotografski izražena zapažanja Nine Vranića, velikana hrvatske fotografije. Autori izložbe pmno su sastavli ograničeni izbor fotografija iz mnoštvenog opusa baš kako bi se djelomice odnosila imenom na Ars Sloveniae 1967.-1970., a čine je fotografije koje je Nino Vranić tijekom svojeg plodnog života kao jedan od najuglednijih i najznačajnijih fotografskih hrvatskih umjetnika iznimnom vještinom snimao. Zapravo Nino je Vranić rođeni umjetnik s dušom za fotografiju – znao se znalački izraziti s fotografijom baš kao nitko drugi tijekom tog razdoblja u Hrvatskoj – stoga jer je bio orginalan i raspoznajan, pa i zato jer vješto je snimao pa i s najosjetilnije razine jedinstveno dojmljive oblike za koje možemo kazati da su svojstveni samo njemu. Stoga s pravom kažemo da je Nino Vranić unatoč zahtjevnim okolnostima u kojima se nalazi velika i bogata kulturna baština u Hrvatskoj s ponosom neumorno bdio nad svekolikom hrvatskom kulturnom baštinom, kako kao fotograf u službi zaštite spomenika kulture pri Hrvatskom, tj. Republičkom zavodu u Zagrebu, a tako i kao slobodni umjetnik do kraja života. Ovu izložbu inicirao je idjejno njegov sin Goran Vranić, ugledniji hrvatski fotograf, a uvelike uspješan sljedbenik očeva profesijskog identiteta. Izložbu Sjećanja na baštinu u cjelosti (i nakladnički) je realiziralo Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Uprava za zaštitu kulturne baštine.

SJEĆANJA NA BAŠTINU – NINE VRANIĆA

„Nino nije „kunstgešihtersko-štreberski” znao baštinu, ali ju je zato nenadmašno vidio. Gledao ju je i takvim viđenjem pretvarao u fotografski motiv odabirući uvijek gotovo nepogrešivo pravi trenutak okidanja. Tada je cjelina ili fragment baštinskog djela, materijalno se emanirajući na fotopapiru ili otisnut u knjizi, postao znak i simbolom nabijena veza sa stvarnošću.

Svakako da u više od trideset tisuća negativa i pozitiva, pohranjenih u fototeci Uprave za zaštitu kulturne baštine u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske, nećemo baš na svakom naći ovakvu vezu, ovakav naboj. Ukupnost i vrsnoća čine ih ipak novim baštinskim korpusom te je polustoljetni Ninov mar 2009. okrunjen nagradom „Vicko Andrić” Ministarstva kulture za životno djelo u djelatnosti očuvanja kulturnih dobara.

Ova, Ninu posve zaslužena nagrada ne smije nas nikako odvojiti od prepoznavanja njegove suptilne i likovno više nego senzibilne duše. One duše koja je na već spomenuti način takvim viđenjem sve pretvarala u likovni motiv. U nizu samostalnih autorskih izložbi i bezbrojnih hrvatskih i međunarodnih nagrada svojom se elementarnom kromatskom simplificiranošću, ali sveprisutnom do grafičkog znaka svedenom likovnošću, izdvaja ona o krajolicima Hrvatskog zagorja. Nastala je nešto kasnije od motiva na ovoj izložbi, ali nas na neki tihi i nenametljivi način, u obradi interpretacije motiva i grafičke dorade, navodi na usporedbu kada listajući na najbolji način u plemenitom bakrotisku otisnute stranice romaničke umjetnosti, gotičke arhitekture i baroknog kiparstva, nalazimo vezu u bijelom, u bezbroj nijansi sivog i uvijek prisutnom crnom kontrapunktu. U ukupnosti likovnog doživljaja gotovo da se zanemaruje motiv, toliko nam se nameće vrsnoća metiera.

Ova su tri sveska Slovenske umjetnosti (Ars Sloveniae, izdanje Mladinske knjige, 1967–1970) u svojoj ukupnoj vrsnoći esejističko-znanstvene interpretacije doajena slovenske povijesti umjetnosti Marijana Zadnikara, Ivana Komelja, Sergeja Vrišera, likovnog urednika Lojza Gostiše i u bakrotisku Grafičkog zavoda Hrvatske u svijet tadašnje jugoslavenske likovnosti na velika vrata uvela dvojicu tada mladih, ali talentom i estetskim nervom obdarenih fotografa, Nikolu – Nina Vranića i Nenada Gattina. Obojica postadoše ekscelencije svjetske umjetničke fotografije te je njihovo djelo u svojoj opsežnosti na svojevrstan način i samo postalo baštinom, a svima nama (posebno u segmentu predstavljanja spomenika kulture) nedostižan uzor.

Bili smo tada razdragani ljepotom, vrsnoćom i raznovrsnošću slovenske baštine, a posebno ponosni na tankoćutnost dvojice hrvatskih fotografa u prepoznavanju tih osobitosti s vještinom, zanosom i ljubavlju darovanih svima nama. O dimenzijama ljubavi i prijateljstva u tim lutanjima slovenskim krajolikom trebalo je slikovito i spontano pripovijedanje u sjećanju Nina Vranića pretvoriti u kulturološki esej. Nismo to učinili, pa neka onda ova izložba bude zakašnjeli hommage Ninovom nadahnuto plemenitom viđenju i u izuzetnom likovnom doživljaju ostvarenom predstavljanju slovenske kulturne baštine.

U prikazanim radovima nalazi se bit one njegove kreacije koja je sukladno suvremenim načelima primjetno doprinijela humanizaciji prošlosti. Ne radi se samo o slikovnom djelu povijesno- umjetničkih konstatacija, već o neposrednom produbljivanju stečenih spoznaja. Odabrane fotografije omogućuju da doživimo pravu kvalitetu očuvane baštine; one su u biti elementi koji osmišljavaju sadašnje vrijeme.

Samu kreaciju Vranić unosi kao bitnu metodu u zaštiti baštine. Prisutnost estetskih kategorija postala je konstantom u njegovom radu. Njima je nadograđivao ogra­niče­nost stilova i nudio prostor onim vrijednostima koje tehnikom vidnog nije mogao prikazati; njome ih se doticao i primjereno posredovao. Na fotografijama u spomenutim knjigama prikazani objekt nije sniman samo kao objekt povijesno-umjetničke misli, nego i kao vrijedna sup­stanca, koja sama po sebi omogućava čitatelju korisniku da sam odabire njene karakteristike i određuje njeno značenje.

Izložba je dokaz čijom je senzibilnošću Vranić otkrivao harmoniju među elementima koji čine baštinu. U njihovom skladu prepoznaje se prisutnost prošlosti. Autor je takav učinak postigao zato jer je sadržaje svojih motiva majstorski ugradio u prostor bez obzira na njihovu dimenziju i stilsku pripadnost i tako ih pretvarao u dimenziju vremena. Detalj je bio za njega samostalno likovno djelo, a da pri tome nije mijenjao značaj cjeline samog motiva. Njegov smisao za kontrapunkt, koji stvara napetost medu čimbenicima, očit je u senzibilnom savladavanju različitosti između monumentalnog i minijaturnog, umjetnog i prirodnog ili posebnog i općeg, trivijalnog.

Sve češća ugroženost i sudbina prolaznosti baštine čine fotografiju objektivnom disciplinom zaštite, koja svojim metodama postiže ne samo dokumentiranje i čuvanje pamćenja na njene osobine, već omogućava i prepoznavanje onoga što su vrijeme, nedaće i nasilna razaranja u njoj uništili. S obzirom na profesionalnu pripadnost i etička načela on je realizirao svoje zadaće koje mu je davala struka zaštite. Mogao je doživljavati kvalitetu obrađivanih vrijednosti, posredne i neposredne odnose u kojima su bile očuvane, i na osnovi toga dokumentirati opredijeljenu bit. Iako je snimao realno stanje pojedinih objekata kao primjera posljedice vremena, u njegovim fotografijama naglasak je na onoj kreativnoj moći zbog koje su nastali i kroz stoljeća vršili svoje poslanstvo. Unatoč brojnim diktatima koji su usmjeravali Vranićev rad, on je na svim područjima fotografije kojima se bavio nadilazio profesionalnu dužnost i kreativnu znatiželju i stvorio kvalitetu koja se i sama pretvara u markantno dobro baštine, one bez koje razumijevanje umjetnosti pojedinih epoha ne bi bilo izvorno u suvremenoj svijesti.” O izložbi kazali su Miljenko Domijan i Josip Korošec

Nikola Nino Vranić rođen je 7. travnja 1933. u Bileći u Bosni i Hercegovini. Grafičku je školu završio u Zagrebu 1952. godine. A od 1954. do 1989. kao fotograf djelatan je bio u službi zaštite spomenika kulture, uglavnom u Republičkom zavodu u Zagrebu. Odlaskom iz Zavoda djeluje kao samostalni umjetnik sve do svoje smrti 2012. godine. Nino je Vranić izim obujmom ovećeg fotografsko dokumentarnog opusa koji sadrži gotovo 30.000 negativa i pozitiva pohranjenih u fototeci Ministarstva kulture Republike Hrvatske, održao sedamnaest samostalnih izložbi. Bio je sudionikom mnoštva zajedničkih izložbi u tuzemstvu i inozemstvu, za koje je primao i mnoge nagrade. Svojim je fotografijama opremio desetke monografija vrhunskih hrvatskih likovnih umjetnika, a o njegovoj umjetnosti tiskane su dvije.

Stoga se Ministarstvo kulture Republike Hrvatske kao organizator izložbe iskreno zahvaljuje vodstvu Mladinske knjige, obitelji Vranić i Zavodu za varstvo kulturne dediščine Slovenije na dopusnici za upotrebu slikovne građe, ali i Muzeju Mimara za pomoć pri realizaciji izložbe.

Ivan Raos