Smrt slična smrti Eufrata

roman TM Bilosnića Kolac u rijeci Zrmanji

roman TM Bilosnića Kolac u rijeci Zrmanji

Tomislav Marijan Bilosnić: Kolac u rijeci Zrmanji, roman, Društvo hrvatskih književnika, Istarski ogranak, Pula, 2007.

Piše: Igor Šipić

Iz rata ne izlaze samo pobjednici i gubitnici, nego i oni ranjeni, u duši i tijelom bogalji, na koljenima ili uspravno, njihove osobne sudbine, na kojima će rasti književna djela vrsnoćom kakva će obilježiti svoju i buduće epohe. Od povijesti ratovanja do povijesti književnosti tako je malo slobode, nijedne koja bi riješila pitanje zla u ljudima, protočju osobnih i kolektivnih tragedija. Stoga u nakani dobre kritike života valja inzistirati na pravilu suprotnosti – kolcu, kao antagonizmu slike društvene realnosti mira. Na njemu počiva ideja „slavnog muža koji to odavna više nije ni ženi ni domovini”, jer „i jedna i druga već imaju nove ljubavnike”. Postavio je tu stupicu, kao pristup djelu, T. M. Bilosnić, makar ono ostalo netaknuto, nepročitano, neogledano zacijelih sedam godina. Tako je s knjigom Kolac u rijeci Zrmanji, objavljenoj u Puli 2007. (XXVII), u nakladi Istarskog ogranka DHK. Provjeravasmo – ni jednog retka o djelu koje ne smije ostati samo piščeva vertikala zabijena povijesnim pravorijekom.

Pojam kolca, naslovno okomljenog, nagoni na pretrage njegovih simboličkih vrijednosti. Najstariji prikazi zabijanja kolca u ljudsko tijelo zabilježeni su u drevnom Egiptu dok se još nalazio u povijesnim granicama Nila. Faraon zabija kolac u tjeme podanika, simbolički izjednačeno s glavom zmije. Nisu li to već začetci holograma zla, što će iz raja istjerati i Evu i Adama, a zatim aristotelovski izrečeni biti u danas kršćanskom – „ne čini drugomu ono što ne želiš da drugi učini tebi”. „Naši osjećaji čiste su hladne zmije”, piše Bilosnić, dajući zlu pečat univerzalnosti. „Taj stvor naša je velika povijesna ideja, koja uvijek završava kao obična farsa. Zmija je u našim kostima; osjećam je u svojim očima, nosnicama, prstima, prsima, ćutim je u crijevima, na jeziku, ona je sa mnom upravljala i onoga dana kada sam učinio to što sam učinio sa sestričnom.” Taj niz se nije nikada prekidao, do nabijanja na kolac Sulejmana el-Halebija, inače atentatora na generala Klebera, guvernera Egipta. Između ostalog, na tom će teškom i mučnom prizoru Ivo Andrić ući u Nobelov svijet. Psihopatološki odnos prema njegovom prikazivanju u romanu Na Drini ćuprija opravdat će kolokvijalno – „nisu pisci ti koji izmišljaju stravu i užas na ovom svijetu” (Lj. Jandrić, Sa Ivom Andrićem 1968.-1975.). Po tvrdnjama Jandrića, Andrić se i sam „oslobađao unutrašnjih psihopatoloških tenzija i mora, koje su bile toliko jake, da ih je mogao izraziti samo u groznoj verziji ovog čina, da bi poslije toga olakšanja mogao da spava i da jede”.

Kolac, dakle, možemo zabiti u životinju, u čovjeka, možemo u zemlju, svom vinogradu, pa „taj nesretni, crni kolac”, i u rijeku Zrmanju. Samo naprečac čini se dostatnom njegova falusoidnost („taj ud, ta moja mala kita”), koja se digla kao androgina zmija, s kojom autor komunicira na razini andrićevske žrtve. Kombinacija Bilosnićeve fikcije s objektivnom poviješću nakon Domovinskog rata, kao i kod Andrića između mnogih ratova, zapravo jest simbolizam među ključevima za razvijanje ideje o vječnom balkanantagonizmu. No to uopće nije i njegov krajnji potencijal. I sam društveno silovan na perverznoj ideji vlasti, kao degradijentu sebičnosti seksualnog uzimanja, akta koji kamo god da androgin stigne ostavi nered, kaos i užas, povlači se u svoj vandalizam stvaralaštva i kreacije, rastrojstvo prijelaza izarešetkaste napetosti u nepoznatost prirode ljudske vrste. Ne ugleda se pritom na ovog ili onog pisca, na ovo ili ono djelo, već „u pravi čas sam isplivava na obalu”. Osuđeni za zločine, Milan, na strani agresora, i Zvonimir, na strani žrtve, su isto, „samo se razlikuju na nepomirljiv način”. Zapravo nam tolstojevski kaže: rat i mir su isto, samo su nepomirljivo različiti. Jer mir je pucao u rat kad se rat digao na noge silujući leđa miru. Poput obostranih života i smrti. To je ključ romana – neshvatljivo ono tajnovito i mračno u nama. Između Zvonimirova ubojstva Milanova brata i Milanova silovanja svoje sestrične, sestre Zvonimira, nema ničega čime bismo objasnili našu inferiornu psihu, čisti psihizam; „ni krvlju, ni kostima, genima i podrijetlom, rodom i lozom.” – piše autor. „Iz sjene ustiju uvijek nam kipti i izlijeva se otrov smješten u procijep svakoga zuba”. Je li zaistinu sve povezano s ljudskom seksualnošću: „Našu žensku, materničnu krv prolijevamo prestrašeni i ludi na zao muški način.” Osjećaj brutalnosti seksualnog potencijala iscrpljuje emocije i energiju na onima, dakle, vođenim na klanje. Ili pak silovanje: „Kada sam je pogledao kako u me začuđeno bleji, kao da vidi samog nečastivog, sotonu, proključao je u meni bijes sjedinjen s požudom…”

I tada pisac u roman uvodi simboličku „rijeku”, odavna predmnijevanu, izvrstan medij stvaranja patoloških rezervi za doba kad ćemo ostati sami i razmišljati o životu, maticu koja će razotkriti majku – „svom snagom bacit će se na nju i zabiti svoj kolac uz (u, op.a.) njezine krikove”. Samooplođivao se, edipovski čistunac. Ovaj ogled stoga pišemo reverzibilno, kao poneke vode što svoju energiju pretvaraju u kasno svjetlo. I što nije gluhonijemost kolca tek čitateljski užitak i dobitak. On je velika ljudska drama, antička tragedija, i „jarac” i „pjesma”. Gotovo svi su likovi romana „obučeni u jareće kože”, pjevaju iste pjesme u istom zboru. Osuđenici! Zločinci! Imamo i „žrtvovanog jarca i jarca za nagradu”. Svaki od njih nosi svoju „masku” – prinos temama teških patnji i stradanja. I svi su muškarci i sve uloge igra jedan glumac – sam autor, doduše, ne kao izvršni akter, nego pasivni promatrač, koji se, poput Sofoklova zbora, u svom sudu ne uzdiže nad njima. S dubokim suosjećanjem pratimo sudbinu karakterâ na zatvorskoj pozornici, doslovno anacionalno, na razini zločina i kazne. Svi aristotelovski elementi tragedije zastupljeni su. „Voda kao da ih je gutala više i brže od vatre. U već nabujaloj bujici, nepomična i potpuno izgorjela braća držala su se svojim kosturima kao dva crna kolca zabodena u vodu.”

Kroz njih sad bolje razumijemo tijek i tok romana, zajedničku lomaču, nazivnik – „prije će vode nestat nego ljudske zlobe”. Cvjetove zla je uspio primiriti jedan pjesnik, za njih se mogao samo žrtvovati. Baudelaire je to pojasnio učitelju i prijatelju Théophileu Gautieru: „…u eteričnim predjelima istinske Poezije Zlo ne postoji kao niti Dobro… ovaj siromašan rječnik melankolije i zločina može ozakoniti propadanje morala, kao što bogohulnik potvrđuje vjeru.” I aktualni Bilosnićev manuskript čini težim upravo ono što će izdvojiti kao ljepotu zla, „vježbajući strastvenu sklonost prema zaprekama … da se nanovo dokaže da je ovaj vijek zaboravio sve klasične pojmove koji se odnose na književnost.”

Nadamo se da će nas čitatelj podržati. I uvažiti Baudelaireov „tako debeli sloj prostakluka da on daje preziru čovjeka od duha, snagu strasti”. Pisac romana posjeo se u vrlo specifičnu poziciju. Kroz osobne sudbine i individualnost zločina zatvorskih likova, nekima, vrlo jasnim, zločinom rata iznjedrenim pitanjima, sučeljuje beskorisnost tumačenja i napuštenost ciljeva, difamirajući mir, koji to zapravo nikad bio nije. Roman je napisao scenografski u 15 klapa takvom vrsnoćom psihoanalitičke metafore, da nam se osobnosti glavnih junaka čine tajnom kockarskog zanata, razumijevajući time i njihovu prostornu reformiranost – „…treba je sasjeći, zgromiti, treba isušiti tu rijeku koja mu kroz nju dotječe. Ugušiti u toj rijeci majku, zatrti joj izvor.” Da, ovo književno jest teško koliko i jedan stvarni dan bez rata, jedan dan psihološkog odraza najsvjesnije moći čovjeka – paleografskog zapisa njegove rigidnosti. Ali, rezultat je nešto drugo: smrt je tako lijepa, bijela. Još jedna neviđena samostalnost kojoj umjetnici podilaze.

Tomislav Marijan Bilosnić

Bilosnić se uzdiže na smrti, ali Ravni kotari imaju svoju računicu, igraju po svomu, unutarnje povijesno, uvjeravaju nas kako ambijentalnu krv može zamijeniti ljepota patnje, maska bez oslonca lica, podražaj samoće u čovjeku, što ga nagoni na stvarnost čuda – pokajanje. Dramatski obrati takvog tipa pretencioznost su književnih velikana koji u svakom hipu, u stanju rastrojenosti likova, nude čitatelju izlaz iz vlastita neiskustva. Ratovi su gnjide našeg postojanja, pustinje kojima upravljaju tokovi rijeka. Zvonimirova smrt slična je smrti Eufrata. Zagrljen s Tigrisom umire u raljama oceana, ispljunut ustima Shaat-el-Araba.

U Splitu, 28. kolovoza 2014.