U sklopu projekta Oni dolaze…, predstavit će se umjetnik Davor Konjikušić. Otvorenje izložbe fotografija pod nazivom Sveti ljudi održat će se u ponedjeljak, 01. rujna u Galeriji SC s početkom u 20 sati
Obračun s fotografijom
Povodom proslave godišnjice ulaska Hrvatske u Europsku uniju, na pročelju Ban centra na južnoj strani novo uređenog Trga Europe, gdje je svoju ekskluzivnu rezideniciju pronašla Kuća Europe – sjedište Europske komisije u Hrvatskoj – našli su se u visoko produciranoj promotivnoj kampanji potreti nasmiješenih građana EU, koji su, sudeći po naglašenom multikulturalnom predznaku, trebali slaviti „europske vrijednosti”, toleranciju i intergraciju stranaca na Starom kontinentu. Razotkrivanje niza pukotina u tim pripovijestima / mitovima glavna je nit vodilja umjetničkog rada Davora Konjikušića, a progovaranje umjetničkim sredstvima o restriktivnoj migrantskoj politici „tvrđave Europe”, rastakanju sustava socijalne zaštite u našoj neoliberalnoj stvarnosti koja na mobilnost i migraciju gleda samo iz ekonomske perspektive, može činiti logiku funkcioniranja umjetničkog polja doista ograničavajućim zadatkom.
Konjikušića zanima povijest uloge fotografije u kriminalizaciji siromašnih i postavke devetnaestostoljetnog Bertillonovog antropometrijskog sustava kontrole i nadzora koji je i danas jedan od temeljnih sustava zaštite Schengenske granice. Fizičke karakteristike ljudskih lica gledane kolonijalnim okom antropologa – poput tipologije i širine nosa, visine čela, razmaka među očima, oblika glave i tipa ušiju – ključni indikatori kreiranja policijskog portreta „kriminalca” 19. stoljeća – suvremenim (i manje vidljivim) tehnologijama utkani su i u ulaznicu za „Obećanu zemlju Europu”, biometrijsku putovnicu. Oni koji je ne posjeduju, a koji nisu pokopani u bezimenim grobovima Lampeduse, po različitim zemljama Europe čekaju svoje državljanstvo, prvi među nejednakima.
U Galeriji SC izloženi su njihovi portreti, obrubljeni žutim i crvenim (biometrijskim) linijama koje umjetnik nazivom ciklusa pretvara u aureolu, ali i aplicira tako da savršeno pristaju na raznolika lica, na taj način simbolički poništivši njihovo značenje instrumenta kontrole i isključivanja. Ovakva je gesta svojevrstan obračun s Konjikušićevim primarnim medijem izražavanja, fotografijom. Međutim on to ne čini samo u mediju fotografije, već iz svijesti o nužnosti iskoraka iz sfere reprezentacije, kojoj fotografija nikako ne može umaći, radi iskorak na granicu umjetničkog polja prema aktivizmu, prema kolektivnom radu, praksama koje žele emancipirati a ne reprezentirati subjekte, raditi s njima a ne za njih. U praksi to znači niz sastanaka s tražiteljima azila i zajedničko promišljanje o tome kako umjetnički alati i načini komunikacije mogu pomoći da se kritika migrantske politike Europske unije plasira u javnu sferu, pristajanje na gubitak kontrole i na suradnički rad s drugim aktivistima, umjetnicima i kustosima u hibridnom izvođenju rada, koji tako već duboko zalazi u polje aktivističke akcije. Ipak treba imati na umu da rad i tada ostaje između reprezentacije i emancipacije, s obzirom da su migranti zaista u poziciji onih koji ne mogu govoriti, jer je svaki njihov javni istup i pojavljivanje, makar i samo u vidu javno objavljenje fotografije na utvrdivom mjestu i vremenu, moguća prepreka i komplikacija u rješavanju statusa. Potencijal fotografije da bude (zlo)upotrebljena kao sredstvo kontrole vraća se poput bumeranga, upućujući nas na činjenicu da se politička pitanja moraju i trebaju tematizirati kroz umjetnost (kao njezina samokritika i, kao kritika onog što umjetnost radi), ali i da umjetnost nije dovoljna.
Ivana Hanaček, Ana Kutleša – [BLOK]
Sveti ljudi
Radovi objedinjeni pod nazivom Sveti ljudi nastali su kao diplomski rad pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, utjelovljujući ne samo fotografsku seriju već i višemjesečno istraživanje, druženje, razgovore, aktivizam i analitičke tekstove koji su im prethodili u cilju postizanja društveno relevantne, angažirane i sadržajne umjetničke koncepcije. Utoliko možemo govoriti o fotografiji koja odstupa od tradicionalne forme i ulazi u multimedijalno umjetničko i istraživačko djelovanje – društveno, prostorno i vremenski uvjetovano i omeđeno.
Izložba se sastoji od tri dijela: portreta 11 imigranata (tražitelja azila), video-foto montaže autorovih intervencija plakatima u javnom prostoru te fotografija propadanja istih.
Sveti ljudi ili homines sacri u rimskom su pravu predstavljali prognanike ili izopćenike, one koji su izgubili sva građanska prava – odakle autoru i ideja za aluziju korištenjem termina koji podcrtava razgraničenje i Drugost. U kontekstu suvremenog društva kontrole i biopolitike, sveti ljudi se tek nazivaju drugim imenima, a nose iste etikete i nadgledaju se sličnim mehanizmima. Imigranti i tražitelji azila kojima se Konjikušić bavi, samo su jedni u nizu nadgledanih i kontroliranih u „krugu” netransparentnog i sveprisutnog Panoptikona; sofisticirane disciplinske mjere nevidljice, ali jasno centralizirane hijerarhije moći.
Ulaskom Hrvatske u EU, Ministarstvo unutarnjih poslova dostavilo je fotografima „šablonu za provjeru ispravnosti biometrijske fotografije” – simptomatičnu i sugestivnu kontrolnu matricu u koju Konjikušić ukalupljuje lica imigranata, namjerno ih „žigosajući” antropometrijskim linijama koje u svojoj idealnoj funkciji uskraćuju svaku osobnost i ekspresiju lica, što autor u svome radu ne poštuje u potpunosti, dopuštajući osobi ispred objektiva minimalnu količinu individualnosti koja ima za cilj podcrtati subjekt i zaobići objekt.
Intervencijom naizgled još jednog ukalupljivanja i ušutkivanja šablonom, Konjikušić postiže suprotno – prikazanim osobama daje glas i čini ih vidljivima, prvo na simboličkoj razini, zatim i konkretnim intervencijama u javnom prostoru. Naime, fotografije 11 azilanata otiskuje na plakatima dimenzija 120X100 cm (a kasnije, u sklopu 13. UrbanFestivala, i na zagrebačkim jumbo plakatima) i lijepi na desetke lokacija, javnih površina Zagreba i Beograda, čime potiče vidljivost i javni dijalog o bazičnim demokratskim pitanjima i problemima marginalizacije i nevidljivosti. Kontekst u koji plakat „ulazi” (poput onog s ostacima pozadinskog teksta „ZA HRVATSKU KOJA MISLI”), vrlo je sugestivan i nudi iščitavanje slojeva borbe za mjesto, vidljivost, pravo i promociju raznih reklamnih materijala, oglasa, aktivističkih poruka i sl. U navedenom semantičkom kaosu Konjikušićevi portretni plakati vidljivi su tek svojom recentnošću, činjenicom da su zadnji u nizu, a njihova komunikacijska strategija namjerno je pročišćena i ne nudi dodatne reference i tekstualna pojašnjenja, izmičući uobičajenoj agresivnoj „pornografiji” oglasnih materijala.
Nakon nekoliko dana i tjedana autor prepoznaje novu dimenziju rada i počinje bilježiti proces mijenjanja i propadanja materije, ne samo uslijed atmosferilija vremenskih uvjeta i uvjeta urbanih mikrolokacija, već i djelovanjem anonimne ljudske ruke koja u plakat usputno ili planski upisuje novo značenje – devastacijom, crtežom, simbolom, potpisom, komentarom i sl.
Istraživački proces navedenim je propadanjem i sam završio, zaokruživši cjelinu jednog promišljanja, propitivanja, kreiranja, interveniranja i na koncu bilježenja, ali i otvorivši vrlo složenu problematiku u kojoj je ovakav umjetnički rad tek poticaj senzibilizaciji nekolicine ponovno Drugih (rjeđih nego češćih), koji u društveno-političkoj i komunikacijskoj buci imaju volje i sluha detektirati bitno.
Marija Borovičkić
Davor Konjikušić, rođen je 1979. godine u Zenici. Apsolvent je diplomskog studija fotografije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, gdje je prethodno završio dodiplomski studij snimanja. U svome radu služi se fotografijom kao primarnim medijem za artikulaciju svog autorskog koncepta u kojem propituje odnose između osobnog i javnog, intimnog i društveno-političkog. U svojoj umjetničkoj praksi fotografiju povezuje s tekstom, arhivom, nađenim predmetima i videom. Zanima ga uloga fotografskog medija u uspostavljanju odnosa moći i kontrole. Za svoj rad Genogram nagrađen je u kategoriji umjetničkog koncepta na Rovinj Photodays 2013.
