Itaka je pronašla Odiseja

Bilosnić i Lovrić na predstavljanju Odiseja

Bilosnić i Lovrić na predstavljanju Odiseja

Piše: Fabijan Lovrić

Tomislav Marijan Bilosnić: Odisej (pjesme), Udruga 3000 godina Za dar, Zadar 2013.

Itaka, zemlja izgubljenih i nađenih snova, vječita personifikacija metafizike i jave, san i zbilja, potaknula je pjesnika da stvori još jedno vrijedno djelo lamentirajući o jednoj temi, o predlošku koji jedinstvenom porukom uspostavlja izravan kontakt s činjenicom kako smisao i dobro pripremljeno lukavstvo mitologije, i u književnosti imaju garantirani uspjeh. Njegove varijacije počinju Trojanskim konjem, poznatom činjenicom antičke povijesti. Tako, iz tih davnih dana, putuje iz Jonskog mora Odisejeva postojbina kao mjesto nesvakidašnjeg junaka, kao njegova čežnja za zavičajem. Tako pjesnik potvrđuje svoju odrednicu glavnog književnog pikara u hrvatskoj, pa i u književnosti danas uopće, ostvarujući svoj san u jedinstvu dobro odabranih tematskih cjelina. Zato, Itaka koja putuje kao čežnja, pronalazi svog suvremenog Odiseja u vječitom traganju za postojbinom, za smislom kojega vodi ljubav kako bi prepoznao drage obrise svog otoka. Ipak, nesklono vrijeme vraća ga u prošlost i u srž pothvata koji učini inspirativni lik, kao predložak da se ostvari novo djelo na čvrstim temeljima, a ti temelji su, bar za početak, drvena građa, tako prirodna i bliska, tako moćna i topla: „Drvom će svi biti pobijeđeni / u drvu su divovi / u drvu je vatra / ratnici, zmije i oluje”. (Trojanski konj). Toplina drveta unijela je ratnike u utvrdu, i dobro smišljeni plan je uspio, ali pjesnik taj trenutak vidi svojim očima. Odisej smišlja varku: „Odisej smišlja konja / dušu mu zadržavajući za sebe / vatru sa sunčanim rebrima”. (Odisej smišlja konja).

Zaokupljen mitologijom i poviješću, niže pjesmu za pjesmom, po već ranijem predlošku viđenom u ranijim knjigama o jednoj temi, kao što su: Kuća, Doručak, Tigar… , iscrpljujući na sebi svojstven način cjelinu, secirajući fragmente i uplićući ih u mrežu literarnog bitka. Na konju je Helena i nitko ne sumnja ništa. Čini se kako je to samo običan dar? Noć otkriva zamku: „U Troji na konja pada mjesec / srebrni mravi / koji pod zemlju odvlače sreću / mrvu po mrvu / U ognjenim kolima / konj Trojance uznosi na Ilij / oni piju kao da nemaju grla / smiju se ne znajući da su mrtvi”. (Konj otvara Troju). Prateći tijek radnje, snagom metafizičke misli i suvislosti vizija, pjesnik usustavlja radnju u onom mogućem razvoju u kojem je jedino i mogla biti takvom, od početka do realizacije, prema poznatoj priči, sklapajući kockice nepoznatog u cjelini koja nedostaje. Tako slika postaje potpuna i upečatljiva. Slijed događaja jedino moguć, što iscrpljuje temu i daje joj konačan oblik: „ Svakoga časa trebalo bi granuti / sunce istrgnuto iz očiju”. (Ilij).

2.

U drugom dijelu, koji je naslovljen „Molitva Ateni”, pjesnik se pita: „kakav je ovo svijet / gdje počinje i dokle dopire”? (Kron). Ovo je vječito pitanje svih ljudi i svih vremena. Nema onoga koji se nije upitao o pravednosti ovoga svijeta, koji na neki način nije osjetio podijeljenosti, koji nije bio prevaren; bar snom; ili ćudljivom vremenskom nepogodom kada se čovjek osjetio tako malen i slab, prestrašen i nemoćan pred silinom iznenadne gibljivosti koja ruši sve pred sobom: „Atlas je plav / Atlas drži plave nebeske stupove / na ramenima / grobišta mornara”. (Atlas).

Začudno je i pjesnikovo usvajanje određenoga na različite zemljopisne prostore, prostore u kojima sam obitava. Otuda opravdava naslov Itaka je srela Odiseja, u Zadru, između zidina na poluotoku koji je njegov svijet, njegova Itaka: „Na Troju šalje čudovište / odgađa moj put u Itaku / koraljima i draguljima / osvaja djevice / Jednu i u Zadru obljubi / kad me na put pošalje / Sina Polifema ostavi / među velebitskim pastirima”. (Posejdon). I ovdje je jasno kako je bog mora samo personifikacija odnosa, umreženost koja egzistira u bitku priče, te se nalazi i na mjestima iznad plaveti mora kako bi ostavio sina među velebitskim pastirima, što bi opet u krajnjem mogla biti imaginativna primisao na Zoranićev put, na čitav niz stvaralačke ustreptalosti u kojoj pjesnika drži stvaralački nagon i čija erupcija nemilosrdno nagoni elemente, krhotine slika iz kojih se javljaju misli kako bi se uspostavilo tkivo pjesme i kako bi začudnost ideje dobila na strukturalnoj raskoši, povezujući dimenzije svjetova. Takvo pjesništvo daje prigodu mitskom i suvremenom kako bi se ujedinili i kako bi zajedničkim efektima, pjesničkim slikama, potvrdili opravdanost pjesnikove nakane i plastičnosti jezičnih mogućnosti u izrazu: „Evo, božice, na Egejskom / na Jonskom / na Kvarnerskom moru / mojoj snazi više ništa ne znači obilje / moju ratničku opremu zahvatila je hrđa / povijest se u nama samima mijenja / kao razdaljina / osvojeno je samo ono što je u srcu zatočeno”. (Molitva Ateni). Poveznice su i ovdje jasne i vidljive, po toponimima morskim, ali i po prošlom i mitskom i po jastvu koje je opet sinonim sadašnjosti, potvrda stvaralačkog čina.

Odisej pjesme Zadar 2013

Ljepota žene je opjevana izravno s mjesta promatrača koji gleda, koji vidi reakcije i psihološke borbe drugih sa samima sobom, jer je ljepota žene uvijek fascinantna, razarajuća zbog sigurnosti i ponosa koji nosi u sebi i psihološkog efekta koji ostavlja na promatrača, ovdje u pjesmi koju izdvajam:

AFRODITA

Ugledavši Afroditu, grom slijepa sjena postade
izgubi usta, izgubi udove
u smolu mu se zubi rastočiše
u užitak
u pjenu
I oživje kameni kip pun želja
u postelji moje ljubavi ležeći
s lovcima i slavujima
s ružama iz kojih iskaču riđodlaki lavovi
crne pantere na Mliječnoj stazi
Škrope nas mlijekom
ženskom vodom koja će u svakoj kapi
raspoloviti Mjesec

Nakon osvajanja Troje, dolazi slavlje onih koji pobjeđuju, tuga gubitnika, život pokazuje svoje lice u nasilnim promjenama, dok slava pobjede pronalazi načine kako zadovoljiti euforiju u sebi, javljaju se ljubavi, stišava se buka, kao u dobro osmišljenom kazalištu, počinju zdravice, vino se toči: „Na vinovoj lozi / žar satira / svemirski zrikavci / a zvijezde u žilama. / Pijan sad lijeva gusto vino / toči u vrućici / i počasnicu / pjeva gospodaru: / «Naš gospodin poljen jizdi, / jizda da mu je». // Živi bili, vino pili!”(Dionizijeva zdravica).

3.

Koliko god katastrofa bila sveobuhvatna i pogubna, život uvijek nađe vrijeme i način za pobjedu. Tako junaci postaju dio legendi, mitova i pobjeda zaogrnutih vizijama, ali uvijek hrana nesputanom duhu avanturizma, čak pouka za ljubav kako se zlo nikada ne bi ponovilo. Zato pjesnik poklanja ciklus pjesama junacima koje naslovi Helena i junaci. U mitološkom okviru svi oni su poznati, ali u stihovima kao što jesu, tek ih treba dokučiti, dotaknuti njihovu snagu i slabost, viziju pobjednika i vremenski sraz koji slijedi sve junake kroz sva ratišta ovoga svijeta. Posljednja pobjeda je pronaći mir u sebi. Onaj tko je izvojevao takvu pobjedu, junak je iznad svih junaka, dostojan za najuzvišenije počasti, dostojan pobjede i njezine veličine u blagostanju naroda kojemu pripada i kojega zbog hrabrosti u ratu i razboritosti u miru štiju i najljući neprijatelji. Samo takvi junaci ulaze u mit, ostaju u njemu kako bi primjerima svjedočili, kako je bilo i kako jest: „Što god da to je bojim se Grka / i kad darove nose” // Što god da donose / kušnja je koja otvara vrata / otvara strah / koji zavodi cijeli svijet / zmiju / koja je i protiv sebe sagriješila / smrt Troji”.(Laokont).

Junake pobjeđuje ljepota Helene. Pred njom su i najjači i suviše obični i nemoćni, nemoćni zbog žudnje, nemoćni zbog boli koju im nanosi neuzvraćena žudnja, žudnja koju moraju ubiti u sebi i ne pokazati svu tugu njezine slabosti: „Okrutna i sebična žena / u stopu je prate njeni prosci / kako bi sačuvali nedirnutu bol / I Odisej se udvarao Heleni / To je sve što se zna o Menelaju / o njegovim očima koje vide noć / dok se plete razgovor o izdajicama”.(Helena). Neograničena je snaga u ljepoti žene. Njezin promišljeni ljubavni zov, reklo bi se nevin i slučajan, koji ljepotice znaju obilato koristiti, kroz povijest je bio svjedočanstvo o najvećim osvajanjima, najvećim zabludama muškaraca. Ljubavni bič udara po očima: „Zagrljajem ugušen, odjeven u stihove / sad mi je cjenkati se po svijetu za svoje blago / Ispod beskrajna trojanskog neba / ljubljah je tužnu poput kiše / ljubljah ženu od zlata i snova / deset joj godina noseći rat na dar / gubeći ga”.(Paris).

Ovaj ciklus o junacima mitskih trenutaka povijesti: Laokont, Helena, Apolon, Menelaj, Paris, Ahilej, Agamemnon, Prijam, Kasandra, Ares, Ahejci, Patroklo, Hektor, Odisej, kao i u ranijim pjesmama u ovoj knjizi, opjevani su u trenutcima spoznaje kako ih bilježi stvarnost povijesnih spoznaja, te poslužiše kao izazov kako bi se kroz pjesnički izraz približili čitateljskoj publici. Suvremen pjesnički izraz, u formi i jezičnoj svježini, čine ove pjesme prihvatljivima zbog autentičnosti i svježine koju nose u sebi. Zato je razumljivo da ovaj ciklus završava pjesmom Odisej je tigar:

Vječno tigar i Odisej zameću domovinu
zaboravljaju sva imena
svako sjeme
svaku ženu
vodu otežalu mašću
Tigar je Odisej
načinjen od očiju punih zvijezda
lutalica koji živi od samog lutanja
junak kojem nije dobro od slave
pa izmišlja kule i bogove

4.

Ne želeći odustati od iscrpljivanja teme, ne iscrpivši svoju pjesničku nazočnost nad njom, pjesnik nam u četvrtom ciklusu donosi Muze, Nimfe i ostala bića stvarajući potpunu sliku jednog odnosa: mita, filozofije, povijesti i pjesništva, čineći jedinstvo poznatim pjesničkim alatom kako bi osvježio cjeline u jedinstvu protočnosti informacija do čitatelja na njemu izravan, pjesnički način, koristeći svu raspoloživost metafizičkih odnosa kako bi ostvario cilj: „Jedna od njih majka je Ahilejeva konja / jureća pobjednica / Vidio sam ih mnoštvo / s perjatim kosama / Djevica orlova / vjetar zaziva u bijeg”.(Harpije).

U svemu ima epskog naboja, epskih elemenata koji su nezaobilazni u odnosima o kojima pjesnik piše: „Od svega što boj je prosuo / na našu svečanost / mi smo odabrali / riku / koja ne prestaje krvariti”.(Muze). Ovdje je prepoznatljiv osobni stav spram pjesničkoga umijeća u kojemu se pjesnik nesebično daje podnoseći sve uspjehe i padove svjestan kako treba upravo tako i biti; jer tko je taj da razumije pjesnikovo nastojanje u svjedočenju stihom, u njegovu imaginaciju koja je svjetlost čovječanstva. U takvom odnosu i umreženosti interesa egzistira ovo pjesništvo, supatnički izvorno u odnosu pjesnika i njegovih junaka. Pjesnik tako postaje sudionikom i suputnikom uz svoje junake. Zato i može, zato piše u prvom licu kada je i sam u doticaju s temom koja je njegov plod i njegov vizionarski zanos u kojem stvara, a u taj zanos bi i oni koji bi narušili sklad, bilo životni, bilo poetički, baš kao lik Kirke: „Mahnita moja ljubavnica / gozbu nam poklanja”.(Kirka). U toj gozbi je zabluda i prijevara koju Kirka vješto koristi za svoje ciljeve.

Uvijek postoji ravnoteža, za i protiv, tako nasuprot Kirki stoji Kalipsa, nježna i lijepa; dočekuje putnika koji se hrabro odlučio na put: „Devet sam plivao dana i desete noći / me bozi prignaše na otok Ogigiju… / bio je to najljepši otok svih mora i oceana / na njemu žena ljepša od svjetionika i zvijezda / s kristalnom spiljom za brodolomca / boginja Kalipsa s vremenom tišine i voćem mira”.(Kalipsa).

5.

Odisej pronalazi ravnotežu u sebi i u svom zavičaju. Upravo na to pitanje pjesnik daje mogući odgovor u petom ciklusu, Odiseja, ili svakodnevno vraćanje zavičaju:

Mornari na krilatim tronošcima sjede
pijući vodu ljubavi
more s kućom u sebi
I opet oživljava priča koja im pali srca
grad koji prolazi kroz vrijeme
kroz devet zidova
što razoreni padaju na glave njihove
na glavu zemlje
na kraljevu glavu
Zemlji se slijevaju zvijezde jedna za drugom
odvajajući sliku mornara
od slike grada
kao kada se jabuke odvajaju od stabla
skrivajući se poput jegulja
među vlatima trave

(Mornari na krilatim tronošcima sjede)

Sada, dok sjede u miru, mornari pričaju o zavičaju, o moru, o vremenima koja su iza, ali i ispred njih. Iskustvo im govori kako je arkadija u Itaki, a more ostaje vječita ljubav, kao i ona istinska i razumljiva ljubav prema ženi, prema onoj koja nosi život, koja zna njegovati i štititi vrijednosti darovane milošću Njegovom: „Nosim ti sve što moru nisam vratio / sve ribe koje upravljaju mojim disanjem i kretanjem / ruke u rastvorenim jedrima / vjetar među prstima / kao što to čini ljubav javivši se odjednom”.(Vjenčani dari).

Vjenčan s Itakom pjesnik pronalazi mir, ali se i pita: Koliko će trajati prelazak sna u tišinu, gdje je tišina u stvari vječnost, potvrda svih potvrda koje valoriziraju ovo uspješno pjesništvo kroz desetljeća strpljivoga i suvisloga rada, kroz nesklona vremena pjesništvu i pjesničkome umijeću iz čije sveukupnosti treba izaći osoba pjesnika sa svim lovorikama koje mu pripadaju kao onome koji svoj svijet neštedimice podaruje na užitak drugima i drukčijima. Ovo je pitanje svih pitanja i prije svega kreativna egzistencija koja traži svoj put do točke u kojoj se spajaju nebo i zemlja postajući neraskidivo jedinstvo svemira. U takvim odnosima obitava pjesnik, Tomislav Marijan Bilosnić. To je istinska, njegova Itaka koja ga je našla zamišljenoga u vrtu ispod murve: „Deset godina čekam da mi pošalješ jabuku”…(Deset godina čekam). Čekanje je preraslo u tišinu, u očekivano i žuđeno, u stvarnost u kojoj se prostire sva ljepota Itake, u kojoj jedino i ima smisla Odisejev san, put kojim je prošao da bi mu već umornom od svega, Itaka došla ispod murve, nastanila se, postala opipljiva, stvarna; prešla u tišinu. Bilosnić je prešao u tišinu trajanja u kojoj je dugovječnost garancija opstanka, garancija ljepote koja osvojeni svijet stavlja u funkciju. To uspijeva samo onima koji znaju kako treba koračati po vodi, kako treba vjerovati moćima vizije čiji krugovi pronose gibljivost svjetova kroz vrijeme: „Zamisli to čudo kad voda stiže svom domu, u zrak / i zgrušani postaju / staklo koje puca / dok mu se približavamo ogledavajući se”.(Zamisli to čudo).

U čudu je Itaka pronašla svoje sidrište, pronašla onoga koga je oduvijek imala, pronašla pjesnika koji je oduvijek bio tu, ali ga zanos puta udaljio, tek toliko kako bi što manje osjećao, mislio o onome što mu je tako blizu, tako neodvojivo od njega samoga, a to je ljubav spram zavičaja, spram onoga što je dio njega i što ga nikada i nije puštalo iz zagrljaja: „Sve su kapi mora pune mojih želja / misli poput valova / i šutnje”.(Voda se u tišinama stvara). Činom stvaranja završava i putovanje, bilo koje, jer u njemu klija moć iskustva iz kojega se rađaju novi obrisi. Odisej priznaje umor i zaključuje kako je došlo vrijeme zadnjeg putovanja, ali, nije li to samo obmana do krepkosti sna iz kojega će ustati još poletniji za novi put? Tu je i pitanje smisla, uspjeha, moći, gubitka, prolaznosti i vječnosti, život i smrt, priznanje i negodovanje postojećega kako bi viši cilj postao gospodar, postao uhvatljiv za uloženi napor, postao strast na kraju puta kojim se prošlo i na kojem je ostao trag. Može li to svjedočiti lice:

„Gdje je moje lice prije Troje
lice prije svih mora
lice koje nije izvješeno poput rublja
na konopima Helesponta
Meni pripada lice
od nevolje same i tuge…
Jer bez imena kakvog med ljudima
nikoga nema
Gdje mi je ime prije imena
i oca i majke
ime s kojim se Sucu otpozdravlja”?…

(Gdje je moje lice)

6.

Odisej tuguje za Trojom, ali ju želi srušiti u njezinoj sjeni, želi od nje načiniti mjesto sjećanja i mjesto molitve, izmiče mu i pretvara se u različita stanja u kojima traži put prepoznavanja kojim je nekada prošao: „Srušiti svetu Troju / grobnica je od nje načinjena / jezici crni / neprozirni poput laži”…(Srušiti sjenu Troje). Jeli to želja sna ili san želja? Tko će dokučiti, ali je jedno sigurno kako zavičaj ne smije i ne može biti izgubljen. Itaka je taj san i ta java, raskrižje svih putova i putovanja. Itaka je čovjek sam i Odisej je Itaka, svaki ratnik i svaki ranjenik su Itaka duboko u svakome živom biću, pa čak i neživa bića imaju svoj zavičaj. Tako pjesnik otkriva nakanu ljubavi: „Od uspomena sačinjena / lepeza isijava / krila / na kojima Odisej slijeće / u središte / samoga sebe / u ruke žene”…(Jonska sol, Itaka).

Onaj koji poznaje tajnu kristala soli, zna prepoznati put.

Nakon Krika, koji je potvrdio pjesnikovu ljubav od najranijih dana, ovo je pjevanje koje koristi iskustvo daleke civilizacije koju još uvijek otkrivamo, na nove načine i novim metodama. Ovdje pjesnički alat tanane kaligrafije otkriva srž u koju je zabodena ljubav, izravno i ne štedeći samoga sebe. Zato je ovaj doprinos rijedak način izravnog pjevanja o tematici antike koja nikoga nije ostavila ravnodušnim; bar ne one koji posegnuše za umnim bogatstvima koju ostavi čovječanstvu: „Na šahovsku ploču njegovu / jurišaju bijeli junaci / što obnoć izlaze iz ovčjih runa / iz mjehura sunca / iz šljema zmijonosca / gubeći se u zamkama putova”…(Itački grad).

Itački grad nije od opeka, kamena, zemlje i pruća, nije od drveta niti drugoga građevnog materijala, on je od snova i vulkana ljubavi koji ga štite od zla, od zaborava koji uvijek prijeti zamrsiti putove, zamesti tragove, učiniti sve prolaznim i nevidljivim. Zato je dobro imati pjesnika koji zna čuvati uspomene.

7.

Niti jedan put nema kraja. Uvijek postoji još jedan korak. Upravo u taj korak počesto je upleten prst sudbine, prst o kojemu pišemo, čiju tajnu pokušavamo dokučiti lakonski zaključujući: samo da ne bi toga koraka, sve bi bilo drukčije?… Ali, o tome nitko ne zna. Zato postoji tajna puta, zato postoji mašta koja stvara vizije, koja umjetničkim djelom materijalizira te vizije slikovnim jezikom: „Na kraju puta čekaju nemani / Na kraju puta nestaje snage / Na kraju puta krije se cijeli život”…(Na kraju puta). Niti sam pjesnik ne dvoji o kraju puta, nego uvjerljivo govori kako se tamo krije cijeli život. Ili, kako je tvrdio Petar Šegedin: „Nema spasa od života!” To što čovjek nema potvrdu svojih emocionalnih znanja, ne mijenja njegovu nakanu da domišljatošću oslika svoje vizije, da ih stavi u funkciju vjerodostojnosti. Isto to čini i Tomislav Marijan Bilosnić, pjesnik čije eruptivno stvaralaštvo suvereno ispunjava stranice hrvatske književnosti; svjetske književnosti. Kao takav, vidio je kraj svijeta: „I vidjeh posljednji dan svijeta / more koje nas napušta / kako iz mora izranja zvijer / planine koje se neće obnoviti / I vidjeh tlo bez čarolije / nebo od dima i pepela”…(I vidjeh posljednji dan svijeta). Otkuda sve to, on ne zna, ali ga unutarnji poriv goni kako bi to čuđenje u sebi približio i čitateljima.

Kako je lijepo živjeti u čuđenju!

U čuđenju cvjetaju dvije ruže antipoda, i nikako se odlučiti, a ruka sama krene k bijeloj, ali ju zaustavi zov crne, i tako, obje ostanu neuzbrane:

…„Hoću li stići
onoj kojoj sam utisnut u misli
u plamičak ognjišta
žeravi u moru –
svjetlu okova

Teško li je oprijeti se sudbini

I ja sam prošao
o zidove tjesnaca objesio plave i crvene ribe
objesio Helijeva goveda
zločine svojih drugova
brodove pune poroka”…

(Teško li je oprijeti se sudbini)

Sve one radnje, svi događaji u životu čovjeka za koje nema dokaze, čovjek pripisuje sudbini kao jedinom mogućem iz čega se rodio bitak suštine, bitak nečega što može biti opipljivo bez uzroka i uzorka, ili se osjeti djelovanje koje nazivamo sudbinom, koje opet ima posljedice određenoga intenziteta. Zato i pjesnik govori o temi sudbine, o njezinoj energiji i moći kojoj se teško oduprijeti. Međutim, naslućuje se istrajna borba sa svojom emocionalnom inteligencijom od koje očekuje razumsko, prihvatljivo rješenje uloženog napora kako bi došao do zaključka o djelovanju moći sudbine. Time postaje aktivan sudionik misaonog procesa o određenom pitanju. Nije li rješenje Itaka: „Evo me na Itaki / prosjak nakon toliko bogatstava / nakon traženja”?…(Evo me na Itaki).

Itaka je sudbina. Ona je srela Odiseja/Bilosnića (baš kao Sena Paris kod Žak Prevera) koji priča o svojim putovanjima, ali ne nailazi na vjernost slušatelja i razumije, kako je njegov put njemu važan, kako je trag puta vidljiv na njemu samome, kako onaj koji uzgaja svinje ne vidi draž puta u Odisejevim očima, ne cijeni iskustvo doneseno stih putova, nego je zadovoljan u svom svijetu i okružju u kojemu je pronašao život. Zato Odisej ne vjeruje, baš kao što i pjesnik sa prvom napisanom pjesmom u džepu nosi u sebi prve strahove kada se odluči zatražiti mišljenje iskusnijeg, uvijek u dvojbi o mišljenju, ali potajno osjeća kako slijedi pravi put: „Čekam, ne vjerujem da je toliko vremena prošlo / kako sam bio živ, sad kada sam živ / gol na suncu koje me nije štedjelo / šaljući mi samo pletilje svoje”…(Nije minulo ništa u vremenu koje je prošlo).

Penelopa, prirodna čežnja muškarca za ženom je tu, na Itaki, ona plete i osluškuje zvukove koji dolaze, kao u antičkoj tragediji (sada će taj trenutak) u kojoj se dugo čeka trenutak da se iskaže sudbina, da se razumije poruka i neka bude jasna i prihvatljiva puku, tako i ovdje, kod ovih Bilosnićevih pjesama, čekamo da se dogodi sudbina, rješenje i da uskliknemo u zanosu. Ne, dužni smo pjesniku za ljepotu, za gotovo pjesnički scenarij jedne drame čovjeka, jedne ljubavi, prirodne i čiste: „Kroz brazgotinu na nozi / Penelopa krenu putom na kome sam je ljubio”. (Brazgotina na nozi).

Bez domovine se ne može, kao niti bez vlastitoga tijela u kojemu ostaje ljubav, ostaje ljepota još jednoga djela, pjesničkoga uratka Tomislava Marijana Bilosnića kojim nam dariva mir Itake osvojen u krilu Penelope: „Penelopa / prepoznaje me u tajni obnaženog tijela / u pjeni gorućih udova / Po snazi me prepozna / po tuzi svojoj / po neraskidivom korijenju prstiju”…(U postelji).

Tomislav Marijan Bilosnić

Smisleno i smireno, najupečatljivijim pjesničkim alatima Bilosnić nas provodi kroz likove bogate antičke civilizacije kako bi kroz mitske likove pokazao vrijednost života i vjeru u ljubav. Kroz sve što je prošao njegov junak (njegovi junaci) prošao je i sam u svom stvaralačkom činu kako bi nakon puta otpočinuo u zagrljaju, kako bi pokazao kako život ima smisla ako se darivaš nekome, ako ga razumiješ, ako u svom etičkom kodeksu nosiš ljepotu i ljubav umjetnosti pomoću koje pokazuješ najhumanije ljudske nagone za očuvanjem tradicijskih ljepota, a Bilosnić to upravo čini.