Život; koji to niječe

Stipe Krce Godine žutih tikava

Stipe Krce Godine žutih tikava

Stipe Krce: Godine žutih tikava, KD Trilj, Trilj, 2014.

Od druge polovice 19. stoljeća već sustavnije i znanstveno kopamo, tragamo za izgubljenim, pronađeno proučavamo, razvrstavamo u razrede, polažemo u muzeje, izlažemo očima javnosti. To je i granica od koje mi, aktualni naraštaj, možemo i započinjemo svjedočiti onomu što je Matoš nazvao „glasom duše” kao glasom savjesti, a Stipe Krce memorabilijski preveo to sjajno u 13 ispripovjedanih storija knjige „Godine žutih tikava”. „Ništa nije tako toplo ka lipa sićanja”, stoji na početku, kako ne bismo „pribrdili” što će to „one” – žute tikve – kazivati nakon sljedećih nekoliko stotina, nekmoli tisuća godina. Pa naravno da jezik i pismo svugdje i zasvagda ostavljaju svoje tragove, paleografski ponajbolje u stijeni, ali i „muzejskim dvoranama” tim istim jezikom ispisanih Krcinih knjiga putopisnog, romanesknog i poetskog žanra. Dakako da je, kako su napisali već drugi, to radna slika „priče o odrastanju, prvim ljubavima i nekadašnjem teškom ali zadovoljstvom ispunjenom životu ruralne Dalmatinske zagore … njegov je to svojevrsni homage voljenoj rodnoj Cetinskoj krajini, njezinim časnim i radišnim ljudima i sretnoj mladosti u njoj provedenoj”, ali nije to primarno, to nas ovdje ne zadovoljava.

Ponajprije bismo stoga čitatelja naputili na pisca logografa. Svojim podnaslovom „kako se živilo i predikalo” Stipe Krce se upisuje u logografski i kustoski svijet svoga zavičaja kulturom tradicijskog idiomskog pisanja koje ničim ne smije biti kontekstualizirano osinko vremenom. Životom nikako ne, jer jezični muzej – to je pravi odgovor na pitanje – što još nedostaje u izlogu fenomena izložbe Dalmatinska zagora Nepoznata zemlja, do sada najopsežnije, koncepcijski najsloženije izložbe Ministarstva kulture RH (2007.). Ako nas je oko 3000 eksponata, na oko 3500 m² površine, oduševljavalo, ako nas je oko 400 ilustracija monografije, tiskane tim povodom, kao neprekidnih poveznica, podsjetnika i vizualnih dokumenata, koji prate pisanu riječ, naprosto fasciniralo neotkrivenim zagorskim vizurama, ova knjiga nudi razinu više – ne samo predstavljeni civilizacijski i tradicijski doseg – nego i njegov zaboravljeni, produbljeni jezični delirij – čežnja čarolijom govora – završno „pismo mrtvom didu” kao dio ekološke teme, preostatak do pune izložbene vrijednosti. Ona sama to nam priopćiti ne može. Ali zato majčinski štititi može „kao zaboravljena kamena zagorska kuća otkrivena u gluho ljetno popodne”, kako je sjajno zapisao Roman Ozmec. Krce ju postavlja, bachelardovski joj otvarajući usta, već na samom ulasku pričom „Ništa nije tako bilo ka crna zima”. Je li prije kuća ili život, ili je život sama kuća, možda kućom metaforizirani život, ili obrnuto. Tko zna? Ali je jasno, sve se zbilo u krug, a kruže samo riječi. Kad kaže „šantaralo”, ne nudi on nama zasun na vratima već buru voštanku, kapu i gaće u ruci – salamune života, neprekidnu promaju koja se ne srami svoga korijena. Nudi nam jezik koji, izravan, ništa ne odgađa, subkulturalno možda nesviknut na pogospodnjenja, inscipijentna došaptavanja, dopunjavanja značenjskim, ali zacijelo jezik kao graničnik, rastavljač i prijenosnik istodobnih siromaštva i bogatstva, kao bio-izniknuće, ukupni potencijal zemaljske i nebeske prospektivnosti, tužba i ljepota življenja, sudište i poziv – rodni Gotovci i taktovi završna kola (Era) s onoga svijeta. „Da ima išta drugo, mili moji, dala bi mater! Ima to šta su Bog, njiva i krava dale. Bog je da kravu, krava mliko, a njiva kokuruz. Jidite ako ćete jist, a ako nećete, poljubite pa ostavite. I ne gonite me na plač!” I nije to samo prisjećanje nego i prihvaćanje obveze da nam je ustrajati u mudrosti opstojnosti – nema prirode, nema zemlje bez čovjeka. I samo dan kad ti se ne piše dosta je za toliko muke, nekmoli najduži ili najkraći dan u godini, kad su mrak i svjetlost toliko blizi da se gledaju u oči, nema se više što izgubiti. Na dušu onima, dakako, kojima je hrvatska država, i njezini idiomski prostori, nepodnošljiva razorna činjenica.

U hrvatskoj književnosti bilo je literarnih obrada tema zagorskog čovjeka i onog najsurovijeg od podkamešničkog života, u romanu Kurlani, Mirka Božića, na primjer, ili pak u romanu Cestak, fra Krunoslava Grgata. Bilo je i pjesničkih obrada poput epskih Pjesama umiljatih, Jabučanina Ilije Kutlešića Bijadera (1840.-1929.). Međutim, nijedna od aktualnih književnih ostavština, koliko znademo ni u okolnim povijesnim niti u recentnim žbunjima, nema tako izvornog, iskrivošću ojađenog ma ontološki ojačanog jezika. Emocijama i senzibilnošću krcatog, ničeg mu nije od ispranog, ni vremenom, niti global-tehnicizmom, sve još tu živi i diše, tješina i težnjina, ozbiljnost siromaštva i osjetljivost uboge čovjekove prirode, neglumatačke, za naše pojmove otuđene pa danas već izgubljene – nestvarne, upravo kako se najbolje i zatiru korijeni – uništi leglo, uništio si i jaja i jezik, koji je hranio, obuvao, diveničio – tipičan memorandum, koji se prilagao uz život da bi se obrazložio njegov sadržaj. Samostalno priložen, kako to ovdje, ne gubi ništa od podsjećanja na nešto spomena vrijedno, što nam vraća čovjeka moraliziranog do najslabašnije ljekarničke utege. Takvom se zaistinu doimlje ta tvrda jalovica, Božićeva nerodilja, lingua arhaica, između čovjeka zagore i ovisnosti o prirodi svakog Božjega stvorenja, pa i njega sama. Sam jezik ove knjige zamjetan je melograf, Ljubo Stipišić Delmata, ako pod pojmom sabirača i zapisivača narodnih melodija predmnijevamo ono što u nama, prošarano satiričnim i humorističnim, pjeva, guslari, reri i ojka, do kosti ogoljeno: „Matere su ritko plakale, riđe vego loza u pupanju. A stotinu razloga su imale za plač…”

Stipe Krce još jednom je potvrdio: kao što zemlja rađa dobrim zaorom, vrhunska književnost krije se duboko pod rečenicom; speleološka, u svojoj prirodnoj zagorskoj kapsuli, prihrvaćena vrelu, neiscrpna, svojom će dohvatljivošću žeći vrijeme. Jer jedno vrijeme, koje je u sebi akumuliralo toliko ontološke prisile, ne može se tek tako, bez posljedica, poput gromade polugom obrnuti. Mora to ostaviti svoje tragove – naslove novela – već na prvi ogled sugeriraju kako je riječ o diobi, srcu i razumu, udisaju i izdisaju. Kontra ružnoći, fizičkoj surovosti prirodna lica, život je namjerno, svjesno postavio sliku ljepote duše, što je pisac znalački uhvatio, naslikao je upravo onaj trenutak kad se u njega zaljubio. Njegov najljepši aspekt je miris, neuhvatljivi proosjet ćula, kad ti kazuje – odlazi, dosta je bilo, ispucao si svoje. Svaki od nas valjao bi se iskušati u gašenju živog vapna, da bismo shvatili kako ključa i gasi se život u jeziku, nešto što će preotetu crninu japnenice ugraditi kubistički bijelo mudrosti ljudskoj, da se ne zlostave Božji zakoni, od nemoći do ponoći da nam ne traje dan. Više od ovog za autorov kraj ne može se.

Dokučimo: ako danas jest na djelu lažna igra društva oko vrijednosti koje nisu autentične, Stipe nas podsjeća, kako to već kazasmo u predstavljanju njegova romana Propast Rimskog Carstva u Tiluriumu – trebamo biti oprezni da ne usmrtimo one žive vrijednosti koje smo kao civilizacija zaboravili. Taj oprez, dakako, upućuje na visoku liticu, vrela dviju rijeka, Graba i Rude, život, koji to niječe. A velika je to sisa!

Igor Šipić, Split, 23. lipnja 2014.