Kroz oko klepsidre

Naslovnica knjige Fabijana Lovrića Horusov sraz

Naslovnica knjige Fabijana Lovrića Horusov sraz

Piše: Josip Palada

Fabijan Lovrić: Horusov sraz, Društvo hrvatskih književnika Herceg Bosne, Mostar, 2014.

U ovoj knjizi, uz ostalu opremu: (Predgovor autora, Recenzije: dr. sc. Dragana Gligora i Atifa Kujundžića,) naći ćemo 115 odabranih soneta složenih u pet nejednakih ciklusa ( Mitovi 2o, Vjerujem 14, Zlatno sunce 24, Prijatelji – pjesnici 44, i Fatum 13.)

Ukazat će nam se tanana, pomno odabrana, poetska, lirska tvorevina, kao knjiga, a posebno stručak lirske ljepote u obliku vrlo disciplinirano građenog soneta, što je tvorba duha i znalaštva, a napose kraljevska kruna poetske želje. Željeti je jedno, a ostvarenje je nešto drugo, ili je za divljenje, a može biti samo slika bojana sentimentalnim čajem, ili tek „božja vodica” molitve svemogućem nedostižu. Lovrićeva je knjiga nešto drugo., tajnovito jedva pročitljivo, simbolima šifrirano, natuknicama u određeno vrijeme, nastanka, ali i događaja precizno usidreno. Plov je kroz mnoga vremena u razmaku od preko desetak tisuća godina.

Fabijan Lovrić, majstor vezanog stiha, srme i rime, zapravo srebrenog mjesečevog nadahnuća, plete pleter znalački kroz vrijeme, protkan nitima srebra i zlata, osamljen je tkalac, tek zraci sunca dozvoli da kroz tkanje prsine i kao Bog Svetoj obitelji, što im uzmanjka, nadoda. Pred nama se odvija kroz oko klepsidre, bila ona pješčana ili vodena, simbol prolaznosti života na ovom trunku Svemira, koji se zove Zemlja. Majka nam je Kumova slama, galaktika koja rađa zvijezde, a on tkalac poezije u okvir soneta trpa svu vidljivu pojavnost svemirske veličine.

Kroz raspjevano grlo čovjeka Slavuja, ovaj put na Zemlji, autor bilježi; svoje i naše sada, ma što to značilo u svemirskim dimenzijama. Proročanski će o budućnosti, ali vrlo detaljno, u strugotini vremena i prostora o sadašnjosti i prošlosti. (Knin, 12. prosinca 2010. Nedjelja, 01, 37 sati.) Sonet „ Sa svjetlom” / 133 strana u knjizi; spoznajnosti iz prošlosti koja je vječna, jer se zbila. Dokazuje onu Nazorovu „ Samo je stalna mijena”, ali i, ne doživljaj, proživljaj, novum bitka i postojanja. Osobnost je osobita u svim vremenima. Glas vapijućeg opominje! Pustinja nadire prahom pijeska i ništavila. Mi ipak nismo sami, iako smo osamljeni, samosvojni samosvjesni, kao Prometej na Kavkaz, prikovani u naše male prostore, a orlovi lete, a nemoć je izmišljotina, kao i sve. Poezija, poetika nam daje ravnopravna krila istine, pa letimo i slavimo ljepoliku ukazu, prikazu do suza i bola. Smiluj nam se čedo ljepote!

Fabijan nam nudi na raspolaganje, zapravo daruje začaranu opsesivnu tvorbu, koja je egzibicija discipline, mudrosti, liričnosti i najtananije asocijativne tanane rime, te nam pokazuje, ukazanje u svetosti forme. (4 – 4, 3 – 3) koraka, stiha i, četiri strofe čednosti, stručak, kiticu, te od kitica aranžirani buket ljepote, sonet. Imažizam je ovdje poetika simbola, ali i stvarnost u svim prolaznostima života, prizvani kadar stvarnosti događaja, događanja. Više ga nema, ali je tu u pamćenju uma, koji nadarena duša razlaže i pohranjuje u vremena pamćena, uspoređujući istine, ali i nježni zvučni titraj sudbine.

Dopadljivi pjev autora, nije kanconijer, iako je sonet pjevan, svevremen u kutijici ljuvenog opsesivnog sjećanja. Metaforama simbolično opjevava davna vremena, te prenosi nas u vremeplovu raz-uma, nadarene duše. Ono od prije toliko godina zbilo se danas, ili ponovno je danas, a mi smo u prošlim zbivanjima. Akteri su neka nova supstanca pojavnosti u liku i obliku, a igraju se u datostima. To ne znači da već nisu plutali prostorom i energijom Zemlje prije toliko godina, pa opet, pa opet, u nekom novom liku i obliku i evo nas danas, svjedočimo. Zar bi podsvijest ili nadnaravna svijest prizivala nešto što nismo bili, iskusili, doživjeli, odživjeli i, ponovno smo danas tu neki mali skromni ljudi, ali nas onaj koji nas je poslao, s talentom nadario, opominje, javite se iz nemogućne glušinje i razveselite oca tvorca i cio svemir, kao sustav nemogućeg u svemogućem bitku, djelu, igri, veselju i napokon značajnosti. Lovrić strpljivo bilježi, viče, da je bio, da je i da će biti, samo pročitajte, te odabrane cvjetne „pušleke”! Pročitali smo u ovoj knjizi, njegovo zatajno umijeće da putuje kroz eone i etere.

Horus na kojeg se konotira misao, sjećanje, simbolika, spoznaja i znanost, sijao je po Zemlji, u dva navrata po tisuću i petsto zemljanih godina: razbor, um, svjetlost duha i neba povezujući tom zrakom svjetla tvorca i malog stvora izgubljenog u odori ljudskog tijela, svih njegovih ranjivosti i nedostataka, sa pet slabih vrlo ograničenih osjetila, te nekoliko perifernih instikta, koji animalno reagiraju na izvanjsku ugrozu, služeći se energijom straha. Još je, toj Bogu nalik tvorbi, podarena sloboda volje, zapravo ničega, pa se snađi i živi razumna dušo u vrlo poderivoj, na bol osjetljivoj odori, tijelu koje može u Zemljanim uvjetima izdržati uz najbolje uvijete, maksimum 125 godina, dok se ne oruši, srazi u prah u ništa. Sonet o Horusu, njegovoj snazi i vremenu, s našeg visa iskustva, jednak je sonetu život (zadnji sonet u izbiru). Još bih apostrofirao sonet o Vučici (130 stranica) i njenom plemenu. Svi smo izjednačeni bez razlike na ovoj Zemlji. Pojavnost bitka, vrijedna strugotine u zaboravu vremena, prostora i istine: da bili smo, jesmo i bit ćemo! Bilježi, cvrkućući sonetima, naš Fabijan Lovrić, nadahnuto opijajući naša čula i osjetila zanosnim pjevom o sveopćim istinama. Vjerujemo mu na riječi okovane u sonetima.

Upozorava: tek kad se vinemo u nebo, kroz energetske koridore neznane, vraćamo se pra, pra – domu, počelu, ocu, tvorcu, te strpljivo čekamo novi oblik, poslanje, iskustvo, čak i novu destinaciju, kako bi ružno rekli turisti koji samo putuju, a ništa ne primjećuju.

Sve što nas okružuje, naše su igračke odgovornosti i iskustva, za dijete razuma i istine. Da, načinjeni smo na sliku i priliku Boga, a zapravo Bog je: Mi svi, kao i sve prisutne postojanosti i igrarije, na Zemlji, stvorene od zemlje. Kad se energije potroše, izdignu kao duša iz tijela, Zemljino se vraća zemlji, a nebu nebesko. Razum se čuva u okrugloj munji svjetlosti koja rotira u svim vremenima i sjaje ili se prlja u svim svemirskim područjima ili vidovima.

Na našem trunku svemira, Zemlji, karusel života teče. Opredmećen vrti se, kao točak karme, kao točak neprekidne kretnje, mijene. Zabava je opća radost. Bog, naš tvorac, voli sreću i smijeh, kao svaki roditelj, tvorac i stvaralac života, te djece, potomstva. Neminovnost nam je zadana. Vesela iskušenja su nam određena, samo da ih ponekad tako ozbiljno ne shvaćamo, jer od praska na ovamo sve je neozbiljna energetska igrarija. Iritantno dražilo uma i razuma. Ipak, valja nama do spoznaja.

Lovrićeva pjesma je bilješka našeg životnog dnevnika s naglaskom, nisi nikad sam! Nisi jedan i jedini, iako si svemir bitka, moćni tvorac stvorac postojanja, opstojanja. Sve što je na Zemlji, naša su braća, bilje, životinje, pa i eruptivni vulkan, kao i mirni kamen vidljivog.

S visa sadašnjosti, vrlo suvremenim izričajem, autor lirskim titrajem probija opne, ošite, dijafragme prošlosti i spušta se znanjem do izvora, pa nam donosi slike, uočenja prošlosti: zbivanja, pojave, avanture. U neku ruku formom u fraku ( rimom, srokom) donosi nam okamenjenu okaminu, bilješku vremena i mi putujemo spiralom koja se spušta do davnog doba. Spoznajemo, vidimo pomoću njegovog nadahnuća; ništa se nije promijenilo. Čovjek dok stasa i spozna, bar malo, što je i tko je, vrijeme mu je na Zemlji isteklo, valja njemu ponovno doći, ili kroz oko klepsidre, ušicu sada u budućnost proći, a češće u nebeske radionice na čišćenje i oporavak pristati, pa ponižen, oslobođen nakupina života, ponovno u novi još gori život i življenje koraknuti, iskušenja iskušati i po mogućnosti čist svijetao pred lice staraca koraknuti.

Do Boga se ne dolazi, ako ne dođeš do sebe. Spirala izvora života ne posustaje, vibrira, trpi, nosi, čak pod teretom trenutka posrne, pa se budućnost nađe ispod prošlosti, a ponekad i obratno, prošlost se ukaže u budućnosti, pa se čovjeku dogodi da je već bio tamo gdje će tek stići, ako ne u ovom onda u nekom drugom životu, obliku, kad mu već bude dano, odobreno da se vrati. To se ničim ne može opisati, naslikati, nego drhtajem, strašću poezije nadnaravno pokazati, ukazati, reći. Lovriću je ovim sonetnim izbirom to omogućeno. On je stvorio raskošni mozaik, mural o nama i našim postojanjima, voleći nas beskrajno.

On djelitelj imetka i sebe kao stvora, popabirčeno znanje ne drži tajnim u zaključanom trezoru u sebi i za sebe, nego iskreno dijeli, daruje svima, otvorenog duha i veselja, a to je sveopća, Božja, kozmička zapovijed. Veselite se djeco zemlje, smijte se, radujte, darežljivi budite u ljubavi i sreći, jer to svemir, Boga i, sveopće postojanje veseli, te na životu održava u nezamislivom beskraju etera. Majstorstvo pjeva je ikebana od aranžiranih stihova, lirskih titraja znanja i spoznanja. Osuđen je da nam dovikuje, rado dijeli sve što ima.

Početak ljepote, univerzalna misao, Bog, stvorio je ne samo sebi slične nego, nastavljače, djecu, veselje, a svi smo, pa i Bog jedno, malo lijepo tajno življenje u vječnom lancu prolaznosti energija.

Lovrić je čistom svjetlom zrakom, titrajem stiha, osvijetlio, prokoračao vremenske prolaze i na dar nam u sadašnjost donio sonete, kao žive žarke ljepote i spoznaje u vremenima. Vatrom će uzbuditi mnoge duše i razveseliti tanane umom, sklone osluškivanju beskraja i tišine. Tišina je dom u umu vrhunske petike. Po Lovriću nam je darovana i na raspolaganje i korištenje podastrta knjiga koja je dom čudesnog stiha. Knjiga je Horusov sraz, a na nama je da je duhom proputujemo do iskustva i razumijevanja. Tko se u misaone noge ne uzda neka se u kolo ne hvata, jer samljet će ga ritam svirke bez kraja, tvrda stijena nerazumijevanja. Ostali, uživajte na izvoru u blagodati i ljepoti obilatog izvira, koji nam brizga stihom i darežljivošću istina, zapravo nekom novom vodom mladosti, radosti i sretnog trenutka obilja. Ukazao nam se jednorog, dok panova frula autora nezaustavljivo, u toj novoj, našoj arkadiji, svirali ljepote, blagonaklonjeno i tajanstveno svira, hladeći nam dušu u veseljima.