Uz Trinaestu zbirku pjesama HIL “Na pragu doma”, New York – Beč, 2014.

Milan Bošnjak Nada Pupačić Tomislav Marijan Bilosnić i Marin Knezović - Copy

Piše: Tomislav Marijan Bilosnić

Imao sam iznimnu čast biti predstavljačem, recenzentom jubilarnih 10. večeri hrvatske izvandomovinske lirike u srpnju 2010., u Zadru, gradu 3000-ljetne civilizacije u čijemu je zaleđu, u Ninu, rođeno ime i sama hrvatska država, što sam, vjerujem, obavio profesionalno na razini dostojnoj onih koji čuvaju hrvatsku riječ, hrvatski jezik po kojemu smo «to što jesmo», a što je bio sretno izabrani moto 11. večeri u Torontu, u prijateljskoj Kanadi, u organizaciji i pokroviteljstvu Hrvatskog svjetskog Kongresa, gdje sam također nazočio skupu našega iseljeništva koji slavi duh i dušu što jezik jednog naroda jest.

Poslije onoga što se prošle godine dogodilo u Beču, kada sam i zamoljen da predstavim trinaestu zbirku pjesama nazvanu kako drukčije nego “Na pragu doma”, koju predstavljamo u hrvatskoj stolnici, bijelome gradu Zagrebu, kazao bih tek kako je očuvanje nacionalnoga jezika u iseljeništvu od iznimno bitne činjenice za jezik u domovini, jer se u dijaspori, u rasuću jezik čuva izvoran, »okoštao», dok je u matici domovini izložen mijenama, vremenu, svakodnevnoj zbilji, političkom i drugom okruženju. Potkrijepit ću to slučajem ovdje prisutnog jezika gradišćanskih i moliških Hrvata, gdje se jezik u izvornoj varijanti (danas teško prepoznatljivoj u domovini) sačuvao više od 500 godina. Neću ovdje govoriti ono što vam je svima poznato, o čuvanju nacionalne baštine u okrilju globalističke pošasti, niti to što znače vaši iznimni pjesnički zbornici čiji će značaj tek vremenom biti uočen i vrednovan. Kazati mi je tek nekoliko riječi o onima koje večeras predstavljamo i izdižemo na Olimp izvandomovinske lirike. Ukratko, evo što mislim o lirici naših pjesnika, čestitajući im na njezinoj objavi u zajedničkoj zbirci “Na pragu doma”.

Naslovnica zbirke Na pragu doma

Gradišćanku Dorotheu Zeichmann doživljavam ovdje kao pjesnikinju s lucidnim pjesničkim trenucima. Tragom spoznaje nekih viših stvari ona na tragu brige za egzistenciju izvorne hrvatske riječi traga za njezinim novim duhovnim (pr)osvjetljenjem. Dorotheino pjesničko vrelo, na tragu stihova iskustva i stihova osjećaja, teče u slapovima “lipe slatke riči” naučenim i tkanim još od majke “u zipki zelenog Gradišća”. Ona će “lipe jačke jačiti”, pa će “i naše hrvatske junake u obzir zeti”, čineći to čitko i jasno, lijepo i duhovito “prez jaukanja” znajući kako za sve loše “krivi smo si sami”. Vrijedna je svake pažnje Dorotheina pjesnička vještina osobnoga glasa rečenog u ime drugih. Riječ je o zreloj pjesnikinji koja zna da je “trudne noge” nose “da se muči dalje”, sve dok ne uđe u trag ljubavi koja je sve na ovome svijetu “med nebom i paklom”, i u kojoj konačno živimo “za one stare / prastere / praoce…”

Anto Ivešić (Australija) pjesnik je egzistencijalnih i duhovnih pitanja s jasnim domoljubnim odjekom, autor u čijim se stihovima isprepliću stvarnosne i transcendentalne teme. On “Čim upadne / U probleme / Zazvati Boga krene” tako da silazi u dubine intime, iz kojih će odmah potom proplamsati dah domovine, hrvatska politička, ideološka i društvena svakodnevnica, Dubrovnik i Vukovar, Bukovica i Posavina, sve u duhu i stilu novoispovijednih zapisa na tragu osmeračkog ritma i modernoga stiha. Iz pjesme u pjesmu s posvetama mijenjaju se i teme, pa nailazimo na pjesmotvore o proljeću, majci, unučici, rodnome selu, ali i Gotovini, Božiću, Bosni i Australiji, a sve je to međusobno prožeto sociologiziranjem i nacionalnim natruhama kao jedino prihvaćenim načinom opisivanja stvarnosti.

Antonio Sammartino (Italija) pjesnik je koji na tragu veza moliškog hrvatskog izraza ispisuje začuđujuće i zadivljujuće ekspresivne stihove pune unutarnje uskovitlanosti koji gotovo da postaju sudbonosni trenutci i riječi i života. Moliški, stari, zvonki, čakavski jokajući i jecajući jezik, metaforičan sam po sebi, prepun upitnosti i usuda postojanja, s vječnim temama pitanja bez odgovora, pogodan za svaku stihotvoračku disciplinu, podsvjesan i pradavan, izvoran i moderan kad “Dikodi nadugo niče / da bi nam reka almen dvi riči…” Riječ je ovdje i duša, i srce, i svijet, zaumno i materijalno “Sve što badnimo / nam čini vit / kako je bovat naš jezik… / Naš jezik / je nam osta čuda riči…” Ispitivanje riječi za Antonia ima uzdignuto pjesničko značenje, i ovdje se javlja kao jedina žudnja govorenja, bilo da se pjeva o jeziku, ili djevojčici Sofiji, danu ili onomu što je “naša stara bandera”.

Druga Gradišćanka ove pjesničke ogrlice je pjesnikinja Ana Schoretits (Šoretić), novinarka i prevoditeljica, autorica koje se predaje jeziku na tragu postmodernističke poetike, krećući se tako od “razmrvljenog intiuiteta” do Fernanda Pessoe, dotičući se isto tako i Josipa Pupačića i njegova Omiša – “Cesta u Omišu / Jezik i duša / Afrika…” Jer kod Ane “jezik nije jezik – duša je duša”, kako glasi jedna njena pjesma i konačno njezino pisanje kako “bi ostao hrvatski jezik?”, misleći pri tome i na onaj “prosti, nezbrušeni gradišćansko-hrvatski” , ili prije svega na njega. U pjesništvu ove vrsne i vješte pjesnikinje naići ćemo na teme majke i pada Berlinskoga zida, Afrike i Ferdinanda Pessoe, sve ono što se kreće između osobnog intimizma i općih ljudskih i svjetskih tema, gdje Sena može biti “ljepša od potoka moga djetinjstva”, ali ne i ljepša od svoga jezika, jer “gdo zataji jezik / zatare svoju dušu”.

Berislav Breljak (Austrija) pjesnik je modernističkog kolažiranja, govora one pjesničke ponesenosti koja živi na konstrukciji samog jezika, njegovu do kosti razgolićenu tkivu, pa je na takvom tragu i naslovljeno ovo nekonvencionalno stihovlje. Naslovi pjesama su mu 1095, 834, 699, 1094, 833, 973, 1001, 1093, 783, 998, 829, 711, 784,, 956, 830, 957, 959, 950, 949, itd. Dovinut do razine modernog izraza, sa zamjetnom riznicom riječi, na tragu neupitne ravnodušnosti svijeta, Berislav piše kako se na asfaltu “ruše kule tanje od dlake”, sve će kod njega biti “Pomak / tračak / znak… Naglavačka igra.” Pišući o “jurećim pratećim novostima”, životnim žmarcima i barijerama “punktiranju decidnosti”, rukama posutim kobaltom, on “red po red, niz za notom” bilježi “ne razuman redoslijed” posvuda razapinjući “mreže ironije”.

Josipa Klostranec-Ličanka (Kanada) pjesnikinja je tradicionalnog tipa i pripadajućeg klasičnoga stiha. Riječ je o pjesmotvorima koji bi prije svega trebali biti “ogledalo moje duše”, dakle izravna i pojednostavljena pjesnička komunikacija, anegdotalno, pomalo ojađeno patetično, ali iskreno priopćavanje, najčešće raspoloženja sjete u čemu je “Zalud svaka raskoš, kad je srce prazno”. Najčešći opjevci ovdje su domovina, zavičaj, krajolik, selo, djetinjstvo i majka, pa u njima prevladava sentimentalni pejsažizam, daleki, prigušeni odjek zova doma, emotivne spomenarske skice, i konačno kao i kod svih pjesnika izvandomovinske lirike, kao ustaljeni izbor javlja se i tema jezika, “najdraža muza, moje majke govor”.

Malkica Dugeč (Njemačka”) vrsna je i afirmirana pjesnikinja, podjednako poznata u domovini kao i u krugovima izvandomovinskog pjesništva. O noj sam na jednom drugom mjestu zapisao ovo što ću sada s pravom ponoviti: ” Pjesništvo Malkice Dugeč isključivo je intimističkih ugođaja, jer svaka njezina pjesma nosi pečat osobnih osjećaja, viđenja, snova, doživljaja i iskustava osobnih doživljaja svijeta i svega onoga što je u njemu zanima. Ne radi se ovdje o klasičnoj privatizaciji pjesničkog jezika, dapače, Malkica ipak poeziju shvaća kao ključ za tumačenje kako osobnih, tako i nacionalnih i općih, pa i onih vjerskih i filozofskih spoznaja i iskustava, pa ipak ova poetesa ni časa ne oklijeva govoriti o svijetu, tuđini i nacionalnoj matici, kroz svoje osobne patnje i boli, probleme bližih i poznatih, gdje univerzalno postaje osobno, a osobno sveljudsko, gdje pjesništvo u cjelini, pa i svaka pjesma ponaosob tome naličju svemirskog plavetnila biva jedino pravo lice, ogledalo govora duše.”

Marija Samardžić Fumić bez pretencioznosti piše potaknuta Domovinskim ratom, ljubavlju prema Bogu, Domovini, obitelji, braniteljima i bližnjima, potresena brigom za ljudsku ugroženost, dakle, o temama koje se mogu doimati istrošenima, ali i temama koje bolno ostaju vječno ljudske, kao što je to i svaka egzistencijalna strepnja. Padajući na “mekano tlo” djetinjstva, dakle u još jednu vječnu temu, u domoljubnome zanosu pjesnikinja zna zazvati i zvonjavu zvona u slavu hrvatskih generala, Gotovine i Markača. Marija će pisati i o svojim kolegama, pjesnicima izvandomovinske lirike jer su oni “glas Hrvatske u dijaspori”, što bi bio ukupni sažetak njezina lirskog govora koji nerijetko pokazuje svu rizičnost i težinu pjesničkog priopćavanja.

Nasja Bošković Meyer pjesnikinja je upitnosti i iščekivanja, na tragu intimnoga govora o egzistencijalnim pitanjima. Ovo fluidno pjesništvo, ne bez modernih natruha, ali konkretno i razumljivo, jednostavno i čisto kazano iskreno i iskustveno, ispisano skladom riječi koje nose dah svježine, s odsjajima izvornih mjesta moderne lirike, vrlo precizno uočava ono bitno što je u svijetu osamljeno, izopćeno ili ostavljeno, bez obzira radi li se o zavičaju, konkretno Splitu, ili nekoj od mogućih američkih tema kao što su Saint Louis, Mississipi i slično. Kao što zna mjesecu pokloniti “tri srebrne naušnice”, tako će naša poetesa u pjesmi koja naginje poemi znati se vješto izraziti i haiku temom: Cvrčci / žabe kreketuše / i oblaci”, ili stihovima s nekom toplom ekspresionističkom uskovitlanošću: “Moja djeca sa snovima / kao leptirima / Spavaju svinutih / koljena”. , i konačno izreći jednu bolnu istinu: “Moji sinovi će se rađati / s plačem na mom jeziku.

Ivan Puhalo još je jedan od pjesnika izvandomovinske lirike koji pjeva potresen domovinskom zbiljom i zanesen nad upitnošću osobne egzistencije, ukotvljen u dolinu suza i ruža, iskreći u njoj snovima i o Tomislavovoj kruni. Njegove su pjesme zapravo niska intimnih pisama prijateljima, pisane “toliko da znaš da još uvijek dišem”, ali pisane iskreno i s brigom za čisto lice svijeta i čovjeka. Isto će pisati kad je riječ o kardinalu Stepincu, ili kada slavi rođendan prijatelja, kao i onda kad kreće putom Domovinskog rata od Splita, preko Kijeva, Knina, Plitvičkih jezera i dalje, uvijek tražeći tek kakav spomenak, pa bila to i “krhotina jedna Hiroshime Vukovara”.

Odgovori