Skip to content

R. Dobra: Zanosna ljepota soneta

Ante Nadomir Tadić – Šutra: Molitva na kamenom pragu, Knin, 1999. godine
Slika2
Ante Nadomir Tadić – Šutra

Dragi sonetni majstore, ave!

Netko je već davno rekao da on vjeruje samo u one slikare koji su kadri nacrtati anatomiju ruke, odnosno u pjesnike koji su kadri napisati sonet! Naravno da pri tom (taj nevjerni Toma) nije mislio na bilo kakav crtež ili na bilo kakav sonet. Zasigurno je promišljao na one vrhunske majstore, kako na one, visoko uznesene, u crtačkim sferama, tako i na one sonetotvoritelje na tronu Parnasa. Jer, sve je izvan toga – samo pusti dim nikad rasplamsale vatre!

Ja ipak mislim da bi svaki onaj pjesnik koji se kani okušati u formi soneta, ponajprije trebao dobro, dobro proučiti ustrojstvo soneta, pa, i ako je moguće, barem 8 od onih njegovih 16 vrsta, o kojima je još 1332. godine pisao talijanski teoretičar Antonio da Tempo. Nije samo dovoljno znati da postoje jedino dvije vrste soneta; ona koju je pisao jedan Francesco Petrarca (sonet složen od 14 stihova, s 2 katrena i 2 tercine, s rimama katrena ABAB, ABAB ili ABBA, ABBA, odnosno s rimama tercina CDC, DCD; CDE,CDE; CCD, EED; CDC, EDE; CDC, DEE itd), i ona – Shakespeareova, elizabetinska (s 3 katrena s rimama ABAB i distihom sljubljenih rima). Drugim riječima, ako je sonet arhitektonski strogo određen, neprikosnovena, obavezna forma, onda ga treba, kao takvog, i proučiti do u tančine, do onih najskrovitijih mu finesa, a koje su neminovnost, da ne kažem conditio sine qua non u trenucima stvaralačkog čina.

Međutim, u ovoj Vam je zbirci, s mnoštvom pjesama, tiskano na raznim stranicama svega 9 soneta, zbog kojih sam se uglavnom i odlučio na ovu epistolu, no, ni u kojem slučaju da Vam očitam «pištulu» kako ste me, kao sonetist, eventualno razočarali, a niste trebali, pošto ste mogli (i morali!) to uraditi i bolje i efektnije… Ne! Naprotiv, htio bih Vam, prije svega, iskazati svu svoju radost što ste, uz sve te brojne pjesme napisane u vezanom stihu, eto, napisali i ovdje objavili taj vrlo vrijedan i značajan rukovet soneta!

Pođimo redom: «SONET ZA SALONU» mogao je stvarno biti još impresivniji da se je odmah išlo in medias res, bez onog uvodnog obrazloženja o proteklom vremenu u prvoj strofi. U ovako strogom, zatvorenom i ograničenom sonetnom okviru treba «crtati», zapravo pjevati slikama, nikako pričati priču! Sonet «ZEMNI RAJ» nešto je, pak, sasvim drugo – odmah se počinje s gradnjom «Kamenom do kamena…», pa sve tako do samog kraja, uz stihove obremenjene sugestivnošću doživljaja i slikovitim metaforama («i tuđa stopa zgažena u snigu«, «Ja san samo piljak vog kamenjara», npr). Čini mi se da Vam varijetet govora rodnog kraja na kojemu je sonet ispjevan, daje još veću draž, ljepotu i kolorit zavičajnih svetinja. «DIM I ZRAK», sonet je koji gotovo odzvanja kao kakva budnica, kao kakav poziv na bunt, jer je naprosto «zaspat u ovon priči – čista ludost…», pa «zato se probudi…» da te dim ne otruje («a vitar se nudi…»), da te dim ne «izdimi» (navod. R.D.) («a već cvit u krošnji»…). Sonet je pun simbolike i slojevitosti!

Vjerojatno se svatko neće složiti s intencijama pjesnika u sonetu «SIROMAŠNI», u kojemu se, biblijski, tješe oni koji ne znaju, ali i koji se uopće ne bi trebali ni trsiti da, poput Goetheova Fausta, pokušaju proniknuti u stvarno prisustvo Božje. Pa ipak, puno nam više o tome sugerira sâm motto uzet iz Evanđelja sv. Matea («Blago siromašnima u duhu…») negoli sâm sadržaj ovoga soneta koji, zapravo, blagom ironijom boji polunadarene, umišljene i lažne «veličine», a koje donekle treba isto razumjeti uz barem ono «…malo pljeska!»

Dok u sonetu «SUNČEVI ČUVARI», s onim toplim lirskim detaljima, u stvari draguljima poetskih opisa pojava, stvari i ljudskih bića, pa makar to bile i siluete, opisujete zalaz zlatnoga Sunca, izdižući poetsku riječ iznad vidljivih slika koje, nestankom sunčane svjetlosti, gasnu, nestaju, dotle u idućem sonetu «MOLITVA NA KAMENOME PRAGU» (a po kome je i dat naslov ovoj Vam zbirci!) izvanrednim izričajnim sredstvima i snagom poetske imaginacije, uz zapaljene svijeće «za sve ljubavi mrtve», «za sve nesretne žrtve», bolno i potresno, ali na krilima vjere i ufanja, odašiljete vapaje Svemogućemu da «Poškropi … žive grobe» kako bismo, sretni i svoji na svome, dočekali ono zašlo u mrak neizvjesnosti zlatno nam Sunce.

Bože, koliko li je samo zanosne ljepote u sonetu «SRCE TVOJEGA ČOVJEKA»! To je rijetko napisan i viđen sonet o ljubavnoj privrženosti izabranici svoga srca u našoj sonetima bogatoj književnosti. Dostojan je, doista, i Baudelaireovih soneta posvećenih mladoj mulatkinji Jeanne Duval, a nije ni puno dalek od nekih Matoševih ponajboljih mu soneta! A na ovaj Vam prelijepi sonet naslanja se i onaj s naslovom «KOMU SAM PISAO», i sadržajem i gradacijom onih pitanja «Komu sam ja sve te pjesme pisao?», svjedočeći o jednoj izuzetno ranjivoj i preosjetljivoj pjesničkoj duši, duši koja pati, koja zdvaja, uvijek se iznova pitajući o samoj svrsi i smislu poezije kao takve koja je, u povijesti, zasigurno bila svrsishodnija i učinkovitija nego što je to danas.

«ZVONITE ZVONA SA SVIH ZVONIKA» posljednji je sonet u ovoj Vašoj, po mnogočemu, bogatoj zbirci pjesama, koji, mada podosta programatski intoniran, također i zanimljivošću sadržaja i izričaja, budi u meni nadu da ćete pisati i u buduće ovakve, a možda i još uspješnije sonete, te Vam, na kraju, čestiti Nadomire, predlažem da, već sada, ozbiljno porazmislite o cjelokupnoj zbirci soneta koja bi Vas uistinu predstavila kao izuzetno značajnog sonetopisca na ovim našim literarno-poetskim prostorima.

 

Do nove Vam jedne takve knjige (ali pravih i trajnih soneta!) sve najbolje!

Vaš Roko Dobra („Zadarski Regional”, 30. 7. 2003.)