SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (49)
Baščanska ploča, oko 1100., detalj
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
HRVATI U DOBA ZVONIMIRA PIŠU NA TRI PISMA I DVA JEZIKA[1]
Pišući o hrvatskome kralju Zvonimiru, odlučio sam proširiti temu o vremenu, društvenim, političkim i kulturnim prilikama njegova doba, poglavito zato što se poodavno uvriježilo mišljenje naših ljudi, kako na ovim našim stranama nije nikad i ničeg bilo, kako smo sve uvezli, prihvatili i saznali od tuđinaca, najčešće susjeda koji su nam zapravo cijelu povijest bili ljuti neprijatelji. Kada bi se šalili onda bi cijela naša povijest, kako je neki i danas shvaćaju, stala u jedan parafrazirani, opet tuđinski, aforizam: prije nismo ništa imali, a onda dođoše Turci i sve nam razrušiše. A to hrvatsko ranosrednjovjekovno razdoblje, kada su se Ravni Kotari zvali Hrvati, a što ni danas baš ne znaju sve učene glave; dakle, to razdoblje za koje su moju generaciju učili kako je bilo teško i jadno, a nadasve mračno, ispostavlja se tek površnim uvidom, kao jedno od najsvjetlijih razdoblja hrvatske kulture i umjetnosti.
Krčki statut, 1388.
Kada se počne govoriti o srednjovjekovnoj književnosti, onda ne samo da uviđamo posebnosti u ondašnjim književnim djelima nastalim na ovom prostoru, najčešće u benediktinskim skriptorijima, već dolazimo do vrlo značajne činjenice kako se tada u Ravnim Kotarima, kao i na cijelom ovdašnjem hrvatskom prostoru govorilo na dva jezika i pisalo na tri pisma. Akademik Nikica Kolumbić u tekstu «Hrvatska književnost romaničkoh razdoblja i lik kralja Zvonimira» o tome slučaju kaže sljedeće: «…kad se hrvatska srednjovjekovna književnost shvati u svojoj složenosti, jer je čine tekstovi pisani trima pismima (glagoljicom, bosančicom i latinicom) i dvama jezicima (hrvatskim i latinskim), onda se nameću traganja za adekvatinijim mjerilima kojima će se moći odrediti stilsko-tematske, duhovne i druge osobitosti pojedinih vremenskih razdoblja te velike kulture, pa i književne epohe».
Uglata glagoljica
Pojava romaničkog razdoblja u duhovnome životu i u umjetnosti tijekom 11. stoljeća, poklapa se s nizom vrlo burnih povijesnih, političkih i društvenih događaja i pojava u onodobnoj Zvonimirovoj Hrvatskoj. Benediktinci, koji od kneza Trpimira imaju utjecaj na hrvatskom dvoru, ovdje se naglo šire, postajući vrlo važan čimbenik u svekolikome životu. Uz gotovo dvadesetak benediktinskih samostana, na naš prostor u to doba dolaze cisterciti, franjevci i vrlo utjecajni dominikanci, a domaći glagoljaši ulaze u te redove, mnogima daju smjer, i dobivaju privilegije, kao što je to bilo s poznatim slučajevima na Omišlju, u senjskoj biskupiji, a isto tako i u zadarskome zaleđu, u Ravnim Kotarima i Lici. U to se doba počinje formirati i križarska svijest i vojska, na granicama su nam Mongoli, prijete Saraceni, a preko rodbinskih sveza kralja Zvonimira, na našu stranu sve češće svrću pogled Anžuvinci, posebice iz razloga što Zvonimir nema zakonskog nasljednika. Ni Mlečani nisu daleko, koristeći oslabljeni Bizant.
Bosančica
Hrvatska književnost u to doba buja, ali će ona vrlo dugo, pa u nekim segmentima i danas, ostati nepoznata i skrivena. Događa se to i zbog njenih asketskih karakteristika u doba nastajanja, kada joj se udahnjuje priređivalački i prevodilački karakter, ali i zbog niza za nas nepovoljnih povijesnih okolnosti koje ubrzo slijede, kao i zbog našeg nemara. Treba znati da «u srednjovjekovni književni fond ubrajamo sve pisane sastavke, bez obzira na to jesu li u stihovima ili u prozi, pripadaju li već od ranije priznatim i usvojenim kategorijama umjetničkih oblika ili tekstovima praktične, bilo pravne, povijesne, vjerske, većinom popularne upotrebe» (N. Kolumbić).
Krbava
Već je rečeno da je romanička umjetnost i ovdje potaknuta novim pojavama duhovnoga i materijalnoga života, kako na unutrašnjem planu, tako i u slučaju razvoja ondašnjih europskih zemalja. Dolazi, naime, do formiranja feudalnih država, što je jedna od bitnih karakteristika i Zvonimirove vlasti, kada se društvo ustrojava prema hijerarhijskome sustavu. Otuda u hrvatskim književnim tekstovima toga razdoblja i latinski i starocrkvenoslavenski jezik, kako bi se vladajući sloj i svećenstvo zadržali na distanci od širokih pučkih slojeva, pokazujući tako svoju vezanost s višim, božanskim silama. Razdoblje je to kada Zvonimirova kraljevska vlast nastoji se učvrstiti tako što uzima veću ulogu od bilo koje ranije poznate vlasti iz razdoblja Trpimirovića, hrvatskih narodnih vladara, koji su, doista, i bili povezani s narodom, kao što su proizišli iz jednog od ravnokotarskih narodnih plemena. U svemu tome Zvonimiru zdušno pomažu benediktinci, koji utječu gotovo na sve društvene pore i grane odnašnjega života, posebice kad je u pitanju kultura i umjetnost, duhovnost i širem značenju riječi. Dapače, neke benediktinske zajednice, one bliže kralju, u Kninu i Biogradu, a posebice u Vrani, gdje su se čuvale i krune hrvatskih kraljeva, te gdje boravi papin izaslanik, imaju i vrlo značajnu političku ulogu.
Knin
Hrvatska književnost romaničkoga razdoblja odvija se paralelno na glagoljici i na latinskom jeziku. Kolumbić će za našu književnost na latinskom jeziku koja se njegovala u svim onim sredinama gdje je latinski bio i liturgijski jezik, i gdje je duh romanike zahvatio više područja kulturnoga djelovanja, reći: «Tako se u hrvatskoj latinaškoj sferi, a na polju pisanoga djelovanja, obnavljaju latinski metrički oblici antičkoga pjesništva, kao znak njegovanja poetske kulture visoka stila, s jedne strane, i kao potvrda nasljedovanja rimske stihotvoračke tradicije, s druge strane. Tako je u drugoj polovini 11. stoljeća nastao epitaf splitskoga plemića Petra Crnoga, pisan heksametrima i pentametrima, a uz upotrebu leoninskog sroka. U heksametrima je pisan i natpis splitskoga nadbiskupa Lovre 1099. godine, a heksametri i pentametri s leoninskim srokom vide se i na epitafu Vekenege, glavarice samostana benediktinki sv. Marije u Zadru ou 1110. godine». A što se, između ostaloga, glagoljice tiče: «U 11. stoljeću, u doba jače afirmacije benediktinaca u hrvatskim krajevima, a potaknuta clunyevskom reformom, negdje u rogovskoj opatiji, mogla nastati glagoljska verzija ‘Regule sv. Benedikta’, sačuvana, naravno, tek u rukopisu iz 14. stoljeća. Iako je taj tekst tijekom triju stoljeća mogao doživjeti i stanovite promjene, vjerojatno su osebujni «srednjovjekovni sklopovi dugih retoričkih nabrajanja s određenom prozodijskom organizacijom teksta, kojima se oblikuju ritmičke strukture cjeline» (E. Hercigonja), ostaci visoke romaničke retoričnosti koju su u 11. stoljeću morale ući u hrvatski matični prijevodni tekst».
Mirine – Crkva sv. Nikole kod Omišlja
Latinski tekstovi liturgijske drame iz 11. stoljeća utvrđeni su u Zadru, dok odjek liturgijskog dramskog prikazanja nalazimo i u jednom glagoljskom tekstu, čime se pokazuje «kako se isti društveni i kulturni proces, kojim je svećenstvo istupalo kao društvena grupa svjesna neke više uloge u komunikaciji s božanskim silama, istovremeno odvija na cijelom području hrvatske feudalne države» (N. Kolumbić).
«Krist kao predstavnik Božje moći na zemlji predsavljen je i u hrvatskoglagoljskom tekstu ‘Nikodemova evanđelja’, kojega je matična hrvatska prijevodna varijanta mogla nastati već u 11. stoljeću».
Pogled iznad otoka Krka, Bašćanskog zaljeva, s Baškom i Jurandvorom, na Velebit i otoke Prvić, Goli, Grgur i Rab
Ne samo što i ovaj tekst uzvisuje moć svjetovne i crkvene hijerarhije podjednako, upućujući na njihovu međusobnu povezanost, uostalom kao i svi onodobni tekstovi, bilo pisani latinskim, bilo glagoljskim pismom i hrvatskim jezikom, kao što to čini i glagoljski epigrafski spomenik s Krka «Baščanska ploča», o čemu sam pisao; već sve ovo upućuje na zaključak kako je od tako bujne romaničke hrvatske književnosti do nas danas stiglo vrlo, vrlo malo, pa i to malo ima neizmjeran kulturološki, povijesni i književni značaj. Malo koji europski prostor, kao srednjovjekovni prostor zvan Hrvati, može se podičiti sa značajnim spomenicima na tri pisma i dva jezika, koji su cvijetali u hrvatskoj državi kralja Zvonimira.
