SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI (42)
Dmitar Zvonimior u Kninu
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
MIT O HRVATSKOM PROKLETSTVU[1]
Ivan Nepmuk Jemeršić u knjizi «Bog i Hrvatska ili ozbiljne misli za vjeru i domovinu» (Zagreb, 1896), piše: «Naša hrvatska domovina sja se u dragom biserju i morskim koraljima, zrcali se u zlatu i sjajnim gorskim draguljima koji se odsijevaju sa krune Zvonimirove i sa žezla slavne hrvatske slave». Ali «staru slavu» pomutila je i nesloga među Hrvatima: «Hrvatski narod jedan je od najslavnijih u cijeloj Europi, ali što se tuđom krivnjom, što vlastitom neslogom, tako je rastrgan, razdrobljen i oslabljen da to čovjeka napunjuje nekom pokunjenošću i žalošću. Hrvatska nesloga skoro da je postala već i povijesnom… Cijela hrvatska povijest je povijest nesloge…»
Filip Grabovac o hrvatskom prokletstvu piše ovako: «Među se se biju kolju / i u kući i napolju… / sluša ženu, a ne brata, / što mu laje iza vrata». Mit o hrvatskom prokletstvu najrašireniji je hrvatski mit. On se širio pismenim i usmenim putom podjednako, o njemu su pisali književnici i pripovijedao puk, pjevali pjesnici i guslari, raspravljali povjesničari, znanstvenici i novinari, uobličavali ga slikari i skulptori, dok su pjesme nekih autora o hrvatskoj neslozi, kao u slučaju Ivana Kukuljevića, vrlo brzo prešle u popularne pučke pjesmarice, i ostale kao takve zapamćene. Mitsku kletvu vezanu uz ime kralja Zvonimira, posebice je prihvatilo hrvatsko 19. stoljeće, koje je u njoj prepoznalo i povezalo trajan lament svoga vremena nad neslogom i poziv na slogu.
Tomislav Marijan Bilosnić – Kraljevski Knin
O ovome problemu, kao slučaju književne popularizacije značenja i sudbine kralja Zvonimira najiscrpnije je pisala Divna Zečević, i to u više navrata, bilo obrađujući legendu o kralju Zvonimiru, bilo istražujući hrvatske pučke pjesmarice 19. stoljeća. Ona kaže: «Mitska kletva Zvonimirova u kontekstu 19. stoljeća prihvaćena je i pridružena kao potvrda nesloge od iskona – ustvari, kao arhetipska predodžba izgona iz raja, tj. iz kraljevstva hrvatskoga». I dalje: «Mit o hrvatskom jalu kao vid mitskog prokletstva nad Hrvatima zadržao se sve do danas u usmenom ophođenju, u razgovorima ljudi različitih obrazovnih slojeva u kojima se objašnjavaju sukobi interesa ili drugi društveni problemi i neuspjesi… To je znak žive prisutnosti 19. u 20. stoljeću. Pri tome je značajno da Hrvati sami sebi pripisuju mitski hrvatski jal, tj. da ne dolazi sa strane, od pripadnika drugih naroda.»
Prikaz Bogorodice, transena iz Biskupije kod Knina
Tako od Zvonimirovih dana do danas, gotovo punih tisuću godina, među nama se zbori o stalnoj međusobnoj neslozi, o hrvatskom jalu, nesamostalnosti, sklonosti tuđinstvu i sluganstvu; toliko i tako da je kolektivno hrvatsko mišljenje o povijesti postalo ono kako su Hrvati u najodlučnijim trenucima po svoju slavu i život, upravo sebi najljući i najveći neprijatelji. Međutim, ostaje tek upitan pravi odgovor – je li hrvatska nesloga povijesna, kako kažu neki istraživači, ili je to tek mitska nesloga popraćena izgonom i prokletstvom, jer se ni oko odgovora na ovo pitanje ne možemo složiti. Odnosno, sažaljevaju li se i uzdišu Hrvati nad sobom, ili je to tek naš vapaj za što većom i čvršćom slogom i uzajamnošću. I što je svemu tome razlog, zašto od slavnog kraljevstva, od Zvonira do danas, nismo imali svoje samostalne države. Mogu li se tako važni, slojeviti i duboki razlozi naći u mislima koje Ivan N. Jemeršić ispisuje u svom tekstu «Hrvatska za vlade narodnih kraljeva do g. 1102.»: «Sve se u Hrvatskoj spremalo za izbore novoga kralja, ali prokletstvo Zvonimirove kletve kano da se počelo ispunjavati; u Hrvatskoj nestalo je sloge, a sloga je upravo najpotrebnija kod svakoga izbora».
Petrovo polje
U situaciji kad imam rašireno i popularno pučko mišljenje, koje je u međuvremenu postalo i pučko povijesno pripovijedanje o hrvatskom prokletstvu, odnosno o Zvonimirovoj kletvi i događajima na Petrovom polju kod Knina, onda Strossmayerovo mišljenje «sve za vjeru i domovinu», koje vuče idejne korijene još od Zvonimirovih dana, nije samo aktualno u 19. stoljeću, odnosno kad je izrečeno, već ono odzvanja kao lament u našim ušima i danas. Posebice je to važno znati u kontekstu povijesne istine da su legendu o Zvonimiru na različite načine kod nas u različitim povijesnim okolnostima, tumačili našijenci i tuđinci, sve ovisno o interesima, političkim strujama, trenutnim službenim vlastima i vlastodršcima. Nekada se legenda širila i iskrivljavala, vrlo često cenzurirala, a bilo je dosta perioda kada se legenda o Zvonimiru i zabranjivala, ili su se ljudi zbog nje kažnjavali, kao i zbog drugih pučkih priča iz hrvatskoga povijesnog pamćenja.
Slična je sudbina pratila i mnoga književna djela na ovu temu, pa tako i povijesnu dramu u pet činova Franje Markovića «Zvonimir, kralj hrvatski i dalmatinski», koja nije mogla biti izvedena na 800. godišnjicu kralja Zvonimira, već godinu poslije, 1877. godine, a koja je kulutrno-povijesnoga značaja, posebice za svoje doba. Zvonimirov poziv u boj za Krista, Marković koristi da u 19. stoljeću pozove podjarmljenu i rascjepkanu Hrvatsku da vjerom i prosvjetom krene u boj za konačnu hrvatsku slobodu. Zato kralj Zvonimir u ovoj drami i zbori ovako: «U takav boj, na takova vraga hoćete vi, sinovi hrvatske zemlje koja je prisegla na krst časni i slobodnu zlatnu. Vi hoćete u pravedan boj. U taj boj, ja ću vas voditi.» Zvonimir je, dakle, svijetla točka, pravi putokaz, on je ovdje onaj dobri, pravedni, istinoljubivi i mudri hrvatski kralj. Već on će u Markovićevoj drami predskazujući reći: «Osmanin će doći u njihovu zemlju, u vašu zemlju će doći i vaši potomci trpit će muke strašnije još no što ih trpi Sveta zemlja sada, jer će osmanski mučitelj bitu Hrvatu – Hrva!» Dakle, čovjek Hrvat bit će čovjeku Hrvatu – vuk!
Prikaz Bogorodice, transena iz Biskupije kod Knina
Zahvalnicu kralju Zvonimiru, koji upozorava svoje ljude, velikaše, banove i knezove, ali i svoj puk, u ovoj će drami izreći i Petar Svačić, jasno onako kako to priliči duhu druge polovice 19. stoljeća. Svačić kaže: «Kralju! Na usta svoga bana, narod ti hrvatski svoju hvalu i svoje želje nosi. On ti svoga srca nosi. Na tvoje skute siplje zahvalne suze onih siromaka, udova, siročadi koje si zaštitio, onih djevica i žena kojima si zakonom tvojim pribavio da biraju po srcu i zauvijek, te onih mladića i muževa kojim si istim zakonom učinio da imadu u žena druge, a ne posluge; onih robova kojim si otev sramotni posao, povratio kip milosti, onih dobrih koje si obranio od zlih, i onih zlih koje si progonio. Zemlja ti hrvatska hvali tim što je sva vesela. Sva je vesela, jer pod tobom, blagotvorni kralju, «zemlja bi puna i urešena svakoga dobra, gradovi srebra i zlata i veće vrijednosti ureha na ženah i mladih ljudi, ner inada sve imanje».
Zvonimirovo doba – Crkva sv. Nediljice u Zadru
Kraljeva kletva ovdje neće biti izričena kao u poznatoj legendi, već Zvonimir, kako zamjećuje i Divna Zečević, u Markovićevoj drami «kletvu izgovara u snu, u vrijeme zbivanja neuspjela pokušaja protivnika da ga ubiju. Lik je kralja Zvonimira idealan, mitski savršen, dok su njegovi protivnici prizmeni i mržnjom zasljepljeni». Slično misli kasnije i Augustin Harambašić, kada ispjevava himnu društva «Zvonimir», kada zaziva povratak «stare slave», omiljene teme tadašnjih pučkih pjesama. Harambašić pjeva: «Naprijed, sivi sokolovi! / Ropstvo pada, vrijeme leti, / Stara slava nek se novi, / A nek gine nemar kleti!». U koračnici društva «Zvonimir» pak u slozi se traži spas: «Da s roda kletva pane, / tuđinski teški jad».
I Jovan Subotić u drami «Zvonimir kralj hrvatski» napisanoj nešto prije Markovićevem 1862. godine, vidi Zvonimira, kao oštrog i jasnog protivnika svakog nasilja, iako se kralj ovdje javlja kao onaj koji poziva na križarski rat. Kroz Subotićeve riječi Zvonimir govori:
«Tako sudi, ko zakon ne cijeni
Sila može svašta učiniti
Ali teško svakoj onoj zemlji
Gdje je zakon što je jača snaga»
S druge, pak strane, što nije jedini i izdvojeni slučaj, Dimitrije Demeter, istodobno se javlja kao čovjek koji ne prihvaća križarski rat, pa se upravo na ovoj razlici dijeli ne samo mišljenje o kralju Zvonimiru, već i sama povijest Hrvata. Demeter o Zvonimiru pjeva kao o silniku i okrutniku;
«Kralj Zvonimir koji se na presto
Silom pope i kojeg je dvor
Od prevarah i nepravdah mjesto,
Sad drži svoj sveopći zbor».
Istina, iz drugih razloga, i kod Eugena Kumičića 1902. godine u «Kraljici Lepoj», kralj Zvonimir je negativan lik, on je «rimski rob» i «otimač». Ovdje Zvonimira ubijaju oni koji misle drukčije: «Bolje je da umre jedan, nego da tolik narod pogine daleko na istok».
