SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Hrvatski vladar – Zvonimir ili Petar Krešimir IV.
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
PAPA ŠALJE KRUNU, ZASTAVU, MAČ I ŽEZLO[1]
U dosadašnjim pričama o glasovitome hrvatskom kralju Zvonimiru, kojega prate priče i legende, kao ni jednoga drugog vladara, mogli smo dosada saznati kako je riječ o potomku Svetoslava Suronje i njegova sina Stjepana. To znači da je i u njemu tekla krv Trpimirovića, ranije hrvatske kraljevske loze potekle s prostora Bijele Hrvatske, dakle, današnjih Ravnih Kotara. S tom razlikom, što na prijestolje u Knin Zvonimir dolazi izborom, a ne nasljedstvom, i to kao ban slavonski (slovinski) preko Ugarske. Naime, Zvonimir se 1064. godine oženio Jelenom, sestrom kasnijega kralja Ladislava, osnivača zagrebčake biskupije, preko kojega je i dobio slavonski banat, zemlje između Drave, Sutle, Kupe i požeškoga gorja. Zbog značaja ovoga kralja za hrvatsku povijest, pa i sve do današnjih dana, kao i niza kontraverzi koje su isprepletene oko njegova imena, ovdje ću opetovati, ponoviti neke činjenice vezane uz Zvonimira, kako bi se detalji oko njegove krunidbe u cijelosti rasvijetlili.
Tomislav Marijan Bilosnić – Knin, kraljevski dvori
Odmah po vjenčanju s Jelenom, koju su zvali Lijepa, Zvonimir je u stolnobiogradskoj palači priznao svojoj ženi glasovite ljepote kako u njemu teče hrvatska kraljevska krv. Povjesničar Neven Budak u svojoj knjizi “Knezovi kraljevi biskupi / Slike iz davne prošlosti” (Split, 2005.) ovaj prizor vrlo plastično opisuje, pa ću ga u nešto skraćenoj verziji ovdje i donijeti.
– Prije mnogo godina, moj je djed kao mali dječak morao napustiti Hrvatsku. Njegov je otac bio kralj, ali su mu braća na prijevaru oteli krunu.
– Tužna je povijest tvoga naroda – uzvratila je lijepa Jelena. – Kada su mi braća (misli na Gejzu, Salomona i Ladislava) rekli da me žele udati za tebe, spomenuli su da si kraljevske krvi, ali mi to nitko dosada nije objasnio.
Tomislav Marijan Bilosnić – Ostatci dvora u Vrani
Jelena je odmah poduprla Zvonimira u namjeri da dođe do hrvatske kraljevske krune. Držala je pravednim želje svoga muža. Isto se, vidjeli smo, dogodilo i više godina kasnije u Karinu, kad je Zvonimir svoje kraljevsko podrijetlo otkrio sidraškome županu Juranu. I ovaj je odmah podržao Zvonimira u naumu da se dočepa hrvatske krune, ostvari svoj davnjašni san i osveti zlu sudbinu svojih djedova.
No, prije toga, Zvonimir je iza 1067. godine morao uz pomoć svojih rođaka Arpadovića, Salomona i Gejze, osvojiti one dijelove Hrvatske, koje je koju godinu ranije osvojio istarko-kranjski markgrof Urlik I. Bila je ovdje riječ o istočnim dijelovima Istre, Kvarneru, kvarnerskim otocima, Primorju i podvelebitskom kraju. Zahvaljujući baš ovom sjajnom i viteškom uspjehu, ali i potpori Arpadovića, Zvonimir je, kao što znamo, i postao suvladar Petra Krešimira IV. Kada su iz još nepoznatih razloga gradovi Zadar, Split, Trogir, pa i Biograd, u pomoć pozvali normanskoga vojvodu Amika, 1074. godine došlo je na Pagu, u predijelu Caske, do žestoke borbe, u kojoj su Normani zarobili hrvatskoga kralja. Iako ime zaroblenoga kralja nigdje nije spomenuto, ni zabilježeno, mnogi povjesničari gotovo sigurnim drže da je riječ o Petru Krešimiru IV. Vidjeli smo što o tome piše povjesničar Neven Budak u svojim slikama iz davne hrvatske prošlosti, i kako su se u tome slučaju držali Zvonimir i neki hrvatski župani, posebice oni najbliži okruženom hrvatskom kralju – karinski i sidraški. Jednostavno, nitko nije skočio u vatru, čekao se razvoj događaja, kraljevo zarobljavanje, ili njegova smrt.
– Napokon, napokon ću osvetiti svoje pretke i ispraviti davnu nepravdu. Hvala ti, svemogući Bože, na pomoći i uslišanim molbama! – kliktao je Zvonimir.
Tomislav Marijan Bilosnić – Zvonimirov dvorac u Kninu
Sljedeće godine u crkvi sv. Petra i Mojsija, danas u tzv. Šupljoj crkvi, u Solinu, Zvonimir je okrunjen za hrvatskoga kralja, krunom što mu je poslao papa Grgur VII. Tako se sve ostvarilo što su on i Jurana zamislili, a žena Jelena podržala. Zvonimir je ujedno postao i papin vazal, zbog čega je 1081. godine hrvatsko brodovlje i sudjelovalo u bitci kod Krfa na strani Normana, a protiv Bizanta i Venecije. Papa je, što je također spomenuto, za uzvrat, sa svoje strane štitio Zvonimira od kasnijega napada istarsko-kranjskoga viteza Vecelina.
U ovoj priči najvažnija je činjenica da je papa Zvonimiru poslao krunu, zastvu, mači i žezlo, sasvim nove kraljevske oznake. Zvonimir je na glavu stavio novu, svoju krunu, a ne onu koju su nosili prethodnici, koja se čuvala u samostanu u Vrani, a koju su zapravo njegovi prethodnici «ukrali» njegovu pradjedu. Bilježeći Zvonimirove misli pred čas krunidbe, Neven Budak navodi i ovo: «Iako je i sam potjecao od starih kraljeva, osjećao je da mu je kruna ukradena od njegova pradjeda nekako strana i mrska, kao što mu je strana i mrska bila i tradicija njegovih prethodnika. On je na prijestolje zasjeo svojom sposobnošću i umijećem, nije ga naslijedio, pa se osjećao poput osnivača nove dinastije. Ništa što je podsjećalo na prthodnike nije mu trebalo. Bio je sretan da staru krunu Stjepana Držislava i onu još starijih njegovih predaka može spremiti u riznicu vranskoga samostana, baš tamo gdje su je njegovom pradjedu na prijevaru otela braća, te je viiše nikada ne izvaditi na svjetlo dana. Unaprijed je odlučio da će i crkvu sv. Marije, u kojoj su bili pokopani toliki kraljevi, a ne i njegov pradjed, pokloniti splitskome nadbiskupu i tako ne samo ovoga nagraditi zbog učinjenih usluga u pregovorima s papom, nego se ujedno riješiti i mrske obveze čuvanja uspomene na izdajnike i lažne kraljeve.
Iz misli ga prenu glas župana Jurane:
– Kralju, narod čeka.
Tomislav Marijan Bilosnić – U Vrani se čuvala hrvatska kruna
Zvonimir ustade iz stolca na kojem je sjedio pred razapetim šatorom, pa se uputi pred crkvu oko koje se naguralo okupljeno mnoštvo. Uza sam ulaz u crkvu stajali su papini izaslanik opat Gebizon, Jelena i Klaudija, Zvonimirov sin Radovan, nadbiskup Lovro, trogirski biskup Ivan te mnogi drugi biskupi, opati, župani i dvorjanici. Tepčica Ljubomir pristupi Zvonimiru, uhvati ga za ruku i povede nekoliko koraka prema mnoštvu, kao da ga želi pokazati okupljenim ljudima.
– Narode! – poviče snažnim glasom. – Ovo je ban i vojvoda Hrvatske i Dalmacije, Demetrije Zvonimir, iz slavnoga roda naših starih kraljeva. Želite li ga za svoga kralja?
– Želimo! Želimo! Neka bude – zaori se iz stotinu grla.»
Tako su vikali ljudi, puk okupljen na krunidbi, pridošao ovamo od Zrmanje, Krke i Cetine. Tada se Ljubomir okrenuo i prema biskupima ponavljajući isto pitanje. I oni su potvrdili isto što i okupljeni narod. I Crkva i narod željeli su jednoglasno Zvonimira za hrvatskoga kralja, pa ga Ljubomir, i dalje držeći za ruku, uvede u crkvu, pred oltar, na obred krunidbe. Uz mnoštvo koje je nagrnulo u crkvu, opat Gebizon postavi krunu na glavu Zvonimira koji je ponizno klečao.
– Ova kruna što ti je šalje gospodin naš papa Grgur znak je kraljevske vlasti u Hrvatskoj i Dalmaciji. Ovo ovoga časa smiješ nositi naslov kralja Hrvatske i Dalmacije. Ustani!
Prof. dr. sc. Neven Budak dalje bilježi kako potom Gebizon uze mač i pruži ga Zvonimiru, da ga ovaj opaše, govoreći:
– Ovaj je mač znak da kao kralj imaš vlast i zapovjedništvo nad svom vojskom svoga kraljevstva.
Nato uze žezlo i pruži mu ga, a Zvonimir ga uze u desnu ruku i nasloni o desno rame.
– Ovo je žezlo znak da kao kralj smiješ suditi svim svojim podanicima i da nema nijednog suca iznad tebe u tome kraljevstvu.
Napokon uze zastavu pričvršćenu o dugački štap, te je pruži kralju, a ovaj je uhvati lijevom rukom i uspravi.
– Ova je zastava znak da su vazal našega gospodina pape Grgura i da ćeš mu uvijek vjerno služiti, te da ćeš za dobrobit našega gospodina Isusa Krista, svete majke Crkve i stolice sv. Petra biti spreman ratovati i pomagati savjetom kadgod to od tebe zatraži tvoj gospodar papa Grgur ili njegovi nasljednici.
Zvonimirovu zakletvu, odnosno pristupnu kraljevsku riječ već sam gotovo u cijelosti objavio u ranijim prilozima. Izgovorivši svoju zakletvu, Zvonimir okrunjen, sa žezlom i zastavom u ruci, opasana mača, okrenu se prema dnu crkve, prema okupljenima, koji su padali na koljena pred novim hrvatskim kraljem. Nadbiskup Lovro, kako bilježi N. Budak, odmah je započeo pjevati laude, što ih je prihvatilo i okupljeno mnoštvo.
– Gospodinu našemu Isusu Kristu pobjeda! Gospodinu našemu papi Grguru život i pobjeda! Gospodinu našemu kralju Demetriju Zvonimiru život i pobjeda!
){kind=link}