SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Tomislav Marijan Bilosnić – Petar Krešimir IV. po nekim verzijama zarobljen je kod Caske
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
DOGOVOR SIDRAŠKOGA ŽUPANA I BANA ZVONIMIRA U KARINU[1]
Kada se govori o Zvonimirovu dolasku na hrvatski kraljevski tron i prekidu vlasti Trpimirovića, neophodno je znati i priču koja je prethodila ovome činu. Čini mi se da ju je najplastičnije napisao povjesničar prof. dr. sc. Neven Budak u svojim slikama iz davne hrvatske prošlosti «Knezovi, kraljevi, biskupi» (Zagreb, 1995.), pa ću se i ja poslužiti ovom pričom, gotovo u doslovnome smislu, između ostaloga i u slučaju navodnoga zarobljavanja kralja Petra Krešimira IV. kod Caske na otoku Pagu, od strane normanskoga vojvode Amika.
Tomislav Marijan Bilosnić – Karin, mjesto Zvonimirova dogovora
Budak će s pravom istaći kako su Zvonimira krasile odlike potrebne svakom dobrom vladaru: mudrost i strpljenje. Teško je reći čega je imao više, pa zato kao ban nije činio ništa čime bi izazvao Petra Krešimira, već je vrlo strpljivo i pomno čekao prvu priliku koja će mu omogućiti ostvarenje žuđenih ciljeva – dolazak na hrvatski kraljevski prijesto, onaj isti koji je još u Vrani izgubio njegov djed. Kako su Hrvatska i Dalmacija pred kraj Krešimirove vlasti bile podijeljene na dvije strane čiji je sukob određivao političke sukobe u kraljevstvu, Zvonimir je u potaji pokušavao, u međuvremenu pridobiti što više saveznika, i osigurati sebi za budućnost sigurnu potporu. U svojim procjenama izbora strane, on je odmah izabrao onu koja mu je kasnije donijela prevagu u dugotrajnim razmiricama i sukobima.
Tomislav Marijan Bilosnić – Knin, Zvonimirov Grad
«Sve je to počelo nekoliko godina prije no što je Zvonimir uopće došao u Hrvatsku. Godinu dana nakon crkvenoga sabora u Lateranu, održanog s ciljem da provede reforme katoličke Crkve, tek nedavno odvojene od pravoslavne, sazvao je i splitski nadbiskup sve svoje sufragane i opate benediktinskih samostana u Splitu, da se dogovore kako će zaključak lateranskog koncila provesti u djelo u vlastitioj crkvenoj provinciji. Svima je unaprijed bilo jasno ako stvari neće teći glatko, jer je među svećenicima i redovnicima bilo previše onih kojima se uvođenje novih mjera ili strogo pridržavanje nekih starih nije mililo». Uz niz problema vezanih za izgled svećenika, kao i njihov socijalni, pa i obiteljski status, problem se pokazao i u slučaju svećenika glagoljaša koji su narodu propovijedali vjer na njegovom hrvatskome jeziku. Latinaši su u ovom sukobu propovijedali strogo poštivanje papinskih odluka, kako bi se Katolička crkva i na taj način distancirala od pravoslavne. Svećenici glagoljaši, bili su drugoga mišljenja, imajući snažnu potporu u narodu u čitavom hrvatskome kraljevstvu, oni su oslonac privremeno potražili i u caru Henriku IV., odnosno markgrofu Ulriku, koji su za kratko držali Istru, Senj, Krik i Cres, istodobno se suprotstavljajući vatikanskim reformama.
«Zvonimir se po osvajanju Ulrikovih hrvatsko-dalmatinskih posjeda našao u nezavidnom položaju. S jedne je strane jasno vidio da je prevagu u sukobu na strani papi vjernih svećenika koji su držali većinu biskupija. S druge pak strane, upravo su u krajevima kojima je on vladao jači bili glagoljaši. Ne želeći jasno razotkriti svoje namjere, podržavao je na riječima i jedne i druge, dok je preko tajnih izaslanika papi jasno stavljao do znanja da je vjeran privrženik njegove stranke».
Tomislav Marijan Bilosnić – Samostan u Karinu
Sve to govori kako je Zvonimir bio i razuman Hrvat i osvjedočeni Europejac. Kad je normanski vojvoda Amiko, vazal pape Grgura VII. doplovio sve do zadarskih i ninskih voda, Zvonimir je brzo shvatio u kakvom će se položaju naći Petar Krešimir, koji se u tome času nalazio na otoku Pagu. Zvonimir je u to doba boravio u Karinu, a vijest o normanskoj mornarici donio mu je sidraški župan Jurana, inače njegov prijatelj i pouzdanik. Kada je Jurana ušao u karinsku utvrdu, ugledao je bana Zvonimira u razgovoru i pri peharu crnoga vina, s karinskim županom Vinihom. No, vijest od Jurana htio je čuti nasamo, kako bi o svemu dobro promislio i donio konačnu valjanu odluku. Znao je, da dolazak Normana, ubrzava trenutak koji je dugo čekao, tim više što je Krešimir bio sam i s malim snagama na Caskoj. On će polako krenuti iz Karina, a prijatelj mu Juran iz Biograda sa svojim ljudima; do Caske će im trebati nekoliko dana, a dotle će sve biti riješeno, ili će već naći najbolje riješenje za izlazak iz nastale situacije.
– Što misliš, Jurana, ako kralj pogine ili ga zarobe, što će se dogoditi?! – upita ban Zvonimir.
– Kralj nema sina, a jedini njegov zakoniti nasljednik, sinovac Stjepan, već je nekoliko godina zbog bolesti zatvoren u Samostanu sv. Stjepana u Splitu. Mali su izgledi da bi ga narod i svećenstvo izabrali za kralja – odgovori Jurana. – To znači da bi trebalo izabrati nekog tko nije vladarske krvi, ali je jak i moćan.
Zvonimir kao da je čekao ove riječi, okrene se prijatelju Jurani i počne: «Ti znaš da je moja davna želja da sjednem na hrvatsko prijestolje, i vidim da si mi doista privržen kad nisi već poslao svoje ljude na Pag, nego si odlučio kralja izručiti neprijatelju. Zbog toga ću ti povjeriti nešto što još nitko od Hrvata ne zna, a poznato je samo mojoj ženi Jeleni i mojim ugarskim rođacima. U mojim žilama teče ista kraljevska krv kao i u Krešimirovim. Mog su pradjeda njegova braća prevarila i oduzela mu krunu naslijeđenu od oca, a moj je djed morao bježati iz Hrvatske u Veneciju. Mom je narodu u najvećoj nevolji pomoglo srodstvo s ugarskim kraljevima. Oni su mi pomogli da dođem do banstva i svih časti i svih posjeda što ih sada uživam u ovom kraljevstvu. Među Hrvatima sam tajio svoje podrijetlo, jer nisam htio da Krešimir posumnja u moju vjernost i pomisli kako ga želim baciti s prijestolja. Na što je sve spreman vidio si kada je dao ubiti svoga brata Gojslava. Makar su se dvanaestorica župana zaklela da nije bio kriv zbog bratove smrti, siguran sam da ga je ubio kako bi mogao sam vladati. Oni koji nose ime Krešimir prokleti su, jer su oduvijek bili bratoubojice i smutljivci, još od onoga Krešimira koji je dao ubiti brata Miroslava. Sad će Petar Krešimir platiti za sva nedjela svojih predaka».
Samostan
Zvonimirove riječi o njegovom kraljevskom podrijetlu, iznenadile su sidraškoga župana Juranu. On je u ovoj priči vidio riješenje hrvatskoga nasljednog pitanja. Tko bi, osima Zvonimira, koji uz to ima i velike posjede, imao više prava na krunu Hrvatske i Dalmacije. Uz njega je bila i čast bana i vojvode. Zato je Jurana odmah savjetovao banu Zvonimiru, da s vojskom i ne kreće na Pag, već da hitno pošalje poslanike papi Grguru i od njega zatraži pomoć. Uza sve, treba se spremiti kako Normani ne bi mogli nastaviti pljačku po Hrvatskoj, posebice da ne krenu prema bogatim Kotarima.
– Odmah ćemo početi prikupljati vojsku i pustiti o tome glas, tako da i Normani čuju da smo spremni za rat – reče Zvonimir zadovoljan s Juranovim razmišljanjem. – Ti se pobrini da one čete što ih je kralj već sakupio i uputio prema Ninu i Pagu ostanu na obali i ne prebacuju se na otok. Reci županima da je to zbog toga što smo dočuli da se sprema još jedna normanska vojska prema jugu, pa moramo biti spremni da i tamo brzo udarimo. Nađi nekog odanog i povjerljivog svećenika, kojega ćeš uputiti u Rim s porukom papi. Neka javi Grguru da ću svim svojim snagama stati na njegovu stranu i protjerati iz kraljevstva sve pristalice cara Henrika.
Dok je Jurana sa Zvonimirovim uputama hitao prema Ninu, ban je smišljao kako dobiti župana Vinihu, kojeg bi mogao oženiti sa svojom kćerkom Klaudijom, poklanjajući mu čitavu karinsku županiju kao feud, čime bi pridobio i Vinihine rođake Lapčane, a sebi osigurao prolaz prema Lici. Krešimir je tako, po ovoj priči, prepušten na milost i nemilost Normana, koji su zajedno sa zarobljenim kraljem, vrlo brzo napustili tek osvojeni Rab, i to tako što ih je, po legendi, spasio sv. Kristofor, odnosno njegove relikvije, koje su Rabljani ponijeli sa sobom u molitvi i procesiji, pred nadmoćnom normanskom silom. I tako je, navodno, Krešimir nestao u Italiji, njegov nasljenik i sinovac u samostanu, dok su dvanaest vodećih hrvatskih robova pristali izabrati Zvonimira za kralja.
– Napokon ću osvetiti moje pretke i ispraviti davnu nepravdu. Hvala ti, svemogući Bože, na pomoći i uslišanim molbama – rekao je prije krunidbe Zvonimir, kako piše prof. dr. sc. Neven Budak.
){kind=link}