SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Biskupija kod Knina
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
ZA DOBROGA KRALJA ZVONIMIRA BIJAŠE VESELA SVA ZEMLJA1
U Zvonimirovo doba mnogo se toga mijenja, kako u društvenom, crkveno-političkom, kulturnom, tako i monumentalnom pejzažu Hrvatske. Iako će neki naši povjesničari, kao M. Kostrenčić u Zvonimirovoj vjernosti Apostolskoj Stolici vidjeti tek politički čin polaganja hrvatske nezavinosti u ruke pape Grgura VII., jer je Zvonimir «pristao, da postane vazal papin», činjenica je da se Hrvatska u doba «kralja Hrvatske i Dalmacije po milosti pape» budi i oporavlja, da se riješava pitanje dotadašnjega izrabljivanja ljudi koji su bili bez najosnovnijih ljudskih prava i sloboda, da se država reformira, ukidaju se neki izrazi feudalnih ovisnosti, grade se crkve, samostani, dvroci, Knin postaje administrativno, kulturno i religiozno središte Hrvatske, a u hrvatskim se prostorima postupno formira novi romanički stil.
Darovnica kralja Zvonimira samostanu opatica sv. Benedikta u Splitu za zemljište Pusticu u Lažanima
Zvonimir je već svojim krunjenjem pokazao znatan otklon od upravo nestale stare loze Trpimirovića, on je već u prvim danima svoga vladanja upozoravao na bitne razlike između sebe kao novoga suverena i ranijih vladara iz narodne loze. Miljenko Jurković pišući o tom problemu reći će sljedeće: «Kada se Zvonimir krunio u crkvi sv. Petra i Mojsija u Solinu, učinio je to u tada najsjajnijem zdanju romaničkog stila», pa je i sjaj nove građevine «u usporedbi bi sa susjednim mauzolejom hrvatskih kraljeva na Otoku» samo upozoravao na razlike. Zadarsko-kninska klesarska, kiparska i graditeljska radionica koja je bila vrlo aktivna u doba Zvonimirove vlasti, uvodi bitnu novost u oblikovanju liturgijskog namještaja, prije svega, uvođenjem ljudskoga lika, a potom, i plastičnijom obradom ploha, što polučuje vrhunske umjetničke domete. O toj gotovo zadanoj praksi govori i jače plastičko oblikovanje likova i pri gradnji oltarnih i drugih arhitektnoskih elemenata u crkvi Sv. Marije na Crkvini u Biskupiji kod Knina, čijoj je posveti nazočio i Zvonimir.
Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, kip u Kninu
«Najznamenitije djelo Zvonimirova vladanja u Hrvatskoj jest gradnja i posveta stolne crkve biskupa hrvatskoga u Kninu. Još za Zvonimirovih predšasnika naime, a u ono doba kad su dalmatinski gradovi bili u vlasti mletačkoj, osjetila se potreba da se u Hrvatskoj osnuje nekoliko novih biskupija. Tako bijaše još prije Petra Krešimira utemeljene tri biskupije: ninska (obnovljena), biograska i kninska sa sijelom u istoimenim gradovima. Najznatnija, najbogatija i najprostranija od tih triju biskupija bijaše kninska u gradu Kninu; ona se posebice već od oko 1042. zvala hrvatska biskupija, te je obuhvaćala gotovo svu zemlju Hrvata, tako da je ne sjeveru dopirala upravo do Drave. Biskup hrvatski u Kninu bio je veoma znemanita osoba na kraljevu dvoru; on je slijedom slijedio svoga kralja i njegov dvor, on je bio predstojnik kraljevske pisarne, te je u kraljevo ime izdavao povelje i isprave», piše Vjekoslav Klaić u svojoj «Povijesti Hrvata» (Knjiga prva, Zagreb, 1982.).
Krunidba kralja Zvonimira
Hrvatski biskupi, koji su čas stolovali u Ninu, pa u Biogradu, te Kninu ali i u Skradinu i Solinu, poželjeli su u doba kralja Zvonimira svoju stolnu crkvu i svoje biskupske dvore, daleko veće, dostojnije i veličanstvenije od tada postojećih. Odlučeno je da se novi biskupski dvori i crkva podignu nedaleko Krke u blizini kninskoga kraljevskog dvorca u pitomini polja, u kojem je danas poznato mjesto Biskupija. Na ovom terenu još se u doba kralja Petra Krešimira IV. počela graditi veličanstvena stolna crkva u čast Blažene Djevice Marije. Posveta ove crkve slavila se 1078. godine, dakle, u doba Zvonimirova vladanja, kada je i dovršena njezina gradnja. Na proslavu posvete crkve BDM u Knin su došli mnogi biskupi, opati, župani, hrvatski velikaši i uglednici, gotovo sva hrvatska vlastela koja je držala do sebe. Uz kralja Zvonimira na Kosovu polju našao se s ostalim hrvatskim biskupima i splitski prvostolnik Lovro. Novu crkvu, ali i kraljevski dvorac u kojemu se nastanio Zvonimir, došao je vidjeti i mnogi hrvatski puk iz Ravnih Kotara, Bukovice, Dalmatinske zagore, pa i iz svih hrvatskih krajeva, svi oni koji su i na taj način, svojim hodočašćem, željeli iskazati svoju odanost kralju, ali i hrvatskom biskupu Petru u Kninu, kojemu se ugled «silno podigao».
Hrvatski biskup Petar stolovao je u Kninu
Uz svoga hrvatskog biskupa Petra i njegove svećenike glagoljaše koji su po rimskome obredu slavila Boga na hrvatskome jeziku, kralj Zvonimir je uza se imao i splitskoga nadbiskupa Lovru, predstavnika latinskog svećenstva, čije je savjete, također, slušao i uvažavao. Uostalom, to je nalagao i dogovor s papom, kao i Zvonimirova potpuna odanost Svetoj Stolici. Vjekoslav Klaić zato i misli kako je «prvostolnik Lovro bio zaista prvi čovjek u hrvatskom vladanju». Kralj ga je, navodno, nazivao «svojim duhovnim ocem»m, pa je on i bio stalno u samoj kraljevoj blizini. V. Klaić piše: «Čini se da se nadbiskup Lovro i u svjetovnim stvarima svojima ugledom podigao nad iste vojvode i banove, koji su još za Petra Krešimira bili prvi doglavnici kraljevi. Upravo silni upliv latinskoga svećenstva i tijesna sveza Hrvatske sa zapadnim državama učiniše da je Zvonimir i u državnom životu počeo uvađati mnoge njemačke, francuske i talijanske običaje i uredbe. Za prijašnjih kraljeva hrvatskih ne bijaše nikakve razlike između hrvatskoga plemstva, za Zvonimira poče se naše plemstvo prvi put dijeliti na više razreda: na barune (barones), velikaše (primates), i knezove (comites). Tako isto počeli su stare hrvatske župane nazivati latinskom riječi comes (komeš). Nadalje bi znatno smanjena i banska vlast. Hrvatski banovi, kao Petar Svačić, spominju se doduše, ali ne utječu više toliko na poslove kraljevstva, kao prije». Iako se čini da ove Klaićeve tvrdnje nisu posve točne, bar iz razloga što se u Zvonimirovima ispravama ne spominje ni jedan ban, ni Petar Svačić, dok se pojava baruna i comites, izgleda, temelji na krivotvorenim ispravama, ipak su se od Zvonimira, koji je imao i latinske krvi i odgoja, očekivale bitne promjene u javnome hrvatskom životu, što se i događalo. Uostalom, on koji je preko banske vlasti došao do kraljevske znao je kakva mu opasnost može prijetiti i s te strane. Umjesto banova on će u javnost uvesti nove činovnike, Jakova, vojvodu primorskoga u bivšoj oblasti Neretvi, i kraljevskoga vikara ili namjesnika Pribimira. Sebe je prozvao «kraljem po Božjoj milosti», što je trebalo značiti da on više nije samo tek prvi među banovima, da svoju kraljevsku vlast nije primio od naroda, već od Boga, pa se kao takav izabranik ne mora osvrtati na to što misle banovi i župani koji ga okružuju.
Knin, administrativno, kulturno i religijsko središte Zvonimirove Hrvatske
Sve ovo ne znači da je Zvonimir vladao samovljno, na svoju ruku i po svom nahođenju. Dapače, bio je to dobar i pravedan vladar, kojega je narod poštivao i volio, a zbog njegove čestitosti i kasnije, pa i do današnjih dana, uvijek zahvalno spominjao. Jedna pučka priča ovako slavi vladanje kralja Zvonimira: «I osta kraljem Zvonmir koji pošteni kralj, sin dobroga spomenuća, poče crkve veoma štovati i ljubiti. I poče dobre pomagati,a progoniti zle. I bi od svih dobrih poljubljen, a od zlih nenaviđen, jer ne mogaše zla vidjeti. I tako ne bijaše on za Hrvatsle, zašto oni ne će biti dobrotom dobiti (pridobiveni), nego bolji su pod strahom. I za dobroga kralja Zvonimira bijaše vesela sva zemlja, jer bijaše puna i urešena svakoga dobra i gradovi puni srebra i zlata. I ne bojaše se ubogi, da ga izjede bogati, i nejaki da mu uzme jaki, ni sluga da mu učini nepravi gospodin. Jer kralj sve branjaše, zašto ni sam nepravedno (ništa) ne posjedovaše (nije posjedovao), tako ni inim ne dadoše (nije dao). Jer kralj sve branjaše, zašto ni sam nepravedno (ništa) ne posijedaše (nije posjedovao), tako ni inim ne dadiše (nije dao). I tako veliko bogatstvo biše u Zagorju kao u Primorju za prvednoga kralja Zvonimira. I biše puna zemlja svakoga blaga i biše više vrijedna ureha (uresa) na ženama i mladim ljudima i na konjima, ner inada sve imanje (nego li vrijedi imanje). I zemlja Zvonimira biše obilna svakom raskoši, nit se koga bojaše, nit jim (mu) nitkore mogaše nauditi, razmi (osim) gnjev gospodina Boga, koji dođe svrhu ostatka njih, kako pismo govori: «Oci zobaše kiselo grožđe, a sinovim zubi utrnuše».
Da je Zvonimir bio nadasve pravedan kralj govore njegove isprave i presude. Tako je kralj jednom, zbog istine pravde, čak sam opozvao i jednu svoju odluku. Naime, kad je svom ujaku Strezi dao zemlje pod Mosorom, za koje se ubrzo ispostavilo da su svojina s samostana sv. Petra kod Solina, Zvonimir je u Šibeniku, na žalbu opata samostana, opozvao svoju darovnicu. Već sam spomenuo i sličan slučaj koji se pojavio i u Ninu pred Zvonimirovim sudom, kad je kralj spriječio bribirskoga župana Strezinju da otme posjed samostanu sv. Ivana u Biogradu, iako je Zvonimir bio u dobre sa svojim Bribircem.
){kind=link}