SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Baščanska ploča, oko 1100., detalj
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
HRVATSKI KRALJ ŠURJAK UGARSKOGA KRALJA [1]
Još 1069. godine Petar Krešimir IV., koji je stolovao u Ninu, stupio je u pregovore sa svojim rođakom Svetoslavovićem, banom Dmitrom Zvonimirom, kada su se i nagodili da se Slavonija ujedini s materom zemljom Hrvatskom, čije je središte tad bilo na širem ravnokotarskom zaleđu i ličkom prostoru, te prostoru Bosne u zaleđu. Tada je utanačeno i to da Zvonimir odmah postane Krešimirov suvladar i prijestolonasljednik, dok je dotadašnji suvaladar i prijestolonasljednik Stjepan odveden u samostan, gdje je nastavio živjeti kao svjetovnjak. Tako je Hrvatska opet postala velika, snažna i moćna, u svakome slučaju ujedinjena.
Tako je poslije smrti Petra Krešimira na hrvatsko prijestolje došao šurjak ugarskoga kralja Gejze I., hrvatski suvladar Dmitar Zvonimir kao «milošću božjom herceg Hrvatska i Dalmacije», a ne kralj Slavac kako se dosta pisalo u hrvatskoj historiografiji. Kralj Dmitar Zvonimir, oželjen Jelenom Lijepom, kćerkom ugarskoga kralja Bele I., a sestrom Ladislava I. Arpadovića, vlada od 1075. do 1089. godine, a stoluje u Kninu. U bazilici sv. Petra u Solinu prilikom krunjenja 1075. godine prisegnuo je na vjernost rimskome papi Grguru VII. i Svetoj Stolici, vezujući se uz njegovu reformsku politiku. Prije Zvonimirova stupanja na hrvatski prijesto, u Hrvatskoj je boravio papin izaslanik Gerard koji je imao zadaću sazvati crkveni sabor u Splitu, s ciljem reformi u crkvi koje je zagovarao papa Grgur VII. zvan i Veliki. Kako je Zvonimir prisegao vjernost papi, pojava ovoga kralja na hrvatskom prijestolju išla je na ruku Grguru VII. koji je trebao saveznike u borbi protiv cara, dok je s druge strane Zvonimir, koji nije bio iz roda Trpimirovića, kao novi hrvatski kralj trebao legitimitet za svoju krunu.
Kralj Dmitar Zvonimir
Papa je pristao na Zvonimirov prijedlog da Hrvatska i Dalmacija postanu jedinstveno kraljevstvo, posebice kada su Normani protjerani iz Zadra i drugih dalmatinskih gradova, a Dmitar Zvonimir sad kao saveznik normanskoga hercega Guiskarda ratuje protiv Bizanta i Venecije. Papa u Hrvatsku šalje svoje poslanike opata Gebizona i biskupa Fulkiona, koji u listopadu 1075. godine, uz prisustvo hrvatskih velikaša i svećenika, ali i mnogobrojna naroda, krune Zvonimira za hrvatsko-dalmatinskoga kralja. Kralj je tom prigodom za svoju odanost od pape primio krunu, zastavu, žezlo i mač. Zauzvrat kralj je kroz tri isprave Svetoj Stolici darovao samostan sv. Grgura u Vrani kraj Biograda, kao hospicij za papinske legate. Tu su se u Vrani ujedno čuvale i sve prijašnje kraljevske krune i druge dragocijenosti. Zvonimir je još obećao i plaćanje godišnjega danka od 200 dukata, te da će pravedno vladati i štiti Crkvu, a što je značilo da će spriječavati prodaju ljudi u ropstvo, kao i brinuti se o sirotinji.
Krunidbena crkva kralja Zvonimira – Crkva sv. Petra i Mojsija u Solinu (Šuplja crkva) – Kr
Zvonimir se nije oslanjao na dotadašnje tradicije Trpimirovića, već se potpuno okrenuo prema Crkvi očekujući od nje pomoć i potporu. Zato je ovaj kralj, odmah pošto je sjeo na prijestolje, kraljevsku crkvu sv. Stjepana i sv. Marije, koju je podigla kraljica Jelena, i u kojoj su bili pokopani hrvatski vladari, darovao Splitskoj nadbiskupiji. Za svoje sjedište nije izabrao ni Nin, ni Biograd, ali ni trogirsko-splitsko zaleđe, kao što su to najčešće činili Trpimirovići, već je izabrao Knin kao kraljevski grad. Tu u Biskupiji gradi crkvu sv. Marije i kaptol sv. Bartula, a u Baški na otoku Krku daruje zemlju samostanu sv. Lucije o čemu svjedoči Bašćanska ploča najstariji pisani spomenik hrvatskoga jezika pisan hrvatskim pismom, glagoljicom. Na Bašćanskoj ploči stoji: «U ime Oca i Sina i Svetoga duha. Ja opat Držiha pisah ovo o ledini koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u dane svoje Svetoj Luciji. I svjedoci: župan Desimir u Krbavi, Martinac u Lici, Pribnea ovaj poslanik u Vinodolu, Jakov u Otoku. Da tko to poreče neka ga prokune Bog i dvanaest apostola i četiri evanđelista i sveta Lucija. Amen. Da tko ovdje živi neka moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zidah crkvu ovu i sa svoje braće devetoro u dane kneza Kosmata koji je vladao čitavom Krajinom. I bijaše u te dane Nikola u Otočcu sa Svetom Lucijom zajedno». Ovaj najvažniji spomenik Zvonimirove vladavine, svjedočanstvo je i glagoljske pismenosti Hrvata, te nepobitan dokaz prostiranja vlasti Dmitra Zvonimira u Hrvatskom primorju.
Uostalom, 1079. godine na papinu prijetnju izopćenja iz crkve, istarsko-kranjski grof Vecelin odustao je od svoje namjere da provali u pogranične dijelove Hrvatske. Svoju vjernost papi Zvonimir iskazuje i onda kad između 1081. i 1085. godine s dalmatinskom mornaricom sudjeluje u normansko-bizantskim borbama kao saveznik Normana. Posebice su se iskazale dubrovačke lađe na strani Normana, a u ratu protiv Venecije i Bizanta. Venecija je u tome sukobu na strani Bizanta pa je todašanji car Aleksije dodijelio mletačkom duždu Vitali Falieru titulu dux Dalmatiae, ali Mlečani u to doba nisu ni primirisali obali na našoj strani Jadrana. U prilog toj tvrdnji svjedoči i spomenuta Bašćanska ploča iz samostana sv. Lucije pokraj Jurandvora na Krku.
Kip Dmitra Zvonimira u Kninu
Istina je samo, da je tek stupanjem Zvonimira na prijestolje, Venecija bila u posjedu dalmatinskih gradova, pa i izvorno hrvatskoga grada Biograda, ali to je kratko trajalo. Kako je tim činom, kao i mnogo puta ranije, pa i kasnije, nažalost, sve do naših dana, država bila presječena, posebice njezina kulturna i gospodarska žila, Zvonimir je odmah svim silama pregnuo kako bi gradove na moru oslobodio od stranog takmaca i prisajedinio ih Hrvatskoj. Kako je u to doba na prijestolju sv. Petra, vidjeli smo, sjedio dotadašnji arhiđakon Hildebrand kao Grgur VII., jedna od najvećih ličnosti u povijesti Katoličke crkve, koji je nastojao urediti svijet podizanjem pravnopolitičkog položaja pape koji bi trebao biti upravljač i nosilac i crkvene i svjetovne politike, to je papa u sukobu sa svojim protivnicima lako prihvatio i Zvonimirovu ponudu na vjernost.
Krunidba kralja Zvonimira
«Dalmatinski biskupi, na čelu sa splitskim nadbiskupom Lovrom i trogirskim biskupom Ivanom, bili su uvelike zadojeni reformnim duhom pa su već po tome stajali na strani pape Grgura. Naprotiv, dužd Dominik Silvije bio je na strani Henrika IV. Ugled i utjecaj nadbiskupa Lovre i biskupa Ivana bio je velik ne samo u dalmatinskim gradovima nego i u Hrvatskoj, kojoj su oni bili u crkvenom pogledu nadležni. Zato je držanje dužda moralo u Dalmaciji izazvati reakciju protiv Venecije kao i akciju za sjedinjenjem s Hrvatskom, i to ne samo za sjedinjenje političko kakvo je bilo za Tomislava, Stjepana Držislava i Petra Krešimira, nego i za državnopravno koje bi dovelo do stvaranja jedinstvene države-kraljevstva Dalmacije i Hrvatske (regnum Dalmatiae et Croatiae). To se moglo postići ili pomoću bizantskoga cara koji je u pitanju Dalmacije još uvijek imao glavnu riječ, ili, po tadašnjem shvaćanju, pomoću pape na kojega je tobože car Konstantin Veliki prenio sva carska prava na Zapadu, dakle i osnivanje samostalnih država kao i podjeljivanje kraljevskoga dostojanstva. Od Bizanta to nisu mogli tražiti, jer su se od njega takva privilegija mogla dobiti samo rijetko i u vrlo iznimnim slučajevima. Ostao je samo papa, a taj je to vrlo lako dopustio zbog crkvenopolitičkog stanja u Dalmaciji i Hrvatskoj, pogotovu jer pristajanje dužda Dominika Silvija uz Henrika IV., a tako i južnonjemačkih kraljeva uz hrvatsku granicu, nije bez sumnje nikako moglo biti od koristi političkim ciljevima Grgura VII. Jasno je, dakle, da je i sam papa morao u svom interesu nastojati da se u Hrvatskoj urede prilike u onom smislu kako je on sebi zamišljao odnos između prijestolja sv. Petra i svjetskih vladara. S druge pak strane, a to je osobito važno, bijaše papa baš tada u veoma dobrim odnosima s bizantskim carem, koji je bio u teškom položaju, ugrožen od Seldžuka», piše Ferdo Šišić u «Povijesti Hrvata», a ostalo, poslije 1075. godine, kad je Zvonimir sklopio ugovor o sjedinjavanju dalmatinskih gradova s Hrvatskom, manje-više je poznato, i već naprijed spomenuto.
){kind=link}