Prikaz knjige Mediteranski putopis

Vinu se valja vratiti s pitanjima

 

Tomislav Marijan Bilosnić: Mediteranski putopis, Zadar, 2013.
Piše: dr. sc. Igor Šipić

Kad bilo što zapišemo o Mediteranu svjetlost se odbije i do najsjevernijih zemalja Europe. Kakav je to otisak svjetla koji zrcalno može zamijeniti čovjeka? Tu jedinstvenost Tomislav Marijan Bilosnić pokušao je izreći, pokidavši pred slikarom svoj ulični portret, zbog frapantne sličnosti, riječima: „E, ne može još jedan biti kao ja, pa ni na slici!” Tako bismo, spajajući ozbiljno i duhovito, otvorili Mediteranski putopis kojeg sam dobio u Zemuniku Donjem, 7. studenog 2013. na putu za Koljnof u Mađarskoj, gdje je prvi puta nakon dva dana i predstavljen. Već i površan prelist otkriva da Bilosnić nastavlja provoditi svoj bilježnički ekspanzionizam, na sebi svojstven način, plete priču provlačeći iglu kroz najsitnije pore života onostranih gradova heterogenih kultura, tradicije i običaja, stranih nama na sjevernim sredozemnim obalama, ali poznatim kad jugoistočni vjetar donese finu, žutu saharsku prašinu, koju ćemo najprije primijetiti kad padne po našim skupim i sjajnim automobilima. Tek onda shvaćamo koliko smo malo udaljeni od jednog i zajedničkog Stvoritelja.

Redom su to dobro poznate turističke destinacije Albanije (Elbasan, Tirana), Turske (Istanbul i Efez), Maroka (Casablanca), Španjolske (Barcelona, Palma de Mallorca) te južne Francuske (Arles), zemalja naročite egzotike, ekscentrike, povijesti opružene u kongenijalnosti središnje jezične platforme. Kao da do njih još uvijek nije dospio svijet, „imate osjećaj”, piše Bilosnić, „kako se nalazite u posljednjim prostorima Mediterana, koji još uvijek mogu biti utočište duše, nekog višeg, i vama nepoznatoga sna. Taj osjećaj gotovo je opasan, ne zato što vas čini neaktivnim, nego zato što vas može progutati.” Onaj, koji je u stanju ovo istiniti, takav je vječiti buntovnik, avanturist i poglavica, čovjek zadužen za male-velike stvari, onaj što „zbija sav svoj život u sitan rukopis, ali ni tako neće stati”. Takav je sklon putovati i kad ne putuje („mašta je brža i hitrija od prometala”), takav putuje po nepotisnutu instinktu „i ne tražeći ništa sve što vidi i zamijeti upije poput spužve”.

Mediteranskom zapisu možemo pristupiti na dva načina: kao štivu popularno-zabavnog karaktera i kao fenomenu povijesnog kontinuiteta proizvodnje ideja koje su predmetom obrada i teorija, teza i hipoteza, već niz stoljeća, pa i čitavih milenija. Mogli bismo čak i kombinirano kad bi ih povezivala čežnja za putovanjem, ali kod TMB-a nema čežnje za putovanjem, jer on sutradan rano, s prvom zorom, otputuje. Ta izravnost, koja na problem ide direktorijem i prijenosom, prenesenošću na tigra hladne glave, namah odbacuje romantiku osobno nas čineći sudionikom putovanja kad i ne putujemo. Možda zato i pristaje moderno dizajnirana naslovnica putopisa na kojoj autor, domišljato poduporen o istočni rubnik knjige, razmjenjuje s čitateljem ekstemporalnost za osjećaj praznine obale Mediterana na mapi starog svijeta Geographia Sacra, Abrahama Orteliusa. Taj Flamanac zacijelo tada nije mogao znati da bi jednom taj proosjet mogao naglašavati biološku komponentu odnosa prirode i čovjeka.

Bilosnić u Barceloni

Čitajući komparativno ovo releventno djelo, nad svakom od zemalja, ne možemo se oteti dojmu emocionalne sparenosti putništva i domovinstva, nadomirimo albanskog pjesnika M. Buçpapaja, „Moramo se obratiti korijenju / Jer deblo umire”. U toj ulozi, tih dragocjenih stihova, nalazimo Bilosnića na putu iz Zadra, s Kalelarge, „ulice koja ima izgled ždrijela, izgled crijeva, izgled dugog jezika…”, u Albaniju, okrševljenu, izlomljenu planinama na komade pogačnog kruha, zemlju inovativnih Braudelovih opisa Jadrana i strateške epirske (balkanske) strane u kontroli plovidbe Otrantskim vratima. Tu, gdje se, braudelovski kazano, „božanski val zaustavio u planinama izdignutim iznad Jadranskog, Jonskog i Egejskog mora”, gdje još nema „sudaca, odvjetnika, pravnika, činovnika, policije, vojnika, političara, birokracije sa svojim očajem, krvopija i parazita, jalovih tipova koji nikom i ničem ne mogu biti zanimljivi i dragi, a još manje od koristi i potrebe”, odjednom shvaćamo da te oči nisu više iste, ta oštrina, u koju se uvukla ljupkost blage prelomljenosti, sad je probuđen uzmirovani „trbuh Albanije” – „ravan u kojoj poput velikog pupka leži Elbasan, i sliči na goli, lijepo zaobljeni ženski trbuh, sav puten i podatan…”. Prignimo se baš tu uzeti šaku zemlje, čini se, nigdje više nismo dostojniji svoje domovine. Ima li ta ljepota igdje svoju mjeru, igra li ičim do nizinom?

Ako se, po Freudu, „ništa u tijelu ne događa što nije povezano sa seksualnošću”, onda Bilosnić stoji nad golemom provalijom u kojoj ta nesretnica igra vrlo zapaženu ulogu varirirajući od kalibrirane senzualnosti do razvalina, gotovo i čitavih porušenih gradova smijeha. Međutim, njegova misao nikada nije prenisko, njegova je ruka uvijek na pristojnoj udaljenosti, kazali bismo slikovito-bilosnićevski – na granici gornjeg ruba donjeg ženskog rublja, bilo ono čipkasto ili pamučno, bijelo ili božićno crveno („…koje eto, kao da nose otisak s neke livade, ili s neba večernjeg, svibanjskog, mlakog i vlažnog s kojega su pale). Taj njegov biološki bazen, bez dna i dimenzija, u kojem rastu „najsočnije lubenice”, a masline su „mrkle i nabrekle kao bradavice žene u dojenju”, kao da nigdje i nikada ne završava, produžava se u svojoj rukohvatnoj naravi. Premda naizgled strog u nastupu, mek u dodiru i pogledu, biva živim, fizičkim dokazom bogatstva pripovjedanja, jer „nije samo priroda ta koja je uvijek spremna popuniti praznine u prostoru kojim se krećemo, praznine još bolje popunjava jezik koji nam pruža maštu da možemo svojom voljom zamisliti i imenovati ono što je pružila priroda.”

kapetanom duge plovidbe Šimom Gržanom Bilosnić je plovio za Casablancu

Poznata je to bilosnićevska neuništivost bivanja unutra, a da se ne posjeduje; kao da u albanskom zapisu putopisa, jedan do drugoga, stoje antropomorfni lik sige, milijunima godina kapane kreacije Polifema iz Manite peći, simbola Buçpapajeve nevidljive pobjede, i Bilosnićev naslovni lik, koji nas zagonetnošću uporno vraća omfalosu – središtu zemlje. Kad bismo zumirali – kompetentnost, kao pozicija s koje se polazi u razgledavanje visoke umjetnosti! Dobacuje li nam to Bilosnić za spas ove civilizacije pojas prostora i država koje snose težinu svijeta na krajnjim rubovima triju kontinenata ponajviše jer se u svakoj od njih „u svim oblicima, u svim detaljima, u svakoj boji tog prostora, mogu vrlo lako očitovati osjećaji, oni trajni i oni trenutačni, ako shvaćate što je jednostavnost, onda znate da je u ovim slučajevima gotovo sve savršeno kao u Mozartovoj glazbi…”

Nizovi intimizama podređenih snažnom proživljenju vlastita iskustva putovanja i proputovanja učinili su ga ne samo sudionikom mnogih novih susreta, nego i uspostave doživljenoga kao humanoga diskursa. Turska, Maroko, Katalonija, Provence, idealne su šanse da bi izrazio svoju nezasitnu potrebu za igrom preobrazbe kenofobnih atribucija u danak ženskog korpusa „napetog kao praćka”, „teško iskazivog sklada. Sklada tijela i onoga čime je bilo prekriveno”. Jezik kojim govori tijelo te njegove, ponovno kažimo, nesretnice, „tihe poput samoće”, bila ona Maurka, Senegalka ili Tuareška, „jezik je zagrijane zemlje”, „jezik pijeska koji curi”. Kod njega se naprosto osjeća ta hebeovski lakmusna zainteresiranost, a što bi trebala biti sama esencija, ljubav i plodnost, kao što se trsu nekoć usadila mladica i vjetar, kazao bi Mujë Buçpapaj, „Poput ženine kose / Raspuštene u sablasnu noć”.

Bilosnićev putopis nema kritičku razinu, ne unosi u tekst paradigmu nasilne promjene (može čak i nasilnu paradigmu povijesne promjene), bila ona prirodna ili umjetno izazvana po čovjeku. On nije ni patetičan pisac, niti spram izgubljenog zavičaja melankolik, nostalgičar, on svijet važe posjećenošću, dolaskom i odlaskom, malim utezima kao ponovnom vraćanju, dakle, autonomnom pokretljivošću, trgovačkim rutama, njihovim bazarima, prostitutkama, ljepoticama, koje su u mediteranskim lučkim okvirima gotovo isto što i dizalice, a kojima pravi mornari nikada nisu odolijevali, još od Odisejevih lutanja i zova sirena. Razlučimo stoga konačno nešto bitno: ni u putopisu, niti u poeziji, on nije ranjiv koliko je duboka njegova rana. Što to znači?

Tomislav Marijan Bilosnić pisac je koga je izuzetno teško razvodniti. Uzeti vinu gustoću nadolijevajući vodu znači isto što i njegovoj prozi izuzeti esejistiku, a potonjoj ne pridodati poeziju, budući da svi njegovi književni izusti vrve vještinom ukomponiranog međusobno prelomljenih žanrovskih elemenata. E sad, ako s tom konstatacijom prijeđemo preko njega, završimo s njime, što je ravno površinskoj (površnoj) plovidbi od Zadra do Maroka, ispustili smo ono pravo more pod njim, netaknuto. Pravo je more uvijek dolje, čak i kad vrije na površini. (U medicini to se zove dubinsko snimanje ili CT dijagnoza.) Pisati samo o njegovim oštroumnim zapažanjima, kirurški preciznim sudovima, nepretencioznosti, nonšalantnosti, duhovitosti i slično, zbog toga što se iza njih krije mudrost opravdana iskustvom, značilo bi da sam autor ne zna što piše, piše u nepoznato, sposobnost nuđenja da je sad kritičareva ruka. Ako kažemo da je Bilosnić pisac izuzetno odnjegovana i atraktivna stila (od toga se neće onesvijestiti), zna li on tko smo mi u njegovoj ruci. Ovom piscu valja pristupiti kako se ispija crno gusto vino, bez upadica – „pa što ako smo razvodnili vino”. Kad pijemo crno vino u Casablanci, znamo – pijemo crno vino. Kad pijemo bijelo vino u Barceloni, znamo da pijemo bijelo vino. Ali, tko je to šahovsko vino, crno i/ili bijelo, u porazu ili pobjedi, što su to učinili našim rukama, da sad postavljamo drugačija pitanja: otkud k trsu tolike ruke? Vinu se valja vratiti s pitanjima.

Bilosnić u društvu albanskih pisaca

Ženska seksualnost je nešto u čemu vidimo stari i polažemo novi svijet. Da to nije tako danas ne bismo strepili nad njim. Njegovo propitivanje povezivanje je optičkog s onim dolje sa magmom što ključa u našu ovisnost. Doticaj oka i spoznaja dubine uvijek su u stanju okreta, što bismo mogli nazvati penetracijom pjesnika u dobru planinu, dobar krajobrazni prizor u kojem najčešće zastane, osvrne se. Ali, on se već spustio dolje, svoju je „Mensuru” već prekrstio u „Eleonoru, a večeru u večer s Eleonorom”. Budućnost pjesništva jest u ljudima koji magmu doživljavaju kao jaje. Možda toga još nisu svjesni mnogi, pa ni Mujë Buçpapaj, koji je svoju nevidljivu pobjedu posvetio svojoj zemlji, domovini i slobodi, a zapravo majci i ženi („Moja majka / Poput bakrenoga sutona svijeta / Na divljem polju trave”). Utoliko manje zastarijeva ovaj ogled na Bilosnića. „Očito je istina da se rat lakše vodi i protiv cijelog svijeta nego li protiv jedne žene”, replicira tijekom posjeta haremu Topkapija. Ako tako gledamo na ispijanje vina dolazimo do onoga što u ravnokotarskom zavičaju zovemo svrdlovinom – autohtonim kušanjem senzualnosti kroz traktat zemlje i domovine na usnama, pod jezikom i u jeziku, kao eksponentom unutarnjeg (crno), da mu bude zemaljskom površinom (bijelo).

Držimo da je jedan lik iz grčke mitologije nepravedno zapostavljen. Hebe je bila boginja mladosti (grč. hebe, „mladost”), kćerka Zeusa i Here, koju je nakon apoteoze oženio Heraklo i s njom imao dvojicu sinova, blizance Alexiaresa i Anicestusa. Hebe je bila vrčonoša, vinotoča, peharnik bogova i božica Olimpa, služila je nektar i ambroziju. Pomagala je Aresu s kočijama te kupala Heru. Bila je lijepa mlada žena, najljepša boginja Olimpa, prikazivana je uglavnom polugola, u haljini bez naramenica i rukava. Na glavi je nosila cvjetni vijenac. Alexiares („istjerivač rata”) i Anicestus („nepobjedivi”) bili su čuvari Olimpa, bdjeli su nad ulaznim vratima.

Koliko smo samo u ovom ogledu uprizorili Olimpa…. Takav lik naprosto nije mogao izbjeći stvarnosti onda, kao što nije ni danas ovaj putopis, ispod površine svega povijesnog, političkog, gospodarskog, socijalnog, društvenog…, zadiranje u same temelje vječne mediteranske ktonike, koju uspijevaju razumjeti samo južno, najbolje gajani vinogradi. Mediteran se ne smije pripustiti fizičkoj ruci. Tu je zadaću autor obavio iz najviših humanističkih pobuda, s jednog jedinog mjesta!