SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Kralj Petar Krešimir IV.
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
PETAR KREŠIMIR NAJVIŠE JE VOLIO BORAVITI MEĐU SVOJIM HRVATSKIM PODANICIMA U KOTARIMA [1]
Da je odnos Zadra i hrvatskoga kralja u Ninu bio znatno drukčiji nego što je to službena povijest do sada tumačila, vidjeli smo i na slučaju Dikla, koje se nalazilo unutar zadarske gradske općine, na samome rubu onog prostora u ranohrvatskoj povijesti znanog pod imenom Hrvati. Već sam pisao o tomu kako kralj Petar krešimir IV. potvrđuje posjed Diklo, kao dar svoga pradjeda Krešimira II. (948. – 969.) benediktincima, odnosno samostanu sv. Krševana u Zadru. Posjed u rukama redovnika ovoga samostana ostaje čvrsto i kasnije «u doba Krešimirova sina Držislava (969. – 997.) i njegovih moćnih banova Pribine i Godemira i u doba Svetoslava (Suronje, 997. – 1000.) i njegove braće Krešimira III. (1000. – 1030.) i Gojslava (1000. – 1020.) i njegova sina Stjepana», oca Petra Krešimira IV.
Bez obzira što povijest dvoji, je li Zadar pod kraljevom upravom bio već 1066. godine, kada Krešimir IV. svojoj sestri Čiki i njenome samostanu daje «kraljevsku slobodu», ili se to zbilo tri godine kasnije 1069. godine, kada je kralj potpisao darovnicu za Maun, sve upućuje na to da još od Branimirovih, a poglavito Tomislavovih vremena grad Zadar vrlo blisko i stalno surađuje s hrvatskim vladarima, koji, ne bez razloga, gradskim samostanima obilato daruju svojim imanjima i posjedima, zemjama, vinogradima, maslenicima, vodama za ribarenje i drugo.
I dok je tako Petar Krešimir obilazio ravnokotarske prostore, dijelio svoja imanja samostanima koje je i sam obnavljao ili podizao, na sjeveru Hrvatske vlast je držao moćni ban Zvonimir, kraljev podanik, ali i šura ugarskih kraljevića. Krešimira, koji je imao samo kćer Nedu, a bio bez muškoga potomstva, pa i bez žive braće, pomalo je hvatao strah tko će naslijediti njegovo mirno i sređeno, moćno kraljevstvo. Tako kralj te iste 1066. godine kada se spominje i Šibenik, i samostan sv. Marije u Zadru, za svog nasljednika odredi mladoga sinovca Stjepana, koji mu je odmah postao i suvladar. Kralj je mislio: Stjepan neće biti ni kralj ni ban, ali će vladati ako nema kralja u zemlji kako ne bi bilo ni smutnji ni nemira.
V.Parać – Brodovlje Petra Krešimira IV.
Uz vrlo važne crkvene stvari, mora da je i o tome vijećao u Šibeniku, gdje su se oko kralja Petra Krešimira IV. okupili svi hrvatski i dalmatinski biskupi. Bio je u Šibeniku splitski nadbiskup Lovro, zadarski biskup Stjepan, hrvatski biskup Rajnerije, trogirski biskup Ivan, biogradski biskup Dabro, rapski biskup Drago i osorski biskup Petar, kako to lijepo bilježi Vjekoslav Klaić. U to doba Božića u Šibenik je kralju došla u posjet i sestra (rođakinja) Čika iz Zadra, čiji je muž Andrija tek pred kratko vrijeme bio mučki ubijen, da se ova patricijka odlučila na samostan, sa svojom starijom kćerkom Domnanom, dok je mlađa kći Vekenega bila sretno udana za plemića Dobroslava. I tu «Krešimir dočeka milu sestru raskriljenih ruku u s privolom svoga sinovca, hercega Stjepana, i nadbiskupa splitskoga podijeli novom samostanu sve što je Čika tražila».
Savjetovanje u kraljevskom dvoru u Ninu održano je 1069. godine, odmah nakon što je Petar Krešimir Hrvatskom kraljevstvu pridružio nekadanju oblast Neretve. Već u Šibeniku kralj se sa svojim suvladarom, sinovcem Stjepanom, odlučio da Hrvatskoj vrati onu snagu na moru koju je imala za kralja Tomislava, lada su hrvatskom vladaru Mleci plaćali danak. Za taj naum bilo je potreno još pridobiti ili pripojiti Neretljane, koji su bili strah i trepet na Jadranu. Svi ostali gradovi i otoci na Jadranu do Cetine bili su u Krešimirovoj vlasti, čemu se uskoro pridružiše i neretljanske župe na kopnu, kao i otoci Brač, Hvar, Vis i Korčula na moru. Tada kralj neretljanske osvojene župe (Dalenska, Makarska, Rastočka) naseli svoje odane ljude, postavi svoje župane, a među njima, po svoj prilici i poznato ravnokotarsko pleme Kačić. I tako su Hrvati opet stekli premoć na Jadranskome moru, a Petar Krešimir IV. podigao je silnu hrvatsku mornaricu, što je potvrđeno i na saborovanju u Ninu.
Condura croatica
U Ninu je hrvatski biskup Anastazije, kancelar kraljevskoga dvora, u ime hrvatskoga kralja Petra Krešimira, napisao ovu povelju (onako kako je donosi V. Klaić): «Ja Krešimir, upravljajući Božjom milošću Hrvatskom i Dalmacijom i kraljujući nakon djeda svoga blažene uspomene kralja Krešimira i oca svoga kralja Stjepana – koji oba sretno počivaju u Kliškom polju – stolovao sam u svom svratištu (dvoru) u Ninu, te sam zajedno s prisutnim županima, knezovima i banovima, a i kapelanima moga kraljevskoga dvora počeo razmišljati, kako bi svemogući Bog očuvao podijeljeno mi vladanje moga nasljednoga kraljevstva i podijelio dušama mojih pređa i predšanika vječni pokoj. I pronađoh da od djela milosrđa nije Bogu ništa povoljnije i našega zemaljskog dvora dostojnije, nego kada se posvećeni stanovi svetaca i nebesnika opskrbljuju posjedima i dostojnim darovima.
Hrvatski vladar – Zvonimir ili Petar Krešimir IV.
I budući da je svemogući Bog naše kraljevstvo na kopnu i po moru rasprostranio, odlučismo i spremna srca ustanovismo da ćemo samostan sv. mučenika Krševana (u Zadru) počastiti posjedima i zemljama. Nađosmo, također, u djelima predšasnika naših, preuzvišenih naime kraljeva (hrvatskih), da su i oni taj samostan darivali mnogim posjedima i zemljama; a mi, ne hoteći ničime odstupiti od te staze pređa naših, dajemo i darivamo za spas duše moje i svih mojih pokojnika tebi, blaženi Krševane, i po tebi gospodinu Petru, vrijednom opatu tvoga svetog dvora, naš vlastiti (kraljevski) otok koji se prostire u našem dalmatinskom moru, koji se u hrvatskom jeziku zove Vir. Ovaj otok (Maun) dakle neka posjeduje samostan sv. Krševana u sve vijeke i neka da nitko od smrtnika u tome ne smeta, jer tako je odredila naša dobra volja uz privolu i na molbe velomoža čitava kraljevstva našega. Da pak ova darovnica naša bude trajna i vrijedna kroz sva vremena, potvrđujemo i potpisujemo mi sami zajedno s našim biskupima, i određujemo da svaki čovjek koji bi, ne spominjući se Božjega suda i prezirući našu kraljevsku čast, htio da otme ovaj otok rečenomu samostanu bude krivac na posljednjem sudu; neka ga u vječnosti stigne sudbina Heroda, Jude i Šimuna maga, neka bude prokled od Boga i njegovih apostola, od svih svetaca, a naročito od sv. Krševana. Naređujemo još da takav zločinac plati našemu dvoru – bilo to za kojega od mojih nasljednika kralja, bud župana ili bana – globu od sto libara zlata i da bude u čitavom kraljevstvu našem zauvijek nepošten (da izgubi sva prava).
Ja Krešimir, kralj Hrvata i Dalmacije. Ja Stjepan, biskup zadarski, potpisah. I ovo su imena svjedoka koji su tome činu prisustvovali: Adamac, ninski župan, svjedok. Boleslav, dvorski župan, svjedok. Vikić, župan lučki, svjedok. Voleša, djed, svjedok. Budec, posteljnik, bribirski župan, svjedok. Ivan, kraljevski kapelan, svjedok. Petar, sudac kraljevskoga dvora, svjedok. Studec, kraljevski vinotoč, svjedok. Leon, carski protospatar i kapetan čitave Dalmacije, svjedok. Slavislav, ninski sudac, svjedok. Adam monah, opat sv. Bartolomeja, svjedok. Petar, župan sidraški, svjedok. Dragomir, župan cetinski, svjedok. Andrija, biogradski načelnik, svjedok. U gradu Ninu. Amen.»
Kralj Petar Krešimir IV.
Ono što je Petar Krešimir IV. kralj samo po «Božjoj milosti» znači da je samostalan i da ne priznaje, niti mora podnositi ničiju vrhovnu vlast, pa ni bizantskih careva. Bilo je to doba, 1069. godine, kada je kralj bio doista na samom vrhuncu svoje moći, vlasti i slave. Njegovo kraljevstvo kojim je vladao iz Nina, gdje su ga dvorili «knezovi i banovi», sada se pružalo od Istre do Neretve, a na sjever do Drave. Živeći mirno, čineći zadužbine i Bogu ugodna djela, Petra Krešimira IV. obnovitelja hrvatske države i kraljevstva, u povijesti zvanog i Veliki, slijedili su i drugi hrvatski velikaši i plemići. V. Klaić je o tome slučaju zabilježio slijedeće: «Petar, župan sidraški, poklonio je sa svojim bratom Slavićem samostanu sv. Krševana svoj posjed u Obrovcu (Babin Dubu, op.p.). Građani ninski, braća Zovinja, Desimir, Petar Gromela i Slavić darovali su, također, istom samostanu svoj posjed u Obrovcu, a tu darovnicu potvrdio god. 1072. kralj Krešimir kad je sa svojim dvorom boravio u Ninu. Sličnih darovnica izdadoše još i drugi. Dvorski djed kralja Krešimira po imenu Ivan, dobi na poklon od svoga kralja neku zemlju Brda (Briševo, op.p.), te je poslije s kraljevim dopuštenjem pokloni samostanu sv. Krševana; istom samostanu darova i plemić Hrvatin sa svojim bratom Ljutstrahom svoj posjed u Sikirinama. Kralj Petar Krešimir najviše je volio boraviti među svojim hrvatskim podanicima. Jednom prigodom, prolazeći Sidraškom župom, svrati se dobri kralj sa svojom ženom i družbom u kuću svoga vjerna sokolara Aprića. Kralj ostade čitav dan na dvoru ovoga plemenitoga Hrvata da bi se odmorio od putovanja.»
Kralj i kraljica nakon čitava dana provedena kod Aprića, ne uze po ondašnjim običajima dara od svoga podanika, već istom pokloni posjed u Jelčanima, koji je poslije sokolar Aprić darovao samostanu sv. Ivana u Biogradu.
){kind=link}