Serija intervjua s poznatim i uglednim damama i gospodom iz Lihtenštajna u ime portala Akademija-ART.HR se nastavlja!

U drugom intervjuu u toj seriji ovdje dr. Peter Sprenger, jedan od najpoznatijih odvjetnika u Lihtenštajnu i dugogodišnji saborski zastupnik odgovorio je na pitanja Vlade Franjevića u svojem uredu u Triesenu 8. travnja 2014. Original intervjua na njemačkom možete pratiti ovdje, direktno na YouTubeu ili na našem portalu ovdje

PeterSprenger2 Kopie

Franjević: Poštovani gospodine dr. Peter Sprenger, budite ljubazni pa se predstavite. Gdje i koje godine ste rođeni, kako izgleda Vaša obiteljska i poslovna situacija? Imate li hobije?

Sprenger: Rođen sam 29. prosinca 1953. u Badenu, švicarski Kanton Aargau. Otac mi je radio u tadašnjem BBC-u a današnjem ABB-u. Bio je Lihtenštajnac pa smo se kad sam imao pet godina vratili natrag u Lihtenštajn. Sa nekim iznimkama sam praktično uvijek bio nastanjen ovdje. Već puno godina sam u braku i imam dvoje odrasle djece. Moji hobiji su: planinarenje, skijanje i hodanje na skijama, vožnja biciklima.

Franjević: Koliko ste dugo bili aktivni u politici Lihtenštajna i koje ste funkcije pri tom obnašali?

Sprenger: Nisam nikada bio u politici na općinskom nivou. Od 1997. do 2005. bio sam član parlamenta u ime jedne velike partije – Vaterländische Union. (Na hrvatskom: Domovinska Unija). Od toga sam sedam godina službovao kao glasnogovornik frakcije a 2005. se nisam više stavio na raspolaganje.

Franjević: Kako se Lihtenštajn razvijao u vrijeme Vaše političke aktivnosti? Što su bili majstorski potezi tadašnje politike? Što je moglo biti napravljeno bolje? Da li je bilo promašaja, donošenja loših odluka koje bi današnje generacije – i možda iduće – morale poboljšati?

Sprenger: U mojem periodu su dominirale dvije teme. Skroz na početku je to bilo stvaranje Nadbiskupije, tamo u prosincu 1997. A kao broj dva, stalno zaoštravanje diskusije o Ustavu koja je na kraju završila glasanjem 2003. Majstorske poteze u tom periodu baš i ne prepoznajem. Osobno sam bio decidirani protivnik stvaranja Nadbiskupije koja je po mojem shvaćanju uvedena takoreči «naokolnim putem», bez konzultacija sa uredima političke Vlasti Svete Stolice a najviše na osnovu djelovanja (utjecaja) Kneževog Dvora. Bio sam i decidirani protivnik promjene Ustava 2003. zato jer su istim promjenama, jednom već poprilično jakom Monarhu dozvoljena još veća prava. Da li će te – u mojim očima, nepravilnosti – biti od slijedeće generacije korigirane ili ne, vidjet ćemo. Ja sam u najmanju ruku za moju generaciju koju u tom smislu označavam kao izgubljenom, ne baš optimističan.

Franjević: Kakva je po Vašem mišljenju trenutačna politika Lihtenštajna? Što je dobro a što možda manje dobro? Nakon zadnjih izbora imamo ovdje i novu političku opciju, novu grupaciju. Da li je politika zemlje time postala kompliciranija ili bolja? Ili nešto treće?

Sprenger: Suvremenu politiku Lihtenštajna možemo opravdano okarakterizirati kao djejstvo zaštitnice i povlačenja. U najmanju ruku u predjelu financijeske usluge. Već smo puno godina pod enormnim pritiskom Evrope i Amerike, i drugih država. A na osnovu naše dugogodišnje orijentacije of shore raja, da nazovemo to tako. To je dovelo zbilja do velike nazadnosti i to oduzima Vladi največi dio vremena, ta interakcija sa navedenim zemalja. Nama se manje više kaže koje sporazume imamo prihvatiti. Mislim ono, kad Lihtenštajn pregovara sa SAD-om, vrlo brzo je poprilično jasno tko nosi broj dva na leđima i tko mora činiti koncesije. Zato sam mišljenja da upravo na tom području nije optimalno pregovarano i da se moglo dobiti više. Ne želim to okarakterizirati kao krive odluke. Reagirali smo na kraju krajeva na osnovu enormnih pritisaka i onda smo što se tiče određenih zahtjeva, kao u ostalom i Švicarska, popustili. Ili ako ćemo to negativno formulirati, pali (pod pritiscima).
U osnovi sam prijatelj više partija i nikako ne šteti to što u međuvremenu imamo njih četiri. To je situaciju sigurno nešto zakompliciralo jer se mora intenzivnije tražiti i rvati za večinu. Nova, tzv. DU partija, je profitirala uslijed jakih frustracija i političkog umora koje su partije živjele. Gledano sadržajno, vidim malo razlike u usporedbi s druge dvije velike partije, zato može čovjek sa pravom postaviti pitanje, da li je bila potrebna još jedna partija desnog centra, ali… Bila je izabrana, a to je dovoljno dobra legitimacija, dovoljno dobro ozakonjenje!

Franjević: Potječem iz zemlje u kojoj javnost ne razumije uvijek baš najbolje što u biti jedna tako mala zemlja kao Lihtenštajn može odlučivati samostalno. Koje su jače strane Lihtenštajna u geopolitičkom i gospodarskom smislu?

Sprenger: Principijelno gledano, Lihtenštajn je suverena država sa 37 tisuća stanovnika i okruglo160 kvadratnih kilometara površine. Kvalitet države nije ovisna o veličini i broju stanovnika. Prije je bilo drukčije. Kad je Lihtenštajn 20-ih godina htio biti dio Lige naroda, zahtjev je bio odbačen s obrazloženjem: «premalo ljudi» ili «nemate vojsku»! Danas je drukčije, Lihtenštajn je danas opčenito priznat. Ne samo kao mala država, nego najmanja. Uostalom, Švicarska ili Austrija su za mene male države. U jakost Lihtenštajna spada sigurno to da, iako tako malen, može se pridružiti u politički koncert. U principu ima pravo glasa recimo kao Rusija. Dobro, mi nismo sila koja ima pravo veta ali kad se glasovi na biranjima zbrajaju, imamo istu težinu kao Rusija. Unutarpolitički gledano, snazi Lihtenštajna pridonosi i danas činjenica da, jer je Lihtenštajn tako mali, ima kratke pute (unutarnje komunikacije). Vlada je šlank, vitka. Čovjek dolazi vrlo brzo do potrebnih ili željenih odobrenja, potvrda, i tako dalje.

Franjević: Puno ste putovali svijetom. Također zbog Vašeg hobija – planinarenje i penjanje na najviše planine svijeta! Vi ste jedini Lihtenštajnac kojem je uspjelo popeti se i stajati na krovu svijeta – Mount Everestu! Recite nam nešto kratko molim o tim Vašim iskustvima

Istina, uvijek kad sam si to mogao na osovu mojih financijskih mogućnosti priuštiti, putovao sam, i to puno. Vidio sam poneke ćoškove svijeta… Formuliranje (pitanje, primjedba) da sam kao jedini iz Lihtenštajna stajao na krovu svijeta je malo pretenciozno. Nitko do sada to nije pokušao… na primjer, Heinz Wohlwend se popeo na K2 a to je drugi vrh po visini, ili je manje više bio skroz u blizini samog vrha. To je što se tiče planinarskog zahvata i napora puno, puno teže za procijeniti.
Mogao sam si to dakle zahvaljujući mojem financijskom blagostanju priuštiti, zakupiti mjesto u jednoj dobro organiziranoj grupi. Imao sam sreće sa vremenom penjući se na vrh. To je puno više psihički nego tjelesni napor. Naravno morate biti ipak tjelesno donekle fit inače nećete isto savladati. Morate tjednima izdržati na primjer na četiri kvadratna metra i vegetirati tako u šatoru, ponekad možda deset ili četrnaest dana ne tuširati se. Pravi trud i napor je u stvari na oko, i poslije nekih 7000 metara. Tamo skoro svi uzimaju kisik, tako sam i ja uzeo. To «spusti čovjeka» za nekih 1500 metara niže. Penjanje na Mount Everest nije dakle neki nadčovječni poduhvat. Ako to uistinu želite i imate dovoljno novaca, to je ostvarivo. Želim to dakle relativirati. Prejako se to naglašava kao nekakav nadčovječan i egzotičan poduhvat. Pogledajte, u međuvremenu poduhvat penjanja na Mount Everest realizira godišnje nekih 300 osoba. To je još uvijek malo ali… time želim samo još jedanput naglasiti: ne radi se o nadčovječnim naporima!

Franjević: Jeste li već bili u Hrvatskoj? Ako da gdje i kada točno? Ako ne, zašto je tome tako?

Sprenger: Koliko se sjećam bio sam u Hrvatskoj dvaput. Jedanput kad sam imao dvadeset godina… Vozio sam tada prvo do Ancone u Italiji, pa putovao sa trajektom do Zadra, proveo četrnaest dana godišnjeg u mjestu po imenu čini mi se Biograd. Pred dvije godine sam sa obitelji, znači sa suprugom i dvoje djece nam, u manjem obimu krstario Hrvatskom. Od Venecije smo se prvo vozili dalmatinskom obalom do Crne Gore a putem zastajali na raznim mjestima, ne mogu vam sad točno navesti imena svih ali mislim da su to bili Šibenik, zatim bili smo u svakom slučaju u Dubrovniku, okrenuli se u Crnoj Gori a na povratku smo stali u Puli, Istra, sa lijepim rimskim amfiteatrom. Bili smo vjerojatno u još jednom ili dva mjesta ali se sad na brzinu ne mogu sjetiti gdje točno. Moram vam reči da sam i drugi puta bio oduševljen sa pejzažem… ti lijepi mali otoci i zatoni… tamo bih također mogao živjeti. Siguran sam, kad odem u penziju a to je već uskoro… za tri ili četiri godine… da ću opet proputovati Hrvatskom.

Franjević: Hrvatska je pred kratko vrijeme postala najnoviji član EU-a. Što Vi osobno, i opčenito, mislite o toj Uniji a što o hrvatskom članstvu u njoj?

Sprenger: Uglavnom sam uvjeren o nužnosti postojanja EU. Evropa u konkurenciji s Amerikom, Kinom i drugim velikim slavoljubivim silama a kako bi dugoročno preživjela mora se do određenog stupnja okupiti, ujediniti. Nikada to neće na kraju biti kao Sjedinjene Države zato jer su razlike recimo između Sicilije i Finske prevelike… Ali jedan stupanj zajedničkog ujedinjenja je prijeko potreban. Osobno nisam siguran da li će se i Švicarska, dugoročno gledano, moći oduprijeti tom trendu a kad Švicarska dođe blizu tome i možda djeluje unutar EU za Lihtenštajn će tada ljestvica biti podignuta jako, jako visoko. Međutim, ne poričem da u EU ima i kritičnih stvari a koje bi se prema demokratskoj orijentaciji morale artikulirati manje centralistički. Da je Hrvatska postala članicom EU nalazim za Hrvatsku sigurno pozitivnim korakom. To se može reči i za druge relativno nove članice kao recimo baltičke zemlje, u kojima je relativno brzo (nakon članstva) došlo do relativnog blagoslova.

Franjević: Da li ste imali kontakte s Hrvatima na političkoj ili poslovnoj osnovi? Da li ih se može prepoznati po nekim možda posebnim osobnostima ili razlikama u odnosu na druge? Da li su Hrvati pouzdani partneri?

Sprenger: Politčki gledano nisam imamo nikakve kontakte sa Hrvatima. Moje je političko vrijeme bilo apsorbirano od ovdje na početku navedenih tema. Nisam praktički uopće obavljao vanjskopolitičke dužnosti. U poslovnom sam smislu imao kontakte sa Hrvatima. Moja su iskustva sa tim ljudima bila dobra, iako Hrvatska pripada bivšim zemljama Jugoslavije a te su pak barem ovdje kod nas još i danas prihvaćene sa rezervama i misli se da ti ljudi nisu posebno pouzdani, ja takvih iskustava nisam imao. Mislim također da su Hrvati najbliže, tik do, i to ne samo u lokalnom smislu, srednje i zapadne Evrope. I zato držim da nema nikakvih osnova sumnjati na bilo koji način u njihovu pouzdanost. Niti su bolji niti lošiji od Belgijanaca, Francuza ili Lihtenštajnaca.

Franjević: Izvolite ovdje na kraju reči sve što mislite da je još važno i interesantno da naša međunarodna čitalačka publika od Vas sazna.

Sprenger: Pa i ne osjećam se pozvanim odaslati poruku poslanstva… Kako sam rekao, uskoro se povlačim iz poslovnog svijeta a nisam više aktivan niti u politici, ali ako me bilja pitate za moje osobno i srdačno poslanstvo, tema koja me uistinu najviše zanimala, okarakterizirala i dala mi u političkom smislu posla to je svakako diksusija o našem Ustavu. Od 90.-ih godina pa do 2003. je Lihtenštajn po mojoj procjeni rekao ‚da’ Ustavu kojeg ne ocjenjujem posebno demokratskim i bilo bi lijepo da nove generacije ili odrasla generacija, ovdje jako autokratski izraženu ovlast Kneza pomakne malo opet pravac demokracije. Mislim, ako uzmete na znanje, a tome tako zbilja je, da referendum u konačnici može biti vetom jedne jedine osobe – Kneza – proglašen ništavnim, to možemo smatrati ne baš posebno demokratskim. Iako kod nas ima principijelno kao i u Švicarskoj poznatih instituta direktne demokracije – referendum i inicijativa – ali, iako kad bismo recimo na primjer glasali čak i sa 99% za rješenje, Knez može reči, ne sviđa mi se, i zakon neće stupiti nikada na snagu. Možete si sami stvoriti sliku da li to je ili nije demokratski!

Franjević: Zahvaljujem vam se u osobno ime, u ime portala AKADEMIJA-ART.HR i u ime ukupnog dobronamjernog čitalaštva na intervjuu i želim svako dobro.

{youtube}Lib_hmFW6f4|500|400|0{/youtube}

 

Vlado Franjević: Ovaj serijal intervjua je moja osobna inicijativa, moj skromni osobni prilog u svakom nastavku predstaviti po jednu poznatu ličnost Kneževine Lihtenštajn (moje druge domovine) i ponuditi im dodatnu mogućnost da predstave svoju istinu i sebe međunarodnom auditoriju – a u odnosu na unutarnju i inozemnu socio-kulturu i politiku. To je jedina ideja koja me vodila ili koja će me ubuduće voditi.

 

Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), stipendist Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003., prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein (BBKL) i predsjednik Potpirajuće udruge Spiralnim kanalima (SCSA-SKFV-PUSK)

Leave a Reply

Your email address will not be published.