Rokovi vrhunci posviješteni borbom u kojoj se pada dugo i bolno, i upravo iz te boli proizlaze najbolji uradci ovoga opusa

Helena Roguljić-Visković
Helena Roguljić-Visković
Rokovi vrhunci posviješteni borbom u kojoj se pada dugo i bolno, i upravo iz te boli proizlaze najbolji uradci ovoga opusa

– napisala je, nažalost, rano preminula (29. 11. 1964. – 14. 4. 2014.) zadarska književnica Helena Roguljić-Visković pred ravno 11 godina u svom pogovoru pjesničkoj zbirci sa 101 sonetom „Zatočenik mora” pjesnika Roka Dobre. Objavljujući na ovom portalu ovaj njezin izuzetno nadahnuto napisan zapis o sonetima netom spomenutoga poznatog hrvatskog sonetopisca, htjeli bismo, ponajprije, izraziti naše duboko i iskreno žaljenje što je više među nama nema (mada se, kako ono netko reče, samo preselila među rajske žene), i, zatim, s obzirom na činjenicu da je na literarnom nebu drevnog nam grada Zadra, uz najuspješniju njegovu pjesnikinju Senku Paleka-Martinović i uz imenjakinju joj Helenu Peričić, inače sjajnu književnicu i sveuč. profesoricu, blistao i njen, Helenin lik, tvoreći trolist izuzetnih književnih gracija, da bismo od sada (Bože, hude li sreće!) i Grad naš, i mi, njegovi žitelji, ostali bez treće, nesumnjivo, ponajbolje umjetnice pera, odnosno bez božanstveno nadarene poetese – Helene Roguljić-Visković.

SONET KAO MOLITVA

C.l.

Ljubav i Smrt – Eros i Thanatos neprijeporno su dva najintrigantnija subjekta poetske preokupacije. U skladu s takvim motrištem, Ljubav, zahvaćena pjesničkim diskursom može se podijeliti na nadnevak kada je Francesco Petrarca, uz Boccaccia i Dantea, jedan od trolista talijanskoga Trecenta, prvi put ugledao svoju Muzu – gospođu Lauru, u crkvi Svete Klare u Avignonu, ŠESTOGA TRAVNJA 1327. godine.

zatocenik mora
Roko Dobra „Zatočenik mora”
(101 sonet) Matica Zadrana Zadar, 2003.

Ma koliko da je za života bio poznatiji po opusu napisanom na latinskome, pokušavajući se stilski i tematski približiti Vergilijevim pastirskim pjesmama – eklogama odnosno bukolikama, svjetska književnost u antologijski epicentar stavlja njegov Kanconijer posvećen gospođi Lauri, a podijeljen na vrijeme prije i poslije njezine smrti.

Da petrarkizam i dan danas zaokuplja, kako pjesnike, tako i teoretičare umjetnosti, svjedoči i tekst što ga je u recentnom broju Foruma napisao romanist Mirko Tomasović, naslovivši ga “Neopetrarkizam i repetrarkizam u hrvatskom romantizmu”. Knjiga “Presenze” autor koje je Sapegno Sabbatucci navodi kako su soneti iz Kanconijera utjecali na svekoliku talijansku i svjetsku književnost uopće, a taj utjecaj seže sve do našeg doba.

C.2.

Preskočimo li stoljeća, književne slojeve i od Petrarke katapultiramo književnu svijest do najglasovitijeg egzistencijalista Jean Paul Sartrea, lako možemo doći do zaključka kako je povijest književnosti jednako složena kao i povijest ljubavi i ljudskih odnosa uopće – osuđena na spiralni tijek koji oscilira, zahvaćajući čas karnalne čas anorganske segmente. Isto tako, dokazujući podudarnost makrokozmičkih i mikrokozmičkih zakonitosti, amplitude ovog kanjona podložnog Pitrisovim potomcima – djeci Lune, posjeduju dvojako lice glede transcendencije i egzistencije. Pa nam književni pojmovnik nudi diskurs konotiran mistikom i teozofskim abecedarijem, eda bi jedna te ista tematska tangenta tek neznatnim pomakom ukazala na zlatni rez omražene slučajnosti unutar koje jedino Poezija jest ona koja može egzistirati kao Demijurg, koja ga može i osmisliti i poništiti.

Sartreov model semiplatonizma u odnosu na njegovu životnu družicu, također spisateljicu – Simone de Bouvaire, pokazao se neuspjelim, nalik mongoloidnom izdanku nastalom poradi isforsirana začeća do kojega je došlo nesuvislim pokušajem spajanja nespojivog – intelektualnog i intuitivnog. Tako, pod imperativom anorganske povezanosti koja se ipak može prekinuti pokojim konkretnim susretom, kada su se ovo dvoje filozofa, pisaca, zaljubljenih istomišljenika, našli u Ateni, prvo što je Sartre na Simone primijetio bila je – najlonka puknutih očica. Ovakva ljubav nikada nije ni pokušala ući u sonet.

C.3.

Početak XXI stoljeća ujedno donosi i navještaj da postmodernu, čija agonija ionako dugo traje, čeka smrt. Netko je, međutim, valja proglasiti, ustanovio da je ogledalce pred poetskim usnama nezamagljeno, a isto tako definirati izam koji slijedi nakon postmoderne, a kojim smo, ustvari, već zahvaćeni.

Futurizam jest odavno naša prošlost, a ono čega smo protagonisti spada u hermeneutičku analizu, pri čemu je književni opus gotovo izjednačen s teorijskim opusom koji ga obrađuje. Stoga, budući smo svjedoci izdisaja svekolikih izamizama, kao i činjenice da je za umjetnika najveća lauda kada se konstatira da djeluje izvan ustoličenih tijekova, nameće se povratak starim majstorima i formama koje su oni njegovali, što potvrđuje spiralni hod unutar kozmičkog uređenja kaosnih premisa. Sonet i danas ostaje pjesnička molitva, ma koliko neuslišana, ma koliko u očima svaštara proglašavana staromodnom i zastarjelom.

ROKOVO MORE

Ima mora i mora. Pupačićevo “drugo more / ponosno pa mu se divimo”. Marovićevo more kao “jedini način i najbolji začin neukusna Kozmosa”. Moje more “O kojem sam zarana počela”. Dedićevo more “koje ne mora”, i tako unedogled, do oceanske drhtnje, do pitome škrape.

Roko Dobra, već samim naslovom koji zaokružuju njegov sto i jedan sonet – “Zatočenik mora”, odustaje od borbe predvidljiva ishoda i uvodi nas u drevnu pjenu kroz čiji okvir motrimo izmjenu subjekta i objekta, vitešku rukavicu lascivno bačenu ka petoj strani svijeta iz koje nas zapljuskuje pomalo zaboravljen, ali vazda nazočan pjev starih majstora, opus Pitrisove djece koja upravljaju plimom, osekom i krvlju što okružuje ovaj uznemireni mišić zvan srce.

Onaj “Ti” upućen ženi, spiritus movens u ime kojeg se pjesnik odlučio upustiti u jednu od najzahtjevnijih plovidaba – a to je, kao što prolog najavljuje, oslanjanje o stare majstore, zahvat moguć tek otisnemo li se dovoljno daleko, istinski duboko, uvjerljivo mudro od IZAMA koji se poput pošasti nadvijaju nad poetikom preobrazujući ars u virtus, individualnost u taštinu. Površni čitatelj zamijetit će da upravo podastrti soneti dokazuju tendenciju ka umijeću. Međutim, čitatelj potkovan sonetolikom intuicijom, uvidjet će da ovi soneti odista pravdaju naslov zbirke i da je more subjekt koji pjesnika, poput Noine arke, vodi do vrha gore Ararat, do sučeljavanja s gnostičkim dualizmom. Pritom ne mislim na brzopleta alternativna new age rješenja; dapače, Rokovi vrhunci posviješteni su njegovom borbom u kojoj se pada dugo i bolno, i upravo iz te boli proizlaze najbolji uradci ovoga opusa. Nije tu riječ o mazohističkom manirizmu, već prije o silasku u Jungove bajkovite alkemičarske sfere, u rendez vouz Ega i Superega koji se odigrava na nazubljenu komadiću kopna otrgnuta od matičnog kontinenta, na rezidui atlantidskog izobilja svedenog na minimalistički opit pri čemu sva prošla, sadašnja i buduća mora stoje zgusnuta u jednoj mikrozornoj retorti vidljivoj samo za one koji nisu opterećeni stilističkim podatcima i crno bijelim činjenicama.

Upuštati se u mistiku, a izbjeći negativne afirmacije, i to unutar četrnaest rimovanih dvanaesteraca, može samo onaj tko je odista preplivao svoje dubine, ma koliko bili zlotvorni njihovi krajobrazi.

Ta povlastica smrti lišena horror vacui sindroma, odnosno prevladane jeze nad vlastitom plićinom, fascinantan je salto mortale što ga Roko Dobra izvodi pred našim očima. I kadgod se osvrnemo na njegov diskurs, tenzija koju taj smrtonosni skok podržava uvijek jest SADA i OVDJE. Mi smo njegovi suučesnici. Njegovo zatočeništvo nije pripremljeno unaprijed, nije prevladano, potom poetski garnirano i ponuđeno čitatelju. Taj upitni, dvojben ishod išće naše bdijenje, našu vigiliju koja nas ogoljuje do statusa siročadi, eremita unutar pustinje za koju nitko čuo nije, a jedina nagrada koja nas u tom zatočeništvu može doseći jest svijest o izdržljivosti, onoj rilkeovskoj.

Samozatajna, smjerna je Rokova plovidba; pojam o planetu Zemlji kao kontinentima okruženima morem rastvara se u more okruženo kontinentima.

Rastvara se svaka hrid, svaki škoj, homerovsko dalekovidno sljepilo dopire do pjesnika, građanina urbane sredine koja je po svojoj povijesnoj baštini fundamentalni supin svim sadašnjim, svim budućim vertikalama. A budući da je i pojam vertikale često politikanska floskula, ističem kako Roko Dobra gradi pomno svoje vizure, svjestan da ih čeka sudbina Lotove žene, sudbina Pompeja. Otopljeno ili pak pougljeno – svejedno je – budući da je more ionako neuhvatljivo izim u smislu pars pro toto. Uostalom, u protivnome, ni sam pjesnik, odnosno ONAJ KOJI JE NA SEBE UZEO ULOGU DA GA PREPJEVA ne bi smogao biti zatočenik mora.

Helena Roguljić-Visković, književnica