Piše: Fabijan Lovrić
Knežević, Sanja: Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva (Postmodernističke poetike). Ur. Nives Tomašević. Biblioteka Razotkrivanja. Naklada Ljevak d. o. o. , Zagreb, 2013.
Uvod.
Sanju Knežević, iako mladu autoricu, poznajem po tekstovima novinarskoga žanra, ali i ponekoga protestnog pisma u elektronskim medijima, kao urednicu Zadarskoga regionala (za koji sam i sam pisao). U tekstovima je uvijek imala odrješitost i ozbiljnost neovisno o temi koje se doticala, a onda sam ponegdje pročitao njezinu kritiku, zatim znanstveni rad, i naprosto, zaključio kako se radi o mladoj osobi koja utire književno-znanstveni put, sigurno, bez dvoumljenja, tako da nisam bio iznenađen njezinim uspješnim kritičarskim osvrtima s metodologijom znanstvenog rakursa.
Sanja Knežević je rođena 1981. godine, u istoj godini kada sam objavio svoju prvu zbirku pjesama, što je samo slijed bilježenja. Danas, kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti na Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveučilišta u Zadru, nastavlja svoj uspješan znanstveni i Sveučilišni rad. Ovo je njezina Doktorska radnja i peta knjiga u kojoj, kroz stvaralaštva pet ponajvećih pjesnika Mediterana, govori o njihovoj pripadnosti, vrijednostima i obilježjima, te posebice populizmu koji kao autori nose u svojim djelima, u zanimljivim biografijama, u prihvaćenosti kritičara i običnoga puka. S juga na sjever, to su: Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić, Boris Domagoj Biletić. Meni, iz posebnoga poštovanja prema djelu Mladena Bjažića, nedostaje upravo on: Mladen Bjažić. Naravno, izbor i odrednice o kojima postavlja pitanja i traži, obrazlaže odgovore, autorica je samostalna u izboru autora, a njezina sloboda govori o onome što je faktum i čemu se ne može prigovoriti glede kvaliteta, glede postavljene si paradigme o uvrštenim autorima kao reprezentantima književnih dosega i opravdanosti dosadašnjega rada, na promicanju književnosti kao jedinstvenoga medija kulturnih umreženosti u antropološkom bitku čovjeka.
1.
U Predgovoru autorica naznačuje svoj odabir u svezi teme „suvremenoga mediteranskoga teksta“:
„1. po dijakronijskom načelu odabrani opusi periodizacijski pokrivaju dvije faze postmoderne kulture, dakle oni svoje prve zbirke mahom objavljuju 70-ih godina prošloga stoljeća, te vrlo živo nastavljaju objavljivati nakon 90-ih godina, odnosno u prvom desetljeću 21. stoljeća;
2. po sinkronijskom načelu njihovi su opusi interpretirani unutar triju tipoloških poetičkih modusa: a) popularno-kulturnoga, b) intertekstualno-ludističkoga, c) mitsko-simboličkoga;
3. životna i djelatna vezanost autora uz mediteranski grad supra-modus je oba gore spomenuta načela; pjesnički opusi ali i živo kulturno djelovanje odabranih autora imanentni su njihovim urbanim sredinama, koje u postmodernom smislu zadobivaju obnovljeno ruho antičkih ili srednjovjekovno-renesansnih polisa.[1]“
Kada imamo paradigmatski okvir, povezan i gotovo svim najvećim gradovima (osim Rijeke), koju autorica nije zaboravila, nego je čak i naglasila kako „nije obrađen predviđeni opus Milorada Stojevića koji je bio zamišljen kao slika grada Rijeke“. Kako god bilo, autorica suvereno vlada tekstom, navodeći pri tome obiteljski zagrljaj sina Petra Krešimira (tri godine), te ne manje važan zagrljaj mentorice, prof. dr. sc. Dubravke Oraić Tolić; s toga, uz autoričinu zahvalu, i moja želja: svima mirno more.
Sloboda autoričina, kako i treba biti, fokusirana je na:
„Luko Paljetak (Dubrovnik), Jakša Fiamengo (Split), Arsen Dedić (Šibenik), Tomislav Marijan Bilosnić (Zadar), Boris Domagoj Bilatić (Pula).
Sagledavši u cjelini pjesništvo 20. stoljeća u njegovoj zrcalnoj slici utopije prema nostalgiji, razvidno je da je mediteranski tekst u svom kontinuiranom razvoju potpuna i autentična slika hrvatske moderne i postmoderne umjetnosti. Ciklus koji je otpočeo s Kranjčevićem, Nazorom i Ujevićem nostalgičnim su povratkom rekonstrukciji tradicije (prostoru – povijesti – baštini) zatvorili postmoderni „Jadranci“.[2]“
Gledano u ikonografijskom, molitvenom obliku, broj pet je i pet desetica ružarija, kruna, na zrncima mediteranskih gradova u kojima žive pjesnici o kojima je riječ. Taj emocionalni proplamsaj dolazeći iz podsvjesnog, snažno djelujući na aktivnosti uma, počesto određuje naša htijenja dajući im konačan oblik i slijed koji uzimamo kao suvislo djelovanje vlastitih sposobnosti. Sumnjam kako je autorica mislila o tome, ali po Freudeu[3], slučajnost treba izbaciti.
Luko Paljetak rođen je u Dubrovniku 19. kolovoza 1943. Osmogodišnju školu i petogodišnju Učiteljsku školu te dva semestra Pedagoške akademije završio je u Dubrovniku. Godine 1964. upisao je Filozofski fakultet u Zadru (hrvatski jezik i književnost i engleski jezik i književnost) i diplomirao 1968. Nakon studija, od 1969. do 1973. , radio je kao dramaturg i redatelj u Kazalištu lutaka Zadar, a zatim, od 1973. do 1978. , kao asistent na Katedri za noviju hrvatsku književnost i Katedri za svjetsku književnost. U to vrijeme bio je jedan od urednika časopisa „Zadarska revija“. Nakon prestanka rada na Filozofskom fakultetu u Zadru 1978. , vratio se u Dubrovnik, gdje i danas živi.
O Paljetku je mnogo pisano, od njegove prve zbirke pjesama, pa sve do današnjih dana kada imamo čast pregleda u dvije knjige[4]. Mnogi su skloni, rekao bih bez detaljnije analize, reći kako je genijalna njegova prva faza, ili rani Paljetak, ali ovaj književni gigant ne može se sagledati samo kroz jednu književnu vrstu; on je do te mjere slojevit, da ga je i u slojevima potrebito studiozno-analitički valorizirati. Što se pak tiče njegovog pjesničkog opusa, autorica ističe:
„Vrhunac Paljetkove pjesničke faze natopljene osjećajnošću prolaznosti i samoće zasigurno je pjesnička zbirka Singerica pod snijegom iz 1994. godine. U pjesmi „Samoća“ Paljetak problematizira protočnost vremena, izazivajući zapravo vremensku dimenziju svoga pjesničkoga putovanja. Kolikogod otezali – ispunjenje vremena mora se dogoditi.“
Dobro je da se dogodilo, da se dogodila pjesma:
Samoća
Kad vremena bi bozi imali tada s nama
pred gostionicama sjeli bi i vino
pili i karte s nama igrali, pjesme stare
i tužne pjevali bi i štipali bi fino
pod stolom krčmarice i trošili bi pare
rasipno kao i mi, ovako, pada tama,
sami smo, sami karte igramo dok u glavu
udara nam polako kiselo vino, tužne
i stare pjesme sami pjevamo, ispod stola
štipamo ostarjele udovice, u pravu
onaj je koji kaže: Vrijeme je! za njim pola
nazočnih pokupi se i pođe, drugi, dužne
pozdrave rekavši, čekaju, sve do zore
čekaju, zatim pođu i oni istim putem[5]
3.
Jakša Fiamengo, rođen je 26. studenoga 1946. godine u Komiži na otoku Visu. Od 1962. godine živi u Splitu, piše i objavljuje poeziju, eseje, kritike, scenarije. Član je Društva hrvatskih književnika od 1969. godine, a od svibnja 2008. ima status člana suradnika HAZU. Zastupljen je u antologijama hrvatske poezije, pojedine su mu pjesme prevođene na petnaestak svjetskih jezika. Do mirovine 2009. bio je urednik a dnevniku Slobodna Dalmacija a već dugi niz godina je urednik u Književnom krugu Split. Njegovi su stihovi uklesani u kamene ploče na Pjaci Krista Kralja u Selcima na Braču te kraj eremitaže sv. Jere na Marjanu u Splitu. Sinonim je pjesničke Dalmacije i stiha koji budi slike u svijesti čitatelja. Iako se čitav život bavio novinarstvom – kaže iz egzistencijalnih razloga – bio je i ostao pisac, danas možemo reći s ozbiljnim opusom, autentično ukotvljen u Dalmaciju. O Fiamengu je 2004. godine HTV snimio zapažen dokumentarni film “Čovik od riči” (režija V. Fulgosi).
Zvjezdana Rados, Dubravka Oraić Tolić , Sanja Knežević i Nives Tomašević, na predstavljanju Mediteranskog teksta
„U cjelini gledano Fiamengovo je pjesništvo „monotematsko“[6], kako je zamijetio C. Milanja, odnosno ono čini skladan i ujednačen opus; naime, tematsko-motivsko središte njegova pjeva uvijek su Prostor i more koje ga uvjetuje, i to od antropološko-psihoanalitičkog sloja do onog zadanog kulturnog, da bi u konačnici Prostor bio i poticaj za transcendentno promišljanje unutar same pjesme. Monolitnost njegova pjeva očituje se i u samoj jezičnoj gradnji teksta – Fiamengo nije mnogo lutao tražeći svoj autohtoni izraz; izraz njegovih pjesama kao da je već negdje davno čut. U razigranom intertekstualnom dijalogu on je preuzeo biblijski verset, što je prepoznato već u prvoj zbirci, dok se vrlo često oslanjao i na prozračnu melodioznost pučke poetike. Stoga se njegovo pjesništvo s kraja šezdesetih godina, u vrijeme teške razlogovske faze, istodobno činilo kao novo i ljupko osvježenje, ali i svojevrstan zakašnjeli kampanilistički pjev.[7]“
Bilježeći sve Fiamengove razvojne faze, autorica zaključuje kako je u zatvorenoj formi soneta pronašao „apsolutnu slobodu“[8]. Upravo sloboda je izazov i izvorište Fiamengovog osjećaja za riječi, stih i glazbu, a opet, sve uspijeva ujediniti bez rasipanja teme, nego ju čvrsto drži u okviru dajući joj viši smisao, smisao humane poruke, približivši se sasvim renesansnim doticajima plemenitosti. U gradnji pjesme on ostaje vjeran mediteranskom stihu lakoće i južnjačkog temperamenta, ujedinivši tako tradiciju, folklor, zemljovidne fenomene, povijesne činjenice i životne potrebe.
Autorica u tekstu govori i o biblijskim temama u pjesmama, posebice u knjizi Dolazak u kruh, ističući upravo tu zbirku kao „temelj iz kojega izrasta cjelokupnost njegova mediteranizma“[9]. Potvrdu slobode jednostavnosti, nonšalantnog mediteranizma i pripadnosti, možda je ponajbolje naglašena u pjesmi:
Ovjera beskraja[10]
(Sve su naše Atlantide potonule u nama)
Staro kopno na pjenušavom jeziku
ostaje za nama sa svojim mekanim zvijezdama
ništa nismo naučili od vlastita usuda
ovo je dakle to more u koje smo se kockali
ta potopljena nepoljubljena zemlja
ovo je taj obratni put ta ukleta prečica
koja vodi i razvodi prebire svilu kuša mirise
kako samo treperi ispod jednostavne noći
ko nijema beštija nesposobna da išta razumije
ovdje se ishodišta poništavaju kao suprotne struje
ovo je tih nekoliko sati stoljeća novi naš račun
ovo je to nemirno zlato između dva sidrišta
kad se jedrenjaci presvlače u osvijetljene salone
kad se svi nespokoji zbroje u jedan vjetar
ovo je dakle taj put koji je konačan
Nad Atlantikom, 26. ožujka 2000.
Ako se uzmu u obzir uglazbljene pjesme ovoga autora, onda je jasan i odabir da se uvrsti u ovu petorku koja svojim dosezima kolijevku mediteranizma iznosi na krilima književnosti u svijet ljepote. Jedan od takvih veleposlanika je Jakša Fiamengo, nezaobilazan kao i šansone koje će vječno ostati u svim prigodama, festivalski svečarskim, kao i intimnim društvima koja se okupe oko komina.
4.
Arsen Dedić, rođen 1939. godine u Šibeniku, završio je gimnaziju i srednju glazbenu školu. Odlazi u Zagreb. Studira pravo. Prekida, te1959. godine upisuje se naMuzičkoj akademijina kojoj diplomira u veljači1964. godine. Od1963. godine pjevač i solist na festivalima. Iste godine pojavljuje se i kao kantautor (Split), a1964. objavljuje “Kuću pored mora” i “Moderato cantabile”, što u potpunosti određuje njegov kantautorski put. Iste godine priređuje svoj prvi recital, a povremeno ih priređuje i danas. Objavio je velik broj gramofonskih ploča, od “Čovjek kao ja” (1969.) doCD-a “Na zlu putu” (2004.). Javlja se kao skladatelj, interpret, pjesnik, producent, dirigent, svirač … Knjiga stihova “Brod u boci” (1971.) prodana je do danas u preko šezdeset tisuća primjeraka. Slijede “Zamišljeno pristanište” (sMatijom Skurjenijem), “Narodne pjesme”, “Poesia e canto, La sfinge” (Napulj), “Zagreb i ja se volimo tajno”, “Hotel Balkan”, “Pjesnikov bratić”, “101 pjesma” (Sarajevo), “Pjesnik opće prakse”, “Kiša – Rain” (dvojezično: hrvatsko-engleski), “Slatka smrt”, “Stihovi”, “Čagalj”, “Hladni rat”, “Zabranjena knjiga”, “Padova”, “Brzim preko Bosne” (Sarajevo). Objavio je dvije grafičko-poetske mape: Trebotić i Vejzović. Pisao je često i za djecu. Također i snimao. Nagrađivan. Pisao je za dalmatinske klape. Nagrađivan. Pisao je stihove i glazbu i za velik broj komercijalnih, propagandnih poruka. Živi u Zagrebu.
Još jedan mediteranac, rođenjem, ali već odavno u Zagrebu, što nije izmijenilo njegovo, u prvom redu, populističko djelovanje putem glazbe i književnosti, koristeći mediteranski štih:
„Dakle, kao u prethomersko doba pjesništvo se ponovno našlo na pozornici, i to u ruhu autorske pjesme. U hrvatskoj kulturi njezin je glavni protagonist Arsen Dedić. Stoga se može zaključiti da je on utemeljio popularno-kulturni modus postmoderne pjesničke poetike kao jedan od zasebnih puteva razvoja hrvatskoga pjesništva nakon 1968.-71. godine.[11]“
Osjećajući težinu svoje osamljenosti, iako bi se moglo reći drukčije glede njegovoga angažmana i putovanja, čestih društava koje je mijenjao putujući i upoznajući svijet i civilizacije u kojima je boravio, s kojima je imao izravnog doticaja, kao da je sve to prolazilo kroz njega, ostavljajući fotografskom pamćenju hladne obrise, bez topline i izravnog pristupa, doticaja glasom, dodirom, jer on je živio svoj život, svoju usamljenost u koju je dragovoljno ušao i koje se nije htio niti mogao riješiti. U naličju istoga lista, on je srdačno usustavljao odnose s ljudima i skupinama diljem svijeta, diljem svih mjesta u kojima je boravio. Sve je to ostavljalo otiske na njegovom psihološkom profilu, ali i tjelesnom. Prezasićen organizam takvom presijom, u jednom životnom razdoblju otkazuje poslušnosti, osjeća slabost, opasnu slabost u kojoj se i stvaralački svijet tematski okreće protiv njega samoga ili suludom snagom pokušava vratiti izgubljeno. Na kraju, on ostaje pobjednikom. Te dvije paradigmatske obratnice sagledane su, kako navodi autorica, i u dvije predložene pjesme:
Zastor se diže[12]
Zastor se diže.
Što sve ovdje nismo odigrali.
Na kišnoj kupoli smo samoj.
Tebi je bilo teže, mila moja Lu,
jer ja sam već navikao na padove.
Padova,
pa Nela,
koja me odvikava od života
i presvlači u starca
i u privlačnog provincijskog glumca.
Ali uzalud je,
jer na drugom kraju
već se runi naša
spasonosna zvijezda.
Magla je.
Crkve se utapaju kao jedrenjaci.
Padova.
Zastor pada.
Osjećajući slabost, u bolesti gotovo da gubi nadu; ipak, u njemu se javlja svjetlo i on priželjkuje život, makar on bio negdje gdje još nitko nije osjetio njegovu strast, bar ne kako bi pripovijedao svoja iskustva, ali osjeća … „dobri duh ognjišta, ljubav koja ga čeka s druge strane života:
Sličim svojoj majci.
Vratilo se njeno
glineno lice,
ispunjeno kišnicom
do posljednjih crta.
(…)
Gledaju se strpljivo dvije susmrti
uz pratnju
Šibenske Narodne Glazbe.[13]
I u glazbenom i u pjesničkom radu Šibenik je česta imenica, pa reklo bi se, gledajući pjesme za djecu, osnovna tematska odrednica mediteranskoga tipa.
5.
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, slikar, umjetnički fotograf, publicist i novinar, rođen je u Zemuniku pokraj Zadra 18. siječnja 1947. godine. Osnovnu školu polazio je u Zemuniku, srednju tehničku školu u Zadru. Na Filozofskom fakultetu u Zadru studirao je povijest umjetnosti i hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti. Autor je stotinu deset knjiga: proze, poezije, kritika, feljtona i putopisa. U romanesknoj prozi najčešće piše o sudbini pojedinca unutar tvrdokorna društvena sustava koji ne priznaje individualnost, intimu, slobodu. Autor je i jednog od najraznolikijih poetskih opusa stvorenih u suvremenoj hrvatskoj književnosti u više od dvadesetak pjesničkih zbiraka. Pjesme Tomislava Marijana Bilosnića uvrštene su i u časopis festivala Lirikon 21, što znači da je uvršten među 21 strana i 21 slovenska pjesnika, koji su ušli u panoramu poezije 21 stoljeća. U ovu panoramu do sada su uvrštena i takva pjesnička imena kao što su Czeslaw Milosz (Poljska), Frederik Rreshpja (Albanija) Rumen Leonidov (Bugarska), Gabriela Dittelova (Slovačka), Katica Kulakova (Makedonija), Johan Wolfgang Lampl (Austrija), Linda Maria Boras (Francuska), Zoran Pevec, Ciril Zlobec, Ivo Stropnik, Veno Taufer, (Slovenija), Petr Hruška (Češka), Steffen Popp (Njemačka), i mnogi drugi.
Bilosnić je nesumnjivo suvremeni pikarski tip i životom i djelom. On začudno juriša na osvajanje svih neosvojivih tvrđava i ne umara se, naprotiv, svaki osvojeni položaj daje mu novu, nezaustavljivu snagu na prostorima: Hrvatske, Europe i planeta Zemlja. Tko zna, možda krene i dalje. On djeluje istovremeno, bilo da slika, piše, fotografira. Za njega je umjetnost život, a on sam, lagano prelazi u stup života književnosti u prvom redu, zaokružen umjetnošću kao neraskidivim habitusom prostora u kojem djeluje, a taj habitus i taj prostor; veličajni su. Njegova književna produkcija nadmašuje očekivanja: „Postmoderna opsjednutost poviješću, svojevrsnom muzealizacijom kulture, u Bilosniću je pronašla vjerodostojna predstavnika.[14]“
Autorica semiotički pronalazi put do značenja. Ide laganim hodom od autora do autora, od pjesme do pjesme, od mediteranskoga obilježja do jasnog prepoznavanja. Metodologija istraživanja je čvrsta, utemeljena na činjenicama, jasna u obrazloženjima koja autorica prepoznaje i jasno postavlja u funkciju gonetanja paradigme postavljenoga joj teksta, u kojemu je vidljivo obilježje svakoga autora kao izravnog pripadnika mediterana, tog plavog prostora zemlje koji blagonaklono diše za ljude; za sva živa bića. Kao animalist, ostvario je snažnu poetsku cjelinu knjigom Tigar, a natruhe svega rečenoga o Bislosniću postaje jasnije primjerom, pjesmom:
Odisej je tigar[15]
Odisej je tigar koji luta
zrelih se dotičući jabuka
On jasno ne posjeduje ništa
ni zemlju ni more
ni smrt koja ga svakog dana probudi
ni zvijezde koje su se prežderale sunca
ni život u pletenicama mora
Vječno tigar bježi od rođenja
Vječno Odisej zaoštrava vjetar
Vječno tigar i Odisej zameću domovinu
zaboravljaju sva imena
svako sjeme
svaku ženu
vodu otežalu mašću
Tigar je Odisej
sačinjen od očiju punih zvijezda
lutalica koji živi od samog lutanja
junak kojem nije dobro od slave
pa izmišlja kule i bogove
sirene koje dohvaćaju svaki nemir
Preobrazbe su očite, ali ih sam pjesnik nije oblikovao, nego se u prilagodbi suvremenosti prilagođavao oblicima i nastojanjima, a prvotno je samo određivalo put koji se obistinio: „Umjetnost sama bježeći od virtualne zbilje stvara djela koja se koriste njezinim jezikom i metodama.[16]“
Jasno je i kako Bilosnić, zakopan u tisućljetnim civilizacijama Zadra, nije htio, nije mogao, gonjen svim tim parametrima, informacijama, matematičkim i povijesnim činjenicama, ostati izvan. Udahnuvši dušu mora, mediteranskoga uzduha i okružja, potvrđuje i svoju ličnu grandioznost spram nepobitnih činjenica.
6.
Boris Domagoj Biletić (Pula, 22. ožujka 1957), pjesnik, esejist, književni kritičar, antologičar, publicist, polemičar, prevoditelj, kulturni djelatnik, urednik i nakladnik. Osnovno i srednje obrazovanje (gimnaziju) i Pedagošku akademiju završava u rodnom gradu; zatim diplomira i magistrira na današnjem Odsjeku za kroatistiku i južnoslavenske filologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je na istom fakultetu. Živi i stvara u Rovinju gdje je ravnatelj Gradske knjižnice “Matija Vlačić Ilirik”. Od druge polovine 1970-ih u hrvatskoj i stranoj periodici objavljuje pjesme, književne kritike, oglede, studije i prijevode. Uvršten je u domaće i strane antologije hrvatskoga pjesništva. Pojedine pjesme i veće pjesničke cjeline prevedene su mu na petnaestak svjetskih jezika. Poezija mu je višeput izvođena na Trećem programu Hrvatskog radija. Suautor je dviju grafičko-pjesničkih mapa. Pokretač je i od osnutka (1996.) glavni i odgovorni urednik pulskog časopisa za književnost, kulturološke i društvene teme “Nova Istra”.
Posljednji u nizu pjesnika, određen i zemljopisnom priraslošću uz more, piše hermetičke pjesme, suvremenim jezikom i počesto bez znakova interpunkcije, tražeći smisao čovjekova postojanja, njegov životni, antropološki način umreženosti u tkivo društva, koristeći iznenadnu, nesvakidašnju metaforiku koja kod čitatelja izaziva burne reakcije iznenadnih zadovoljstava, ugoda koje puknu u svijesti ostavljajući trag. Taj trag je put do odredišta života ili smrti, do sreće i izbavljenja ili propasti i pakla. Ipak on prije svega ostaje pjesnik mediteranskoga tima, pjesnik koji u svoje stihove, grleći more, pronalazi, a što je prirodno, ponajbolje motive kako bi ideji dao svježinu:
Pusto Kvarnersko more[17]
Prašina slegla se na njenim trepavicama
Pogled vedrine zastire pozadina moje priče
Cijeli jedan rasuti teret smiješna života
Moga života u naznakama prosuta stijenjem
Prapostojbina odjekuje dječjim glasima
U prpošnu odlasku na noćenje, Kao zavjet moru,
Ječi praznina smiraja, ječi nutrina u tijelima
Sve bitno sudara se u samo jednome vremenu
Ovomu ovdje koje imamo dok cijedi se slano
Niz titrave prste pusto Kvarnersko more, More
Penje se u prahu do zidina crkvice opasane
Bjelinom kao počivalište meksičkih slobodara
Koje će jutrom bez riječi strijeljati nepozvan
Netko u tuđoj zemlji tuđim jezikom, U sebi
Tuđ i prazan koji briše lica posljednjim metkom
Onim što izjednačuje prostore i sudbine
Sve zamatajuć’ u prašinu zaborava, U prah
I pepeo koji ostaje jednoj, Na mojoj vlasi
Njezinih trepavica okrenutih noćnim bojama
Kvarnera probuđena plamičkom što nestaje
Kao naša tijela u mrtvački ledenoj, voštanoj vodi
Jasno, radi se o lako prepoznatom identitetu iščitanom iz prvog čitanja pjesme čija tema određuje mjesto, a autorica piše:
„Problem identiteta iščitava se i kao vlastita identifikacija unutar prostornog pejzaža – Biletićev zavičajni, ali i identitetski prostor Istre, prostor je zemlje i mora u jednome, geografska slika izdvojenog poluotoka u nejzatvorenijem sredozemnom rukavcu Jadranskoga mora, mokro je prostor Mediterana u cjelini – dodir i splet romansko-helenističkih i ilirsko-slavenskih civilizacijskih točaka.[18]“
Navedeni primjeri jasno upućuju na dobro određenu i obrađenu temu od strane autorice, što mislim da je potrebito potkrijepiti njezinim zaključcima bitnim za ovaj rad, a suvisla je klasifikacija na autore mediteranskoga tipa:
„U zajedničkom je ključu njihova prva faza prve postmoderne obilježena inicijacijskim odlaskom i traganjem za identitetom. Ostvarenje pjesničkoga teksta emocionalnosti i ljubavnoj tematici u tom se smislu može tumačiti kao povratak neoplatonističko-petraksističke ideje žudnje za vječnom ženom – Beatrice ili Lautom koja će im otvoriti put prema apolonijskoj spoznaji. Također, faza „prve razigrane i lepršave postmoderne“ u njihovim se pjesničkim tekstovima prepoznaje i u obliku koketiranja s popularnom kulturom (Dedić, Fiamengo), ostvaranja pjesničkoga teksta prema vanjskom svijetu (Bilosnić) ili pak širini intermedijalne kulture (Biletić) te razvedenosti intertekstualnih dijaloga (Paljetak).
U razdoblju druge postmoderne pjesnici se Mediteranci u jeci suočavaju s ratnom zbiljom okreću intertekstualnom propitivanju šireg jadransko-hrvatskoga identiteta, pjesničkoj „muzealizaciji“ baštine i kulture, ali i svjesnom pokušaju sinteze vlastitih poetskih tema. U sve snažnijem nadiranju informatičko-virtualne civilizacije protagonisti mediteranskoga teksta povlače se u sfere duhovnosti i transcendencije. U tom bi se smislu moglo čak govoriti i o novoj fazi hrvatskoga duhovnog pjesništva. Dakle, u završnim fazama pjesničkoga stvaralaštva, pri kraju plovidbe, na obzoru se prepoznaje jasno apolonijsko svjetlo spoznaje.[19]“
Sigurno je kako ova knjiga otvara vrata izučavanju novih tekstova autora mediteranskoga identiteta.
Zaključak
Postavljajući autore u odrednice prve i druge postmoderne, Sanja Knežević uspješno razotkriva njihove tematske i idejno-estetske okvire, podastirući jasne pokazatelje o vrijednostima, odrednicama, pripadnostima i dosezima petorice mediteranskih književnih tipova kroz djela: Luka Paljetka, Jakše Fiamenga, Arsena Dedića, Tomislava Marijana Bilosnića i Borisa Domagoja Biletića. Na sve elemente sam želio ukazati koristeći autoričin slijed razotkrivanja, ali, ponegdje, dajući i ličnu opasku o istom. Sigurno je ova knjiga Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, Sanje Knežević, vrijedan doprinos proučavanju hrvatske književnosti i djela navedenih autora. Sigurno je i da će njezini studenti posegnuti za ovom knjigom kao obvezatnom literaturom u proučavanju književnosti, jer umreženosti koje je ostvarila pišući o navedenim autorima, ne samo što ima informacijsku svježinu, nego ima i komponentu prosudbenog, intelektualnog, znanstvenog rakursa koji određuje, ali i populistički način predstavljanja istih, te se, vrlo vjerojatno, može naći i kao zanimljivo, zabavno štivo u trenutcima odmora, a tu jednostavnost mogu postići samo dobri metodičari, izvrsni emocionalci koji znaju uplesti, ali i razgraničiti bitno i znanstveno od emocionalnog naboja. Zato je ova knjiga osvježenje na policama knjižnica, ali i u rukama čitatelja.
Ključne riječi: Sanja Knežević, mediteranski stih, postmoderna, Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić, Boris Domagoj Biletić…
Hrvatski
Čeština
Dansk
English
Français
Deutsch
Ελληνικά
Italiano
日本語
Norsk bokmål
Português
Русский
Slovenščina
Español
Svenska
Türkçe
Українська
