Otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana

Piše: Dr. sc. Igor Šipić

Sanja Knežević, Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.

Još jednom Aretuza

Ženska odnosno rodna strana mediteranskog univerzuma posljednjeg je desetljeća doživjela pravu znanstvenu ekspanziju. Na tom polju nastaju znanstvene institucije koje u svojim istraživačkim i obrazovnim programima povezuju srodna područja istraživanja, inače povezana sa ženom Mediterana, poput reprodukcije, patrijarhalnosti, migracije, gospodarstva, religije i slično. Hrvatska nije imala niti jedne istraživačke organizacije ili programa na tim područjima, ni istraživačkog projekta koji bi se, posebice na toposu hrvatskog Mediterana, posvetio rodnim odnosno ženskim studijama, sve do 2006. kad Filozofski fakultet u Splitu nadležnom Ministarstvu RH podnosi elaborat o osnivanju međunarodnog Sveučilišnog studijskog centra za interdisciplinarna istraživanja STUDIA MEDITERRANEA. Iz elaborata o utemeljenju centra doznajemo da je tu neopravdanu prazninu s jednim od dvanaest projekata programa (Penelopa – ženska strana mediteranskoga univerzuma) pokušao zatvoriti istraživanjem roda (rodno se odnosi na konstelaciju pravila, uloga i identiteta koji propisuju što i kako činiti pojedincima u njihovim socijalnim ulogama “žena” i “muškaraca”) i ženske strane antropologije Mediterana te ključne uloge žena u formiranju socijalnog kapitala (ON je plovio, ribao, odlazio u svijet, (na)vraćao u stari kraj, mijenjao navike, društva; ONA je ostajala, održavala potrebnu mrežu lokalnih i obiteljskih odnosa). Međutim, od dvanaest, među pet odbijenih projekata programa, nije prihvaćen u nadležnim institucijama upravo projekt koji svojom eksploracijskom i deskriptivnom ambicijom popisuje i formulira neistražene probleme kako bi se pristupilo sistematskim istraživanjima rodnog u hrvatskoj mediteranskoj baštini i sadašnjosti funkcioniranja socijalnog kapitala.

Sedam godina poslije, javljanjem knjige Sanje Knežević Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva (Naklada Ljevak, Zagreb, 2013.), shvaćamo golemost štete po takvu odluku, no i usmjerava nas na autonomno rješavanje problema: može li se na njega takvog, muškog, uopće gledati bez uloge i utjecaja žene? Čini se da ne, jer što bi to značilo? Gledati kako se mitovi i legende pretvaraju u stvarnost, a ne priznati autorstvo potpisa ženske ruke. Ne! Nismo za nikakve konstrukte, pred nama je knjiga čista kao suza, jedna od rijetkih knjiga s naslovnicom, doslovnim licem Mediterana, kakvo ono jest u svojoj ontofilogenezi, umjetnički dotjerano do savršenstva arhaičnog obruba, nesagledivih, nepotrošivih granica doticanja. Autorica se odlučila kazati dosta! kopnenoj statičnosti i hrabro ušla u svoj vlastiti izboj, ono što zauvijek od mita ostaje, „kad pretvorena u vrelo svoj protok kroz morske tmine pronađe i ode, a on je stiže, da s njom smiješa vode“ (Bijesni Orlando, Lodovico Ariosto). Kako inače objasniti anatemu vode kao odnosa Alfeja i Aretuze. Thales iz Mileta imenuje upravo vodu elementom koji je u osnovi svega što jest.Pet rijeka je ukleto da bi se ispunio još jedan obrazac mediteranizma – dakle, onoga što stalno preživljava svoju prošlost i izdvojeno je iz povijesti kao ukupne dinamike nestajanja. Taj maximus razvio se na osjetljivosti obala, kao da sjedimo na rubu jedne velike spolnosti koja se otvara i zatvara na načelu međusobnih dodira.

Stoga nam nije cilj navoditi razloge reinvestiranja u petoricu pjesnika. Nije svrha ni dopravak, dogradnja više nego briljantnih teorijsko-analitičkih ekspertiza svakog pjesnika pojedinačno, njegove introdukcije i rasta spram jezičnog materijala i metodskog alata. Nije niti pisanje ozbiljne znanstvene recenzije, autorica je svoju tezu uspješno obranila. Čini se najpristalijim potražiti odgovor što je onih pet uvodnika, serpentina do očaranosti smislom dekadencije jednog morskog superega koji to nije prestao biti ni u svojoj dubokoj prošlosti kad se dijelila spolnost izabravši druge puteve opstanka. Zapravo se pitamo: je li poiesis trajan ispravak ljudske nemoći da se suprotstavi silama prirodnih zakonitosti. Ta nit nikada nije prekinuta na Mediteranu, i kao što svako stablo u jesen odbaci svoje potrošene listove, jezik uvijek nanovo zazeleni, zaplavi svoje vjetrodare, iskonske stubove plavih pučina, jedra čovjekove sudbine.

Sadržaj ove knjige bio bi disonantan jedino kad bi čovjek (čitatelj) bio nespreman za traume plovidbe. Na otvorenom moru to bi predmnijevalo neznanje na području stelarne navigacije. Kazao je Numenije, „kormilar, kada plovi preko širokog mora, sjedi visoko iznad kormila i vodi brod pomoću njegove drške, ali su mu oči i um napeti izravno prema nebu, gledajući stvari visoke, jer njegov kurs prolazi preko neba iznad, dok on plovi po moru ispod.“ A budući to navodimo simbolički, čitajući knjigu, iz stranice u stranicu, s vala na val, tematizirajući zvijezde „kao nedohvatne svjetleće nebeske bisere“, naprosto osjećamo sigurnost u vođenju broda, ne samo zbog argole, koju autorica drži čvrsto u svojoj ruci, nego i kursa plovidbe koji ponajviše erogeno utječe na privid mora („…krećemo stoga iz orijentacijsko-plovidbene perspektive Sredozemlja, »krstareći« s Juga“ 35). Didaktički gledano, ploveći po zvijezdama, pošla je po naslov u starim okvirima (po)morskog sučeljavanja – Luko Paljetak, Jakša Fiamengo, Arsen Dedić, Tomislav Marijan Bilosnić, Boris Domagoj Biletić, kontra amalgama živog Sredozemlja. Svojom koherencijom, a ipak do u jednu različitost, petorica pjesnika do kraja će predstavljati ona jadranska ishodišta koja će svojom foničnošću znati nadomjestiti stvarnost transponibilnosti kontinentalnih gradova. Dubrovnik, Split, Šibenik, Zadar i Pula, poput otočja obmane, zajedno na starom povijesnom plovidbenom putu hrvatskom obalom, pet zvijezda, pet rijeka koje proganjaju svoj izvor, nimfu koja će im, i sama se pretvorivši u vodu, dati vodeni oblik. „Bogovi vode uvijek traže sjedinjenje s izvorom“, što je zrcalno perspektivna imaginacija „sna o Picassu“; sva zapravo i jest u rukama mediteranskog slikara:

Mediteranske oči

Tvoja ruka otkriva

Mirisne boje.

(S. Knežević, San o Picassu, Zadar, 2004.)

Uvod u geografiju poezije

Ukazujući na činjenicu kako na Mediteranu nije moguće provesti jezični apsolutizam, i kao haiku pjesnikinja Sanja nam sugerira životnu iskru kao umijeće kontinuuma što vodi u sarkazam odgovora zašto je u njemu sve tako strasno a nedostupno. Poručuje nam danteovski – svatko treba računati na kratkovječnost. Na toj objekciji počiva njena izbornička uloga u kojoj se autorstvom razliježu osjećaji sjedinjenja s čovjekom, koliko i s potrebom znanstvenog valoriziranja i sveučilišnog zauzimanja za fenomene mediteranske kulture poput toposa ili maricentrizma. Zato aktualno djelo, i mimo književnog sudioništva, ima golemu važnost. Ono podiže razinu zemljopisnosti naše obale do najviše skale europskog humanizma.

Pored toga što izborom petorice pjesnika ne diskriminira postojeći poetsko-književni prostor Dalmacije, Primorja i Istre, pače, naglašava potrebu širenja sličnih istraživanja i na druge književne žanrove i podvrste, unosi u hrvatsku književnost još jedan vrijedan povijesno-znanstveni prinos. Osvjetljava nama nerazumnu i politički nametnutu geografsku zapuštenost i marginaliziranost kao svjetonazorsku laž historiografije na tragu blistave Valéryjeve esejistike ili još snažnog patosa Kulundžićevih riječi kako su „naši historičari književnosti i naši bibliolozi silom zatvarali oči jer ih nikako nisu mogli strpati u svoju shemu o nama samima kao srednjovjekovnim barbarima koji bi bez Rima i dalje ostali gdje su i bili.“ (Z. Kulundžić, Tragedija hrvatske historiografije, Zagreb, 1970.)

Opservirajući pet kompleksnih biografija kao asinkrone dijelove njihova opusa, Kneževićka se koristi golemim kontrategom poznavanja teorijskih cjelina da bi kroz analitiku puteva dopremanja materijala dokazala suprotivost kao funkciju ravnopravnih obala i time logičnu uključenost u sustav mediteranske kulturne zajednice. Mikrokozmos Jadrana preuzak je okvir za distribuciju pjesnika izraslih na djelima velikana starije hrvatske književnosti, kao što golemost Sredozemlja uvijek navraća i u najmanje džepove matrixa svoje slobode, poput Jadranskog zaljeva. Jer medijator je zastalno more. Držimo to izuzetno bitnim dijelom disertacije, koliko god da je teza kročena samokritičnošću, u kojoj je i određene količine kombinatorske sposobnosti, igre fantazije, intuicije i invencije (conditio sine qua non). Od onog dosada neuočenog znanstveno i do tog momenta znanstveno neiskorištenog, izvornim postupanjem, fenomenima mitsko-simboličkog (Bilosnić), intertekstualno-ludističkog (Paljetak), popularno-kulturnog (Fiamengo, Dedić) i hermetičko-palimpsestnog (Biletić) modusa pjesničkoga mediteranizma, osigurala je poveznice iz poetskog u geografsko, iz geografskog u tradicijsko, s vječitom težnjom k rekonstrukciji obnovljivih izvora nostalgije. Razvidno je, navodi autorica, da je mediteranski tekst u svom kontinuiranom razvoju potpuna i autentična slika hrvatske moderne i postmoderne umjetnosti. Ono što je u trosloju prostor – povijest – baština započelo s Kranjčevićem, Nazorom i Ujevićem, nostalgičnim su povratkom rekonstrukciji tradicije zatvorili postmoderni »Jadranci«.

I to nam se čini arhitravom kronoloških mogućnosti analitičara, od dosada nesagledanog golemi spomenik ne samo petorice sretnika, nego i naše drevne prošlosti, tako rječit i monumentalan, da ga možda neće shvatiti i priznati kao književno-povijesnu činjenicu samo oni koji na našu prošlost još uvijek gledaju kroz „zamagljene tuđinske naočari“. Autorica je bez zadrške jasna „što je to znanstvena istina i način mišljenja, a što kruhoborstvo“ (Z. Kulundžić). Aristotelovski kazano: drag joj je Platon, ali joj je draga i istina. Prema stilu i načinu na koji interpretira pjesničku građu, ova knjiga je klasični periplus ako na mediteranski tekst petorice pjesnika motrimo s aspekta živčane stanice, dakle onog što pulsira u njihovoj ambijentalnoj muskulaturi, ali također je i kompas ako ih uvrstimo u astralni atlas za sigurnu plovidbu pod ovom kapom nebeskom. Ergo, nije im udarila žig dugovječnosti, jer ona to i ne može, ali je sad povijesti književnosti predala argolu u ruke. U nezasitnom mediteranskom ekspresionizmu suptilna duša nad probirom hrvatskoga dužobalnog pjesništva ovdje je iskaz bitnih razlika u načinu i metodi pronalaska puta do znanstvene istine, što je potvrdila i mentorica mlade znanstvenice Dubravka Oraić Tolić riječima kako se radi o osobitostima i originalnostima pristupa interpretacijama i analizama koje nadilaze u znanosti uobičajene prakse. Od zapadnih elidskih luka do Ortigije doista se plovi na 37. stupnju sjeverne geografske širine. S tom paralelom Sanja Knežević otvorila je nove mogućnosti u pristupu do geografije poezije, povezala je pjesničku suvremenost i tradicijsku antropomorfnost pjevanja u skladnim metričko-ritmičkim rasponima i rimama na ovim povijesnim prostorima.

Habemus papam

Insinuacije ovdje ne pomažu, razgovor između podcrtanoga i nekritičkoga potpuno je otvoren: s nakanom ogledavamo ulogu i utjecaj žene na mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, anabaze koje same pronalaze put do kroćenja poetske mašte, u kumulusu univerzalizma govora slijede put rezonance duha jezika spram misli pjesnika, iz predikalnog revindicirajući se u predikativno, što maestrira i senzibilizira se, poglavito kod Paljetka („Paljetak kao istinski Mediteranac u prirodi i zemlji vidi ženu, očekujući i tražeći tajnu vječne žene, odnosno tajnu svijeta stvorenoga na dihotomiji muškoga i ženskoga prepoznavanja i sjedinjenja.“ 47), Fiamenga i Bilosnića, kao zatvorenost i sigurnost svake zaštićene luke, svakog dobrog sidrišta. S pozicije „eshatološke misli koja se sjedinila s ekološkom osviješćenošću“, jedina je izgledna mogućnost da se sačuva mediteranski svijet i njegova dokaziva eksponencijalnost. Upravo kako i terasastim zabilježbama bivaju aktualni pjesnici dok nam drugi život daju uzimajući od onoga što u sebi je ono sâmo, da bi mnome bilo. („Pjesnici Mediteranci kao da se samodopadno kupaju unutar bujnosti vlastitih riječi, živosti slika, uglazbljenosti stiha.“ 55).

Pjesnici su kolateralne žrtve psihoanalitike i bioanalitike Mediterana, oni bježe u njegove svijetle trenutke, uvlače se u njegove modre rukavce da bi zaboravili na zbilju tamnog doba koja ga svom silinom i danas protresa („…upravo bijeg od zbilje postao dominantna označnica mediteranskog postmodernizma.“ 45). Međutim, kristalizacija svake sjajne ideje odgađa svjetlost. Poput polarne noći, svaka je utišanost gromoglasno iščekivanje. Zato ovim poetama („pišući o ženi i moru kao vječnom usudu čovjeka“ 57) odzvanjaju mediteranske sinteze kao udarci bata o trezore mjedene. Može li se prići bliže trudovima rodilje? Platonska žena u prozirnoj je halji – prostoru ljubavi koji u poeziji nije ravnopravan partner. Ono što ispišemo u službi zvučnosti stiha i slikovitosti kao vječitom čežnjom, učas nam vrati neslobodom kao izgubljenom „slikom vječne žene, za kojom tragamo kao za vlastitim ispunjenjem“. Do u takvu potankost odlazi autorica po svoju samosvijest o čistoći poezije. Servirajući stol za dvoje u Paljetkovoj „Kući“, i sama ispisuje bitnu simboličku topografiju Mediterana – „kao žene i kao običnosti svakodnevnog života“.

Suvremena kritika ilustrativni je iverak spram neumoljivosti mediteranske uspostavljene tipično hidrografski kao poveznice dubina i svjesnosti života na nultoj točki čovjekova postojanja i opstanka. Morskom površinom, čistim palimpsestnim izrazom, ne da se manipulirati, niti joj se dodvoravati. Ovo djelo je literalizacija ideje o povezivanju pet luka-pjesnika kao mjere života da bi se ostvario habemus, komunikacijsko sredstvo, ispravak vrijednosti, koji će povratiti vjeru u vrelo pisane riječi prije nego se Mediteran odvojio od svoga tijela. Izgubljenog u svekolikom kaosu postpostmodernističkog multistresa, više nego ikada, danas osjećamo njegovu distorziju kroz začudne pjesničke slike, ali i istodobnu prepoznatljivost kritičke misli zapadnoeuropskog kulturnog kruga.

Pro memoria

Moderan mediteranski tekst nastao je u neznanju kao objedinjeno živi graditelj i rušitelj, zlatousni polivalent odčitavanja „žene koja se otvara oslobađajući svoju kosu“. To zvuči strašno freudovski, „ništa se u tijelu ne događa što nije povezano sa seksualnošću“, ili, pak, blochovski, „povijest dostojnija tog imena od naših stidljivih eseje na koje nas danas svode naše mogućnosti, napravit će mjesta avanturama tijela“. Tijelo je uistinu središte, centar glazbe, jezika, začudnosti slika, u kojima prepoznajemo svu tradiciju i kulturu iz koje izrastaju, u potpunosti izgrađeni na mehanizmima arhetipskih shvaćanja dijelova jednog te istog morskog „bića“, živog, njegove filogeneze, ontogeneze, njegovog zasebnog bića, koje je u stanju „sve izjednačiti“, poistovjetiti more, ali i diversificirati ga „u ruhu ženskoga, koje jedino može promijeniti svijet i vratiti ga u sklad s prirodom.“ Muška je to slika plovidbe kao muškog principa pod kojim će prostori biti podčinjeni bez ostvarenja vlastita života. Onaj koji nikada nije upravljao brodom ne može znati što je to materinstvo pod našim nogama. Na tom melodramskom odnosu, poput lika Majke Lactans, počiva i bit Mediterana – genitalnog oca jezika – stigme odrezanih mošnji Urana bačenih oceanu u veliki izazov i iskorak Afroditina rođenja.

Pa ako bismo htjeli donijeti opći sud o aktualnom djelu kazali bismo: otvorenost prve žene prvim je danom Mediterana. Danas, u njegovoj dubokoj starosti, minuciozno analiziranje umjetnosti poetike potvrđuje potrebu pribjegavanja genitalnoj kreativnosti Sandora Ferenczija. Tim lakše nam je razumjeti kreature autorice u lukovski melioriranoj mekoći kojom gazimo petrarkistički idiličnošću vječnog mediteranskog krajobraza do »malih gospodarica«. Bile bi to mnogo osiljenije figure da s druge strane nije motiva mita i legende. Nije li se sve to i dogodilo? Koliko je tu simbolizma kreature, a koliko suvremeno neuvjetne stvarnosti, koju Kneževićka nalazi u punoj opunomoćenosti bilosnićevskih Vila: pokazati da je prostor obrnuta, zrcalna avitalistička slika koja porađa terminologijom duhovnosti i same mrtve prirode. Anakreontika je tu tek usputan, prateći menadski manifest. Mi se trebamo u toj slici, u njoj jestvo ostvarujemo, traganje koje će tek smrt razlučiti, udvojiti se na metempsihotičnoj Teslinoj svjetlosti („I zapamtite: nijedan čovjek koji je postojao, nije umro. Pretvorili su se u Svjetlost i kao takvi postoje i dalje.“) na ono što je u nama mrtva priroda, i ono što je i njoj priroda božanskog.

Znanost je neumoljiva, Sanja Knežević zapalila je sporogoreći fitilj – ontofilogenetsku vezu čovjeka i mora trajno zapisanu u poetici petorice „Jadranaca“. Od Dedića, koji snaša odnos predgrađa (provincije) i intelektualnog centra, čija je šansona, svjedok i slikar vremena, preko Fiamenga koji se izgubi u vrevi kapitala jer ulice tamo ne vode k moru, do hermetista Biletića u funkciji harmonizacije svih sudionika u njihovoj temperamentno-hereditarnoj razlici. Kako Dedić ne može bez drame onog što je transmisija od grla punog tragedije, melankolije, nostalgije, do „ljubavi koja se ne konzervira u hladnom“ (Edith Piaf), tako ni Biletić ne propušta priliku relativiziranja zbilje i ispisivanja identiteta. Naprotiv, demaskeracija mediteranizma odvija se „glazbom koja može reći isto koliko i riječi“. Sva njegova dugovječnost stane u jedan plavi dan: „Ljubav nije pitanje vremena, to je pitanje količine. Ja ne bih mogla voljeti više u deset godina nego u jednom danu.“ Da nije u pitanju monohemerična, nego ponovno metatonična mediteranska skliskost potvrdila je legendarna Edith i u svojoj vertikali: „Vi ne razumijete moju pjesmu. Ja pjevam iz najdubljih dubina moje duše, moj glas i krik dolazi iz mene iznutra, iz svakog dijela mog organizma, od nožnog prsta, vagine i trbuha do grla. Ja proživljavam dramu pjesme dok pjevam.“ Naravno da poratno razdoblje dovodi šansonu na pijedestal recitala ljubavne i socijalne pjesme udaljenu od svog središta, duboko mediteranskoga, genitalno-ferenczijevskog, onog što trajno evocira trijumf ljubavi, s jedne strane, s druge, grubost sudbine, dahćuću tjeskobu vlakova kad odlaze na sjever, ili radost svjetlosti, fatalnost srca, kad se vraćaju k jugu „najviših nota, jasnih i čistih tipki poput božanskih poteza kista, koji se pojavljuju u mračnim temama Francisca Goye ili Eugènea Delacroixa.“

Pro patria

Aktualnom knjigom naprosto tutnji zajedništvo nadnacionalno-entitetskog integriteta prostora sredozemnog Jadrana i pentaloške kompozicije povezane jedinstvom opće zamisli sindroma glaukovski raspoloženog jezika. Njegovi odjeci sežu do Sètea Paula Valéryja (otac Korzikanac, majka đenoveško-istarskih korijena), do Unamunova lučkog Bilbaoa i obale Egipata Rifaata Sallama. Upravo se poetski tekst potonjeg „proširuje kako bi sadržavao mnoštvo glasova što se prostiru kroz vrijeme i zemljopisne prostore“. More gospodarom je, obala pjesnikom je.

Premda je rađena na gradaciji teoretsko-modusne raznovrsnosti spram ekvivalenta navigacijske longitudinale, epicentričnost nam ipak dopušta da diskretno presložimo građu tako da poveže sve bitne komponente povijesne dezintegracije i istodobno civilizacijske ustrojbe prostora naviknutog na ona rješenja koja preslagivanjem, od rane mitologije do renesansne i barokne revitalizacije, nisu gubila mnogo od razračunavanja s maritimnom prošlošću. Ponajprije bismo zapodjenuli za pojas centralnu jadransku poziciju Šibenika, grada Petra Krešimira IV. (sad je bitna i posveta malom Petru Krešimiru), potom, na jednakoj udaljenosti, Splita i Zadra, te, konačno, Dubrovnika i Pule. Simetrične udaljenosti od šibenskog epicentra četvorice pjesnika, zacijelo najsnažnijih imena i njihovih područnih književnih sektora, prenose jasnost poruke prostorne i jezične interpolacije: povratak tradiciji, vrijednostima domovinstva, mediteranstvu kakvog poznaju i antika i rano kršćanstvo i renesansno-barokno stvaralaštvo u Hrvata, što nikako nije u protimbi sa srednjoeuropskim književnim kontaktima. To je potpuno jasno i iz samog naslova knjige (mediteranski… / hrvatskoga…): diversifikacija nacionalnih vrednota bitna je isto koliko i njihova homogenizacija. S tim se procesima moramo suočiti, naučiti se nositi s pravim vladarima svih početaka – talasokratskim južinama Raguse i pučinama Comeze, Krešimirovom niveletom i starom jezgrom ravnokotarskom, zapusima Hiperboreje. Početak je uvijek na kraju. Kao i dosada, brodovi će nadživjeti i grobove, jer uvijek im preostaje ono krajnje – ploviti po zvijezdama. A tada je bitno biti pjesnikom.

Mediteranski tekst hrvatskoga pjesništva, Sanje Knežević, dobar je razlog za revitalizaciju danas već zabrinjavajuće zamrle ideje o Hrvatskoj kao maritimnoj mediteranskoj zemlji s najdužom morskom obalom na Mediteranu i zadnjim nedevastiranim arhipelagom u Europi. Danas je Mediteran mitologem kolektivne europske nostalgije za izgubljenim zavičajem – otok mora u oceanu kopna, čija likvidna narav jest njegova bit iz koje se mogu deducirati mnoge pojavnosti na svim razinama interpretacije. (J. Božanić) Takve spoznaje do danas nisu utjecale na razvojne hrvatske potencijale. Hrvatska treba na europskoj i svjetskoj razini valorizirati sve svoje resurse kako bi opstala i sačuvala svoj identitet u procesu europske integracije i globalizacije. A postmoderno pjesništvo hrvatskoga dužobalja u tom procesu kapitalno je i rudimentarno vrelo sredozemne pismenosti, koju više nije moguće opovrći niti na političkoj sceni.

Zar je to više zahtjevno od mogućnosti da se Alfej preobrazio u Odiseja, ili manje, da je Odisej postao Alfej.