SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Zadar i zadarska luka na litografiji iz 1841. godine
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
LJUTA MRŽNJA IZMEĐU HRVATSKOGA KRALJA I MLETAČKOG DUŽDA [1]
Vidjeli smo, Stjepan Držislav, sin kralja Mihajla Krešimira i kraljice Jelene, one koja je «postigla mir kraljevstvu» poslije teškoga građanskog rata u Hrvatskoj, naslijedio je već smirenu i ojačanu državu. U ime maloljetnog Držislava kraljevstvom je upravljala njegova majka, kraljica Jelena, koja je zemlji udahnula neophodni mir. Uz Miroslava, kojega je ubio ban Pribina, Mihajlo Krešimir, ili Krešimir I., tj. Krešimir Stariji, imao je i mlađeg sina Stjepana, koji je očito identičan s Držislavom. Otud i ime mladome kralju Stjepanu Držislavu. U doba Krešimira Starijeg i njegova sina Držislava, na ovome su prostoru moćni banovi Pribina i Godemir. Iz toga doba poznato je i prvo poznato ime hrvatskoga bana Ozrine. U to je doba Knin kraljevski castrum i jedna od kraljevskih prijestolnica. Po Tomi Arhiđakonu, Držislav je prvi dobio naslov kralja Dalmacije i Hrvatske, kao što je Držislav prvi nosilac titule «rex Dalmatiae et Chroatiae», što neće biti točno. Iz ranijih napisa vidjeli smo kako su se već Trpimir i Muncimir zvali «Chroatorum rex», a Tomislav «rex Chroatorum», dok je uz to imao i konzularnu čast provincije Dalmacije. Istina je samo da su hrvatski vladari od Držislava primali kraljevske časti od bizantskih careva nazivajući se njihovim eparsima i patricijima.
U doba kada Hrvatskom vlada kralj Stjepan Držislav, u Bizantu caruje Vasilije II. i brat mu Konstantin VIII., dok u Zadru stoluje «proconsul Dalmatiarum», tj. carski namjesnik Majo de Columna (986.-999.), ujedno i prior grada Zadra. Od bizantskih careva Stjepan Držislav dobiva kraljevske insignije, tako da Držislav od tada postaje kralj Dalmacije i Hrvatske. Držislav, vidjeli smo, suvereno vlada Dalmacijom, u koju prije 992. godine upada car Samuilo, paleći i pljačkajući sve do Zadra, ali utvrđenoga grada ne osvaja. Što zbog pokvarene politike, što zbog međusobnih interesa i rodbinskih sveza, poduzetni mletački dužd Petar II. Orseolo u to će doba zatražiti pomoć bizantskoga cara protivu hrvatskoga kralja, a sve da bi mletački trgovci slobodno plovili i trgovali Jadranom. Car Vasilije mletačkom je poslanstvu dragovoljno podijelio sve ono što su oni tražili, na što se Petar II. Oresolo odlučio satrti hrvatsku moć na moru. Najprije je dužd otkazao danak hrvatskome kralju Držislavu, kojeg je svim hrvatskim vladarima Venecija uredno plaćala od kneza Branimira.
A. Škobalj – Kraljica Jelena
«Već odavno se dužd Petar II. Orseolo (991. – 1009.) spremao da se planski dočepa Dalmacije, pa tako i Zadra. Sukob su izazvali sami Hrvati, koji su stali napadati Mlečane. Zbog toga dužd prvo pošalje svoje ratne brodove, koji osvoje hrvatski grad Pag, predstražu Zadra. S time su Mlečani izazvali još jaču mržnju kod Hrvata. Oni su čak ponovno tražili danak od Oreseola, koji je obećao da će im ga sam donijeti», piše akademik Stjepan Antoljak, «u međuvremenu je, ne zna se iz kojih razloga, priznao Zadar, jedini od svih gradova u Dalmacijama, vlast dužda Petra II. Zbog toga su Zadrane napadali i hrvatski i neretljanski vladar, ne štedeći ni druge dalamatinske gradove».
Pod zapovjedništvom vojvode Bodovarija Bragadina 994. godine sa šest su brodova zauzeli Vis, predstražu hrvatskoga primorja, radi čega je planula «ljuta mržnja između hrvatskoga kralja i mletačkoga dužda». Za odlučan boj za primat na Jadranskome moru, Mlečani su se pripremali služeći se svojom lukavošću, tajno odvraćajući dalmatinske gradove od priklanjanja hrvatskome vladaru. Tražili su uza sve to i pomoć kakvoga izdajice na hrvatskoj strani. Po V. Klaiću našli su ga u Svetoslavu zvanom Suronja, starijem bratu kralja Držislava, čovjeku punom ljubomore što se na hrvatsko prijestolje, umjesto njega popeo mladi brat. On je, sa svojim pristalicama, ponudio Mlečanima pokretanje bune u kraljevskom gradu Kninu, dok je mletačka mornarica trebala svladati kralja Držislava. Zapravo, u trenu kad Mlečani dojedre u hrvatsko primorje, pred Zadar, on će nasrnuti na svoga brata.
Panorama Knina na litografiji iz 1841. godine
Na Spasovo 28. svibnja 998. godine mletačko se brodovlje otisnulo na more, te je za nekoliko dana stiglo do Osora. Latini i odmetnuti Hrvati prisegoše duždu na vjernost, a ovaj u Osoru provede Duhove, poslije čega mnogi plaćenici krenuše s njim ravno na Zadar. «Kad se ovomu gradu približi, dođoše mu u susret gradski načelnik sa starješinama i biskup sa svećenstvom, te ga otpratiše u grad. Tu mu se pokloniše i drugi svjetovni i duhovni poglavari latinskih gradova Dalmacije, osobito biskupi Krka i Raba s načelnicima ovih gradova (V. Klaić). I povjesničar Ferdo Šišić slično piše o odluci dužda Petra II. Orseola da iskoristi prijestolne borbe u Hrvatskoj, posebice što je bacio oko na Zadar. Šišić će reći da je dužd iz Venecije krenuo na Spasovdan 9. svibnja 1000. godine s brodovljem prema hrvatskoj obali. Nakon poraza hrvatskoga brodovlja nedaleko od Zadra, gradovi Zadar, Trogir i Split, otoci Krk, Osor i Rab, predali su se, dok je silom zauzet hrvatski grad Biograd, te otoci Korčula i Lastovo.
Kad je Stjepan Držislav vidio kako ga je izdao rođeni brat, a iznevejrili dalmatinski gradovi, kralj je u Zadar poslao svoje poslanike nudeći duždu mir, pod uvjetom da ovaj ostavi na miru hrvatsko primorje. Petar II. Orseolo nije htio ni čuti za ovu ponudu. «Pače proboravivši pet dana u Zadru i ojačavši svoju vojsku latinskim četama dalmatinskih gradova, otplovi na jug da uzme sasvim hrvatski grad Biograd. Grad je branila hrvatska posada; zato se Mlečani ne usudiše iskrcati na kopno, nego stadoše kod obližnjeg otoka Pašmana da odande udaraju na grad» (V. Klaić). Poslije pada Biograda, predaje Trogira i Biograda, osvajanja Korčule i Lastova, dužd u Mletke «povede kraljevića Stjepana, sina Svetoslavova i šest neretljanskih plemića, sve talaca», pa se dužd u Mlecima pozove vojvodom Dalmacije. F. Šišić će reći da je u Trogiru mletačkom duždu u susret došao Svetoslav Suronja, koji je duždu u ime saveza i prijateljstva, kao taoca predao sina Stjepana. Hrvatski se kralj tom prigodom odrekao vlasti nad dalmatinskim gradovima, u zamjenu za duždevu pomoć povratka na hrvatsko prijestolje. Eduard Peričić isti će događaj opisati ovako: «Svetoslav Suronja (997. – 1000.), koji je bio suvladar sa svojim ocem kraljem Stjepanom Držislavom, poslije očeve smrti vjerojatno je htio zavladati sam radi čega su se protiv njega digli Krešimir III. i Gojislav, koji su ga svrgnuli s prijestolja. Nesređenu situaciju iskorištavaju Mlečani koji u pomoć poziva Svetoslav Suronja i godine 1000. zauzimaju dalmatinske gradove. Svetoslav Suronja u Veneciju u znak saveza šalje na duždev dvor sina Stjepana, koji se oženio duždevom kćeri Hicelom. Svetoslav Suronja uskoro nestaje s političke pozornice».
Tomislav Marijan Bilosnić – Panorama Knina danas
Ovako ili onako, s ovim nesretnim činom zadan je težak udarac hrvatskome kraljevstvum prestala je hrvatska moć na Jadranskome moru. Započela je dugotrajna borba Hrvatske s Venecijom za Dalmaciju. Nije više bilo ni mletačkog danka hrvatskim vladarima, dok je mletačka trgovina na Jadranu bila osigurana. Ova pobjeda nad hrvatskom mornaricom, na Spasovo, u Veneciji se kasnije slavila stoljećima.
O ovome slučaju Vjekoslav Klaić će još zapisati: «Crni dani osvanuše sada za ubogu Hrvatsku. Bijaše otisnuta sasvim od mora i lišena primorskih gradova, te tako gotovo rastavljena od ostaloga svijeta. Ipak Držislav ne klonu duhom. Najprije nastojaše smiriti sumnje među Hrvatima i otpadnike kazniti, a zatim sabiraše sile da odmazdi Mlecima. Pomagan bjelohrvatskim banom Godimirom otjera Mlečane najprije iz Biograda, a zatim počne raditi da opet latinske gradove predobije. To mu se činjaše tim lakše, jer je latinskim žiteljima brzo dodijalo nasilje mletačko, budući da nisu Mlečani poštivali starih pravica, nego su gradovima nametali svoje plemiće za načelnike. Na prođoše ni dvije godine, a grad Split, koji se i onako teška srca pokorio jačoj sili, opet se vrati pod okrilje hrvatskoga kralja Držislava. Duždev sin Oton protjeran bi iz grada, a načelnikom Splita postade neki Florin koji je podjedno bio glavar susjednoga hrvatskoga grada Klisa (1000.)».
){kind=link}