Predstavljanje monografije “Hrvoje Šercar”

Rođen sam u Zagrebu prije gotovo sedam desetljeća. Cijeli život desio mi se u njemu. Dio sam dotepenaca koji su ga oblikovali i koji su oblikovani po njemu. Smucali smo se u krugovima Praške, Trga, Ilice, Gundulićeve, Tesline. Iznova i iznova, poput sjevernih medvjeda, pomalo izgubljeni urastali smo u njegov pregrijani pločnik. Bruno, Šime, Podrug. S Tenžerom tratio vrijeme po mokama, preispitivao vraga u sebi s Dragojevićem.

Noge se pretvarale u korijenje vena, urastajući u tlo. Dotaknulo nas je Blato, Tin, Marjanović, Devčić, akordeon u Faniki. Ugradili smo snove u zidove, domovinu, slike, poeziju i nepoeziju. Kinoteka, Tom, Vigo. Atalanta sumornih krčama. Snoviti, bešumni koraci starih krovova pod snijegom izmaglice pune svijesti i sabranost mamurluka. Dotaknuo me agramerski Krleža, dobri Mate, pogladio me Krsto, uzvisio Igor.

Sve moje ljubavi i sva napuštanja stapala su me s gradom. Jutarnjim Zrinjevcem mekanih sjena glavinjao sam u ured, a poslije Cvjetnim trgom, pa zatim Kazališnim. Postajao sam nevidljiv od običnosti mučeći sebe i druge, radeći happeninge i izgrede. Slikajući crno-bijele slike pokušavao sam biti šaren kao Vat. S vlagom krčama u kostima, sjajem zagrebačkih pozornica, blještavilom filmskog platna tinjao sam u registraturi svih ovih godina.
A onda me Macan upitao: zašto ne slikaš svoj grad? Od straha i srama prošao sam svim osmucanim ulicama, trgovima, crkvama. Svetu obitelj nastanio sam u snježna Kamenita vrata, katedralu, u Markovu crkvu, sjećajući se svih zatajenih ponoćki. Družeći se s golubovima s mirisom cimeta i klinčića pokušao sam vratiti dio nježnosti koju mi je dao grad. Blizak mi je, a katkad stran. Tako se osjećam i u svom zemnom tijelu. Živim i pokušavam živjeti svoj život u svom gradu.

Hrvoje Šercar