SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Nin prestaje biti sijelo hrvatske biskupije
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
NIN GUBI HRVATSKU BISKUPIJU [1]
Do sada smo vidjeli da se podloženjem dalmatinskih gradova i otoka pod hrvatsko kraljevstvo okrenuto Vatikanu, odnosno Papi, pojavilo i pitanje jurisdikcije Splitske nadbiskupije, u kojoj je vrlo snažno oživjela želja za obnovom stanja «kako je nekoć bilo”, kao u doba živosti Salone. Oživljavala se tada lokalna tradicija kako je osnivač ove nadbiskupije sv. Dujam, navodno učenik sv. Petra, čije su kosti pod oltarom stolne crkve u Splitu, koja bi po tom trebala biti apostolskoga podrijetla, a što je u konačnici kako kasnije osnovane crkve na ovom našem prostoru nemaju pravne osnove za primat.
Splitski krug pokazao se moćnijim
Sve je to zapravo bilo upereno protiv Ninske biskupije, koja je, navodno, «protiv kanona» širila se po cijeloj Hrvatskoj, pa i po nekim otocima, kao što je njen utjecaj došao i do pod zidine dalmatinskih gradova, pa već i ušao u njih kao u slučaju obližnjega Zadra. Kada se 925. godine hrvatski vladar Tomislav, uz priznanje Pape, proglasio kraljem, njegov kancelar, odnosno kancelar hrvatskoga kraljevskoga dvora, bio je biskup Grgur Ninski, glavni zagovornik i borac za očuvanje narodnoga jezika i pisma glagoljice, te glagoljaškoga bogoslužja. U to, dakle, Tomislavovo doba, ninski biskup Grgur imao je vodeću vrhovnu crkvenu vlast u cijeloj, već umnogome proširenoj Hrvatskoj.
Crkva sv. Ambrozija
Kralj Tomislav u želji da uz hrvatsku državu što jače privuče dalmatinske gradove koji su do njega bili pod bizantskom vlašću, pristaje zapravo na težnje latinskoga episkopata, iako se u početku ne želi opirati iznimno jakom otporu ninske crkve i njezina biskupa Grgura, ali i cijeloga svećenstva u Primorju, Ravnim kotarima i Lici. Kako bi uklonio sve moguće prijegore i nastali problem riješio na zadovoljstvo većine, kralj Tomislav se zajedno s dalmatinskim biskupima, kao što nam je već poznato, obratio se na papu Ivana X. s molbom da se to riješi na crkvenome saboru u Splitu. U tu je svrhu papa ovamo poslao svoje poslanike anakonskoga biskupa Ivana i prenestinskoga biskupa Lava, koji su 925. godine i sazvali sabor u stolnoj crkvi u Splitu.
Grgur Ninski seli se u Skradin
Uz dalmatinske biskupe i opate na saboru u Splitu došao je i ninski biskup Grgur, kao i kralj Tomislav s hrvatskim velikašima, kojima se priključio i humski knez Mihajlo s biskupom iz Stona. Iako u prvom pismu upućenom episkopatu «svete salonitske crkve», papa prigovara dalmatinskome kleru što se u njihove crkve uvukla nauka «koje nema u svetim knjigama», pa poziva kler na ispravljanje učinjenih grešaka i bogoslužje na latinskome, a ne na hrvatskome jeziku, ipak na saboru u Splitu o glagoljaškome bogoslužuju u crkvama nije bilo previše riječi. Kao vrlo bitnije nametnulo se pitanje tko će biti na čelu jedinstvene crkvene metropolije za čitavu Hrvatsku i Dalmaciju. Tako je u tom kontekstu na Saboru donijeto 15 zaključaka, koji uglavnom govore o primatu splitskoga nadbiskupa, koji je sada imao vlast od Raše do Kotara.
Grgur Ninski
Splitski krug pokazao se moćnijim ne samo od hrvatskoga biskupa Grgura sa sjedištem u Ninu, već i od zadarskoga biskupa koji je pokušao, s razlogom, doći na svoje, iz razloga što je Zadar bio glavni grad, metropola dalmatinskoga temata, pa je zadarskom biskupu trebala pripasti i crkvena vlast.
Papa Lav VI.
Prvi član zaključaka crkvenoga sabora u Splitu doslovno glasi: «Budući da je nekoć blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Salonu da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad, gdje počivaju njegove svete kosti, imao prvenstvo nad svim crkvama ove pokrajine i da zakonito dobije metropolski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako, da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi». Tako je, zapravo, na štetu Nina i Zadra, a najprije na štetu tadašnje hrvatske crkve koja je svoje najdublje korijene imala u Ravnim kotarima, Bukovici i Dalmatinskoj zagori, legalizirana laž da je apostol Petar poslao blaženog Dujma u Salonu, iako je očito sam Petar, kao i njegovi učenici boravio na ovdašnjem liburnskom prostoru.
Sveti Ambrozije u Ninu
Kako se teritorij Ninske biskupije protezao po čitavoj Hrvatskoj, u članku 11. splitskoga sabora stoji i ovo: «Neka biskup Hrvata zna, da je, kao i svi mi, podložan našoj metropolitanskoj crkvi». U svezi s ovim, kao i prvim zaključkom sabora dokinute su sve promjene koje se u pogledu crkvene organizacije nastale poslije pada Salone, pa je tako ukinuta i ninska biskupija. Određeno je, naime, da se ondje gdje je to moguće obnove stare biskupije iz rimskoga doba. Uspostavljena je potpuno nova crkvena organizacija. Biskupima je zabranjeno da se «ne usude» zaređivati za svećenike «koji upotrebljavaju slavenski (zapravo hrvatski) jezik. Svećenicima i glagoljašima razasutim po svim ravnokotarskim selima i zadarskootočkim mjestima dopušteno je služiti misu samo u «oskudici (latinskih) svećenika». Pa i za ove je slučajeve trebalo ishoditi dozvolu splitskoga nadbiskupa, kao i rimskoga pape, da bi se smjela obavljati služba na hrvatskome jeziku, kakva je u hrvatskoj crkvi prakticirana od prvih hrvatskih narodnih vladara, posebice od vlasti Trpimirovića.
Zanimljivo je ovdje znati kako se na ovome crkvenome saboru u Splitu držao kralj Tomislav, koji je prema priči Nevena Budaka došao ovamo na velikom bijelom konju, s pozlaćenom konjskom opremom i mamuzama, u plaštu skupocjene crvene bizantske tkanine, ispod kojega je virio mač u srebrom okovanim koricama. Kada su ninskom biskupu Grguru počeli na saboru prigovarati da nije biskup Hrvata, a ovaj se za taj položaj pozvao na kralja Tomislava, po istoj priči kralj je razljućen što mu je rečeno da «ne može suditi o crkvenim pitanjima», uzvratio:
– U provincijama Dalmacije, kao i u zemlji Hrvata, ja odlučujem o svemu. Saslušat ću što želite reći, ali ću sam presuditi. Biskup Grgur je mojom voljom postao biskupom Hrvata, jer drugih biskupija među Hrvatima nije bilo, pošto su se one odavno ugasile prije mnogo godina. Ninska je biskupija osnovana po kanonskim popisima u vrijeme kada su dalmatinski biskupi otpali od Rima i pristali uz carigradskoga patrijarha, shizmatika Focija. Zbog toga su prava biskupa Grgura velika, veća rekao bih od prava ostalih biskupa, jer je među vama jedino ninska biskupija sačuvala neprekinutu vjernost stolici sv. Petra. Raspravljate, dakle, ali nemojte zaboraviti tko je tu vladar, a tko podanik!
Iako je kralj Tomislav stao na stranu Grgura, a Grgur se pozivao i na svetog Ambroza, čije su relikvije u Ninu, a koji je, također, u apostolskim vremenima širio vjeru u Dalmaciji, vidjeli smo kako je prošla Ninska biskupija. Priča kaže kako su papini izaslanici uspjeli nagovoriti Tomislava da pred samo donošenje saborskih zaključaka napusti biskupa Grgura. No, Grgur Ninski, poslije ovog sabora iz 925. godine nije prestajao prosvjedovati. Najprije je uložio protest Rimu i papi, a potom je stao agitirati i kod hrvatskih velikaša koji mahom, kao ni kralj Tomislav, nisu bili presrteni splitskim rješenjem, pa je, konačno, papa Ivan X. bio prisiljen zvati u Rim hrvatskog i jednog dalmatinskoga biskupa ne bi li konačno riješio nastali spor. Nažalost, u takvim nastojanjima papu Ivana X. zatekla je smrt, pa se više ništa nije moglo učiniti po žalbi ninskoga biskupa.
Pitanje Ninske biskupije riješeno je tek 928. godine na Drugome splitskom saboru, kad je uz nazočnost poslanika pape Lava VI., biskupa Madalberta, ukinuta Ninska biskupija. Biskupu Grguru Ninskom ponuđena je jedna od tri biskupije, ona u Skradinu, Delminiju (Duvnu), ili Sisku: «a ako ga veseli da snosi golem teret biskupske službe i neće se zadovoljiti jednom biskupijom, neka primi na svoju i njihovu propast teret svih triju biskupija». Konačno papa Lav VI. donodi naredbu kad kaže: «Grguru koji je… postao biskupom u zemlji Hrvata naređuje da služi jedino u crkvi skradinskoj». I na ovaj sabor došao je kralj Tomislav, ali predaja kaže kako sada nije rekao ni riječi; pa se slomljeni Grgur napokon pokorio papinoj odluci i pošao u Skradin. I tako je «splitski nadbiskup» dobio «svoju vlastitu biskupiju u zemlji Hrvata kao što ju je u starini imala salonitska crkva». Valja ovdje, međutim, uzeti ipak u obzir jednu ne beznačajnu činjenicu, a to je da dok crkvenu vlast imaju dalmatinski (latinski) biskupi, dotle je sva politička, vojna i gospodarska vlast u rukama Hrvata.
){kind=link}