SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Nin je prvi sjedište hrvatske biskupije
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
SUKOB NINSKE I SPLITSKE CRKVE ZA TOMISLAVA [1]
Vidjeli smo, da papa Ivan X. (914. – 928.), u pismu kralju Tomislavu, te zahumskom knezu Mihajlu, splitskome nadbiskupu Ivanu i «čitavom narodu koji obitava Slavoniju (Hrvatsku) i Dalmaciju», izjavljuje da se «Kraljevstvo Slavena (tj. Hrvata) spominje među prvencima apostolske i opće Crkve», te da su za razliku od Sasa, koji su se pokrstili u novije vrijeme, «Hrvati još od kolijevke s majčinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske crkve». Ovu tezu zastupa i Franjo Šanjek u svom djelu «Kršćanstvo na hrvatskome prostoru».
Ovo pitanje postavilo se važnim uslijed naglog širenja Tomislavova utjecaja, kada se postavilo i pitanje crkvene hijerarhije na novome hrvatskom prostoru. Kao potomak Trpimirovića kralj Tomislav uvažava i poštiva hrvatskoga biskupa u Ninu, u ovome slučaju biskupa Grgura, kao što obilato pomaže sve samostane, posebice benediktinske. Prvi opat Sv. Krševana u Zadru spominje se 918. godine za Tomislavova vladanja, a ova opatija u to doba uživa i njegovu veliku naklonost i pomoć. Uz hrvatske svećenike glagoljaše u zadarskome zaleđu, kao i na zadarskim otocima, Tomislav sad s ulaskom dalamtinskih gradova u krilo Hrvatske, vodi računa i o dalmatinskim biskupima, što je zapravo i povod gore spomenutog papinoga pisma. Iako je do Tomislava prostor dalmatinskih gradova politički podložan Bizantu, on u crkvenom pogledu pripada pod papinsku jurisdikciju. Ujedinjenjem ovog prostora u mćnu hrvatsku državu, oživljava i težnja splitske nadbiskupije za obnovom nekadašnje salonitanske nadbiskupije, ali i ninski biskup želi vlast na cijelom državnom prostoru. S jedne strane biskup Grgur Ninski pokušava ostvariti san svog prethodnika, biskupa Teodozija, da ninska crkva i svećenici glagoljaši imaju primat na svekolikom hrvatskome tlu, dok s druge strane Tomislav podupirući hrvatski kler ipak primarno želi ostvariti san kneza Branimira crkvenom spajanju Hrvatske od mora do Dunava.
Splitski crkveni sabor 925. godine, rad Celestina Medovića u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu
Biskupi iz dalmatinskom temata, sad u Splitu, počinju oživljavati stare priče i legende o tome kako je sv. Dujam bio Petrov učenik, pa se njegove kosti, kao prvog salonitanskog mučenika nalaze u nekadašnjem Dioklecijanovom mauzoleju, pod oltarom stolne crkve u Splitu. Legenda za koju su Splićani očito imali privolu Rima obnovljena je u svrhu preuzimanja prve uloge u Hrvatskoj od strane splitske metropolitanske crkve. Svakako da biskupi u dalmatinskim gradovima, koji su došli pod upravom kneza, odnosno kralja Tomislava, koji s rečenim gradovima vlada kao prokonzul, ističu nužnost što bolje crkvene povezanosti ovih gradova s Hrvatskom, a što je, vidjeli smo, započeto još za ninskoga biskupa Teodozija. I hrvatski kralj Tomislav moli Rim da mu pomogne u tim pitanjima, on sam želi konačno srediti to pitanje. Ali potpuni prelazak u svakom pogledu različito se tumači kod dalmatinskih, a različito kod hrvatskih svećenika, pa čak i među tzv. dalmatinskim biskupima ima razlika. Tako splitski nadbiskup traži pravo onoga koji stoluje u glavnome gradu Dalmacije i tako traži primat za svoju biskupiju.
Papa Ivan X. (914-928)
Sva ova nastojanja nosu bila nimalo po volji Grgura Ninskog, hrvatskoga biskupa, koji se oštro suprotstavlja nastojanjima i traženjima splitske metropolije. Grgur zna da donedavni bizantski episkopat u dalmatinskim gradovima ni malo dobrohotno ne gledaju na činjenicu da se liturgija na prostoru kojim upravlja Grgur obavlja na hrvatskome jeziku, dok misu služe uglavnom svećenici glagoljaši. Sve liturgijske knjige u Ninskoj biskupiji pisane su glagoljicom na crkvenoslavenskome jeziku hrvatskoga obilježja. Ove svećenike narod razumije i prihvaća, dok su mu latinaši strani, pa biskup Hrvata brani svoja prava u svezi nadležnosti nad cijelom Hrvatskom, iako ga većina biskupa, s Krka, Osora, Splita i Zadra, upozorava da je i on, kao i svi oni, podložan metropolitanskoj crkvi u Splitu.
Zadarski sarkofag iz Tomislavova doba
Rim za to vrijeme motri na ovu našu stranu, skuplja podatke o svim zainteresiranim stranama i pokušava iskrslo pitanje rješiti na najbolji mogući način, u početku pokušavajući ne zakinuti nikoga u sporu. U tu svrhu u vrlo važnu misiju u Dalmaciju slani su ankonitanski biskup Ivan i palestrinski Leon. Po onome što u svojim slikama iz davne hrvatske prošlosti pišepoznati povjesničar Neven Budak, papa Ivan X. je tom prigodom rekao dvojici biskupa (citat u cijelosti):
– U Dalmaciji su se dogodile velike promjene, prevažne za našu Crkvu. Vladar Hrvata je od Bizanta dobio Dalmaciju na upravu, te je pod svojom vlašću objedinio obje zemlje. Dalmatinski su biskupi u tome vidjeli priliku da obnove svoja stara prava u zemlji Hrvata, pa su nam se obratili s molbom da dozvolimo uspostavljanje metropolije u kojoj će biti obuhvćene ne samo njihove biskupije, nego i dijaceza hrvatskoga biskupa. Pozvao sam ga k sebi s namjerom da vama povjerim zadaću sazivanja crkvenog sabora u Splitu, na kojemu ćete donijeti sve potrebne odluke da se stvar riješi onako kako je to najpovoljnije za našu rimsku crkvu.
Papa zastane očekujući pitanje. Prvi mu se obrati Ivan:
– Možemo li očekivati da će među biskupima doći do svađe oko izbora metropolita?
– Bojim se da je to neminovno. Splitski nadbiskup ima, dakako, najveća prava na metropoliju, jer je njegova Crkva nasljednica salonitanske što je imala metropolitanska prava po čitavoj rimskoj Dalmaciji. Zadarski je biskup, međutim, mišljenja da i on ima ista prava, jer je pastir grada što je u provinciji glavni. Na njegovoj će se strani naći po svojoj prilici i Bizant, a carstvo još uvijek nije bez moći i utjecaja među Dalmatincima.
– Mi ipak stojimo na strani splitskoga nadbiskupa? – upita Leon.
– Naravno. Splitski je nadbiskup najvjerniji sin naše svete majke Crkve. Odalečio se od nas samo zato jer je bio natjeran od drugih. Čim je uzmogao, odmah se vratio apostolskoj stolici sv. Petra. Sva snaga vaših riječi na saboru mora služiti kao potpora njegovu izboru.
Tom prigodom je papa Ivan X., a što je vidljivo i iz njegovog pisma kralju Tomislavu, i splitskome nadbiskupu Ivanu, kao i drugih dokumenata, rekao još i ovo, a što Neven Budak donosi u svojoj knjizi «Knezovi, kraljevi, biskupi» (Split, 2005.).
– Ima još nešto. Nešto što me brine mnogo više od izbora metrpolite. U nekim se biskupijama, poglavito u Gornjoj Dalmaciji, stalo širiti bogoslužje na slavenskome jeziku. Svećenici se služe slavenskim knjigama, a mnogi od njih ni ne znaju latinski ili grčki. Bojim se toga.
Ulomak oltarne pregrade iz Kule Atlagića iz doba hrvatskih biskupa
I, papini poslanici 925. godine dolaze u ove naše krajeve, u Dalmaciju, u Hrvatsku, osobno se uvjeravajući u ovdašnje prilike, pokušavajući problem razriješiti po uputama pape. Papa Ivan X. pri tom kori i salonitanskog nadbiskupa čija je «veza vaše odanosti zanemarila tijekom toliko godina i mjeseci pohoditi Rimsku crkvu…». Papa dalje kori dalmatinske biskupe i zbog «neke Metodijeve nauke», misleći pritom na glagoljašku liturgiju, tražeći da se taj «zao korijen» iščupa. Ivan X. izričito traži da se ovdje vrši služba Božja samo na latinskome jeziku, a ne ni na kojem drugome. Tu se javio i usprotivio ninski biskup Grgur, koji ne može prihvatiti optužbu da je za sve kriv Metodijev učenik Gorazd koji je, navodno, ušao u herezu. Grgur očito zna drugu priču, pa se ne slaže s tim da se u crkvi zabrani upotreba barbarskoga hrvatskog jezika, kako se glagoljanje naziva u papinskome pismu «ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata». Videći nastalu situaciju, papini izaslanici, biskupi Ivan i Leon, sazivaju crkveni Sabor u Splitu, 925. godine, odmah po dolasku u naše krajeve.
){kind=link}