SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Dolazak Hrvata k moru (Ferdinand Quiquerez)
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
KRUNIDBA KRALJA TOMISLAVA [1]
Pobjedivši Arpada i Mađare, tako što Posavsku Hrvatsku pridruži svojoj državi, pobjedivši vojsku bugarskoga cara Simenona, postavši strateg (prokonzul) dalmatinskih gradova, Tomislav se kao osvjedočeni prijatelj pape i Rima, istodobno, dokazani prijatelj bizantskoga cara odlučio proglasiti kraljem Hrvatske i Dalmacije, tako što će se okruniti krunom. Povijesna znanost još zasigurno nije utvrdila godinu u kojoj je Hrvatska za Tomislava proglašena kraljevinom, ali priča kaže kako je Tomislav na Duvanjskom polju sazvao sabor, gdje su, uz veliki puk, došli svi hrvatski banovi i župani, papini poslanici, crkveni hrvatski i bizantski poglavari, ali i neki srpski župani koji su Tomislava priznali za svoga vladara. Iako, dakle, nisu poznate okolnosti Tomislavove krunidbe, vjeruje se da je 925. godine papa Tomislava oslovio kraljem, jer je prema srednjovjekovnom uzusu, kraljevsku krunu morao mu udijeliti ili car ili papa. Bizant mu je po svemu priznao taj naslov, jer mu drukčije i ne bi ustupio dalmatinske gradove.
Krunidba kralja Tomislava (Oton Iveković)
O krunidbi Tomislava za hrvatskoga kralja, Vjekoslav Klaić piše u «Povijesti Hrvata», obilato se koristeći pričanjem «Ljetopisa popa Dukljanina» o Duvanjskom saboru, što moguće ne može biti nekim povijesnim izvorom, ali svakako može biti zanimljivom pričom iz koje se mnogo toga dade razabrati iz onodobna života naših predaka. Uostalom, njemačka, engleska i skandinavska povijest puna je sličnih priča, s daleko manje povijesnih činjenica i utemeljenosti, a koje su ne samo stotine puta već beletristički i filmski obrađene, već i ucijepljene u službenu nacionalnu povijest. Dok se oni s takvim pričama, legendama, ili povijesnim mitovima ponose, ističući ih kao bitnu vrijednost svoje baštine, mi smo slične priče kojima je obilovao baš ovaj ravnokotarski i južnohrvatski prostor, zaboravili, izbacili iz svakodnevnoga suvremenog života, tako da su mitologiju s ovog našeg prostora posvojili susjedi, često nam je servirajući kao svoje bogatstvo. Dakle, evo Klaićeve priče o krunidbi kralja Tomislava na Duvanjskom polju.
Kralj Tomislav
«Na urečeni dan prekrio je Duvanjsko polje silan narod, s oružjem u ruci, a razdijeljen po plemenima i rodovima. E to već i kralja gdje u svečanu provodu ide u crkvu. Najprije ide sjajna kraljeva tjelesna straža u okolopima sa srebrenim i pozlaćenim šljemovima na glavi, sa štitom u jednoj ruci, a kopljem u drugoj. Za njima dolazi svećenstvo slavenskog i latinskog obreda s užganim svijećama noseći također križeve, sv. moći i različite crkvene posude. Zatim dolaze župani, načelnici gradova, upravitelji (kastelani) župnih i kraljevskih gadova, banovi i knezovi različitih banovina i oblasti. Na čelu im je dvorski župan, uz njega djed (maior domus), dvorski kancelar ili biskup hrvatski, dvorski rizničar ili blagajnik, župnik mačonoša s kraljevskim mačem krstašem, župan stjegonoša s kraljevskom zastavom, župan kopljonoša s kraljevskim kopljem, župan štitonoša s bogatim kraljevskim štitiom, župan peharnik ili vinotoč sa zlatnim peharom, župnik konjušnik sa zlatnim štapom, župan ubrusar sa zlatnim vilicama, župan posteljnik s bogato izvevezenim jastukom, župan ključar ili vratar sa zlatnim ključem, župan bravar ili župan volar, župan pisar, župan sokolar, župan tepčija; ovih pet posljednjih nose po svoj prilici darove kojima će kralj darivati svoj narod. Napokon dolazi kralj. Odjeven je u grimizne haljine, a opasan dragocijenim pasom. Ne ima na njemu još ni plašta ni krune. U ruci nosi darocjenu posudu za svećenika, koji će ga ovjenčati i pomazati; kako prolazi kraj naroda, pada taj ničice i veselim usklicima prekida dvorske časnike, koji pjevaju hvalospjev: «U zdravlje i slavu kraljevu» i «Na mnoga ljeta». Pred crkvom čeka kralja svećenstvo, papini poslanici s prvostolnikom splitskim i drugim biskupima, te vode kralja u crkvu. Usred crkve pita krunitelj narod, hoće li da bude novi kralj zakonito krunjen. Kad narod odgovori da hoće, odvede krunitelj-svećenik kralja na jedno uzvišeno mjesto kraj žrtvenika gdje je već namješteno kraljevo prijestolje. Nakon priziva sv. Duha poziva krunitelj kralja da na sveto evnađelje narodu i crkvi položi svečanu prisegu, a poslije primi sv. pričest. Zatim opasa krunitelj kralja posvećenim kraljevskim mačem, pomaza klečećega svetim uljem radosti, postavi mu objema rukama krunu na glavu i dade mu u ruke kraljevsko žezlo kao znak pravde, kreposti i spasenja. Postavi ga napokon na prijestolje pravde «u ime osca i sina svetoga duha» uz kratku molitvu: «Da ga Bog ogradi i svojim i Duha svetoga silom, da mu ukrijepi mišice, da usadi u njegovo srce strah Božji i milost prema grešnicima, da ga sačuva neporočna u vjeri, a učini jakim braniteljem crkvenih zakona, da sudi svima ljudima pravedno, da brani uboge od sile i progona i da bude dostojan carstva nebeskoga».
Po predaji pjevalo se tada:
«…Slava i hvala svetom ocu papi rimskomu.
Slava i hvala svijetlom i dobromu kralju hrvatskomu…
Slava i hvala i zdravlje.
Blago narodu koji doživi taj veliki dan da vidi krunjena svoga kralja.
Blaženi dan novoga života naroda hrvatskoga…»
Kralj Tomislav u Tomislavgradu, rad Vinka Bagarića
Novookrunjeni kralj Tomislav, uz slavlje ogromnoga puka, darivao je i promicao mnoge, s kraljeve je strane učinjeno mnogo zadužbina, a posebice su darivani samostani, osobito hrvatskim vladarima uvijek mili redovnici benediktinci. Imenovao je kralj na svojoj krunidbi mnoge banove i mnoge župane. Odlučeno je tada da će se hrvatski banovi birati iz šest plemena: Kačića, Kukara, Svačića (Snačića), Čudomerića, Mogorovića i Šubića. Biralo se pritom i dvanaest bjelohrvatskih plemena koja su dotad tvorila plemstvo u Kraljevstvu Hrvatskom.
Na svim ranijim kamenim natpisima hrvatskih narodnih vladara pronađenih na prostoru od rijeke Zrmanje do Cetine, odnosno u Ravnim Kotarima, Bukovici i Dalmatinskoj zagori, uvijek se kneževa vlast spominje tako da se veže uz narod, a ne uz zemlju. Kako su Sclavi i Hrvati za naše zapadne susjede vrlo često bili sinonimi već od 9. stoljeća na području nekadašnje rimske Dalmacije, onda se u prvo vrijeme hrvatskih vladara, kad je hrvatski prostor ipak u granicama nekadašnje Liburnije i dijelom Dalmacije, ti nazivi mijenjaju, ili se čak javljaju istodobno. Tek kad papa Ivan X. piše kralju Tomislavu, on kaže da je vladao «u pokrajini Hrvata i u zemljama Dalmacije». Iz ovog bi se moglo isto tako zaključiti i to kako u Tomislavovo vrijeme pojam Hrvata ne obuhvaća i pojam područja Dalmacije. Međutim iz pisma kojeg papa Ivana X. oko 925. godine šalje Tomislavu kao «regi Cruatorum», dade se još zaključiti i to da ovaj papa polazi od uvjerenja da su Hrvati u današnjoj svojoj domovini autohtoni. Na ovaj će način papino pismo, koje i svjedoči o Tomislavovu kraljevstvu, protumačiti mnogi hrvatski povjesničari, a među i njima i Ferdo Šišić, Marko Perojević, Lovre Katić, Nada Klaić, Stjepan Gunjača i Benedikt Zelić – Bučan.
Grgur Ninski
Evo dijela tog papinog pisma kralju Tomislavu, u doslovnom prijevodu Ivana Mužića:
«Ivan biskup, sluga slugu Božjih, ljubljenom sinu Tomislavu, kralju Hrvata i Mihajlu, preodličnom knezu Humljana, te zaista (prečasnom?) i presvetom našem subratu Ivanu, nadbiskupu svete salonitanske Crkve, i svim biskupima našim sufraganima, ali i županima i svim svećenicima i svemu narodu, koji borave u Slavoniji i Dalmaciji, predragim našim sinovima. Po božanskoj uredbi svemogućega Boga ovo je određeno: neka se vjeruje da je briga za sve Crkve nama povjerena, i to radi toga, da bismo mogli duhovnim zauzimanjem u korijenu iščupati tamu raspuštenosti iz svake kršćanske zajednice, osobito iz onih za koje je provjereno da su najosobitiji sinovi Rimske Crkve. Ta, tko sumnja da su kraljevstva Slavena spomenuta u počecima apostolske i opće Crkve, kada su od kolijevke primila hranu propovijedanja apostolske Crkve s majčinim mlijekom, kao (što su) Sasi u novo vrijeme od našega prethodnika blažene uspomene pape Grgura nauk kao i naobrazbu na onom, dakako, jeziku na kojem je njihova majka apostolska Crkva bila okrunjena. Zbog toga vas potičemo, predragi sinovi, neka Božja ljubav odsijeva u vašim srcima žarom (prema) ispravnosti, da biste se, istjeravši svaku mlitavost duše, mogli svidjeti svemogućemu Bogu…», itd.
Sjedište hrvatskih biskupa u doba Trpimirovića
Ovo je pismo važno, ne samo zato što se Tomislav spominje kao knez Hrvata, dok se Hrvatska u pismu ne spominje, već on navodno boravi u Slavoniji i Dalmaciji, već i zbog svih reformskih pokreta koji će se zbiti u hrvatskoj crkvenoj hijerarhiji tijekom Tomislavova vladanja, o čemu će biti posebno riječi. Dr. Ivo Guberina drukčije prevodi neke dijelove citiranog papinog pisma. On će rečenicu koja počinje «Ta, tko sumnja…» prevesti: «Jer tko sumnja, da je slavensko (hrvatsko) kraljevstvo u svojim počecima spominjano kao pripadnik apostolske i sveopće Crkve.» Dakle, papa Ivan X. zna da su Hrvati odmah u početku svog narodnog života primili kršćanstvo, dakle prije od Franaka koji su se prvi pokrstili.
Tako je Tomislav, izrastao iz naroda kojega papa smatra najosobitijim sinovima, jer su autohtoni u onoj zemlji gdje sada stanuju, kod kojih su zabilježeni prvi plodovi Crkve, iako se mogao proglasiti prvim hrvatskim kraljem, uza sve ratne plodove koje je stekao već u početku svog vladanja.
){kind=link}