DNEVNIK IZ MUZEJA (11)
Dan ko svaki drugi dan? Takorekuć samo još jedan u nizu u „kobasici” od takvih nam eto mjernih jedinica vremena
Sinoć sam na fejsu prije nego sam otišao u krevet ostavio poruku: „Odlazim nešto lijepog sanjati. Laku noć.”
Ustao sam se prvo u pola pet zbog nekog ružnog sna. Već sam zaboravio što mi je sve ono centar smislenosti u snu nebulozio. Nebuloza. Čudne li riječi mislim si. Gdje li se samo skriva korijen iste da mi je znati…?!
Još sam se jedanput danas probudio. U pola osam. Žena je meditirala. Prvo se naspava, pa onda meditira. Ne razumijem. Ja meditiram spavajući i sanjajući uglavnom blesavosti koje me najčešće straše.
Već tri dana za redom nisam bio u službi u Muzeju. Danas kad sam se opet pojavio kolegice su se istinski veselile da sam opet tu. Čudno. Kad se i one vesele moram biti posebno pažljiv. Iskustva me uče da poslije ovakvih milosti dolaze djelomično i strašne nemilosti.
Negdje malo prije ručka sam se upoznao u Muzeju sa troje ljudi iz Hrvatske. Gospođa mojih godina nastanjena u mjestu Rorschacherberg na Bodenskom jezeru u Švicarskoj i mlada joj rođaka, od sestre kćer, sa dečkom. Iz Slavonskog su Broda, ili okolice. Baš smo se lijepo ispričali. Gospođa mojih godina me fotografirala sa onim mladim ljudima. Mene stavili u sredinu. Jer sam kakti faca.
Pardon. Pobrkao sam malo kronologiju događanja. Ovaj je nastavak trebao stajati u tekstu možda ipak malo prije.
Nakon što sam se po drugi put jutros probudio otišao sam do računala i pokušao instalirati stariju verziju iMovie programa za izradu filmova. Najnoviju verziju sam bacio u virtualni koš jer me toliko
iznervirala sinoć da sam počeo bljuvati oralno-zvučni otrov. Ne snalazim se s njom nikako a osim toga neke funkcije koje stara verzija ima u novoj jednostavno fale. Ili ih ne znam prokljuviti.
I opet nisam mogao instalirati stariju verziju pa sam otvorio koš i „iskopao” novu verziju i povukao ju u pretinac gdje se nalaze i svi drugi programi. Otvorio sam film koji sam sinoć skoro pa dogotovio, doradio ga i postavio na mojem youtube kanalu. Radi se o dvominutnom videu u kojem mi najdraža Zagorka čita svoju pjesmu „Gubec” na kajkavskom. Isti sam recital snimio sinoć na Hrvatskom radiju „Glas Hrvatske”, odnosno baš je sa tom pjesmom žene mi, bio otvoren „Mjesec hrvatskog jezika” na spomenutom radiju.
Rajka je nekako u zadnje vrijeme opet u dobroj formi što se tiče slikanja. Nakon izrade na jedan jako dobar način sliku motiva Plitvičkih jezera u akvarelu, slika motiv jednog lihtenštajnskog privatnog vrta i cvjetnjaka u akrilu. Kolko razumijem propušila se skroz na skroz slikajući. Dok ja najvolim cugati kad činim istu radnju. A to pak radim nekako sve rijeđe.
Jučer sam imao neke poluposlovne termine. Ispast će evo da ću oslikavati ručno jedanaest primjeraka korica knjige koja će se čini mi se izdati u svibnju. Kod jednog od najpoznatijih ovdašnjih izdavača. Za dva tjedna bih trebao dobiti odgovor da li će Zaklada s kojom sam bio u pregovorima pristati na moj prijedlog da vodim neku vrstu galerije u sklopu njihovog sjedišta.
Posjetio sam i jednu tiskaru s ciljem tiskati ubuduće neke naše likovne motive na platna. Osim toga zaletio se na brzinu i u sjedište lihtenštajnske televizije sa upitom o mogućoj suradnji. Ma ima da bude rusvaj od posla. A onda poslije valjda posao pospremanja rusvaja.
Pola sata pauza za ručak. Otišao sam u dućan, kupio komadić kruha, jogurt i jabuku. Baš sam se najeo. Na klupi pored potoka.
Prekjučer sam posjetio starog dobrog frenda. Jednog Barona. Netko je jednom rekao da si je tu i takvu titulu u stvari kupio. To mi je svejedno. Uvijek je bio simpa. Austrijanac. Bečka škola. Pred nekih mjesec dana, na otvaranju jedne od naših izložbi ovdje sastao sam njegovu poćerku i muža joj. Rekli su mi da je, samo tri mjeseca nakon što mu se žena ubila, doživio moždani udar. A znao sam da je prije toga preživio već srčani! To mi je sve skupa bilo jako žao čuti. Ne nosim se dobro sa tragedijama ljudskim i životinjskim. Obećao sam im da ću ga svakako posjetiti. I dalje je simpa i šarmantan. Iako mu je već šesdeset i sedma, iako jedva govori i hoda sa kolicima i iako je naotekao od medikamenata. Iako se propušio i odebljao.
Bio je to uistinu srdačan susret dva dobra stara frenda. Pokazivao mi je na fotkama svoju unuku u Austriji, rekao je neka pogledam terasu sa puno cvijeća, neka si uzmem pivu u hladnjaku. Poslao me prvo u jednu pa onda drugu sobu da pogledam još ona dva originala koja sam mu naslikao a koji su mu još ostali. Tri druga originala koja sam mu isto naslikao nestali su. Rekao je. Netko mu ih je popalio u vrijeme njegove najveće nesreće. Mislio je. Dijelovi svih tih slika su bili na naslovnicama raznih izdanja časopisa koji je izlazio u nekoliko evropskih zemalja. Baron je dizajnirao časopis, i zajedno sa mužem od poćerke mu, izdavao. Sjećam se rado i njegovog pedesetog rođendana na koji sam bio pozvan i ja. Poprilično otmjeno društvo. Sve tamo neke poznate i dobrostojeće face. Nakon nekoliko piva i čaša vina, razlika naših društvenih kasta me nije više smetala.
Na maloj pauzi sam pomislio opet, sjedeći vani na klupi, bilo bi dobro jedanput intervjuirati onu Austrijanku koja je došla i sjela nakratko pored mene. No uto je naišao jedan švicarski kolega umjetnik, plastičar. Nismo se dugo vidjeli pa smo počeli izmjenjavati informacije o tome što smo sve radili u vrijeme kad se nismo susretali, družili. Inače, pred valjda više od dvadeset godina smo zajedno izlagali u švicarskom mjestu Herisau. Kod galeristice po imenu Nanou Auer. Belgijanka.
Čovijek koji je na otvaranju izložbe govorio o našim radovima bio je Poljak. Svjetski putnik i „hodajuća enciklopedija”. Isti se na jednoj drugoj izložbi razgovarao sa Josipom Špoljarićem na
poljskom. Gospodin Špoljarić koji je onda nosio brk bio je djelatnik hrvatskog generalnog konzulata u Zuerichu.
Pitate se zašto sam mislio da bi bilo dobro intervjuirati spomenutu Austrijanku? Ako zbog ničeg drugog ono zato jer, zajedno sa suprugom joj, bila je navodno nejedanput gost kod Sanaderovih. U Hrvatskoj. Jedanput je Ivi, skupljaču umjetnosti i umjetnina, odnijela i moj prospekt. Ovaj je navodno frknul prospekt ća i rekao nešto kao, nema pojma, nit ga zanima…
Dan ko svaki drugi dan? Pa i ne baš. Nazvala me kćerka. Žena s kojom imam djecu završila je upravo u bolnici. Djeca i ja imat ćemo krizni sastanak. Dakle kad se sve zbroji, dosadno nam nije, nit će nam dosadno biti! Spiralni se svemir trudi da nam bude eto tako, kako nam je… Hvala mu.
Vaduz, 4.4.2014.
Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), stipendijat Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003., prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein (BBKL) i predsjednik Potpirajuće udruge Spiralnim kanalima (SCSA-SKFV-PUSK).
{youtube}MIR6f8e6ZPM|500|400|0{/youtube}
