SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Antička ninska luka
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
VEĆ U 7. STOLJEĆU HRVATI S «PUNO LAĐA» NA ITALSKOJ OBALI [1]
Da bi bolje razumjeli položaj i snagu naglo rastuće kneževine Hrvatske u zadarskome zaleđu, u kojoj se knez Tomislav kruni za prvog hrvatskog kralja oko 925. godine, odmah negdje nakon pobjede nad Bugarima, potrebno je, uz društvene, vjerske i političke prilike, poznavati i vojno hrvatsko ustrojstvo i silu mlade europske ranosrednjovjekovne države. Posebice je u ovom kontekstu zanimljiva priča o tome kako naši preci vrlo brzo, gotovo preko noći, postaju vješti, izvanredni, snažni i snalažljivi pomorci; što je još jedna činjenica koja mnoge istraživaće upućuje na autohtonost hrvatskog korijena na starom liburnskom prostoru.
Kako se sa sigurnošću zna da je vojna hrvatska sila, kako na kopnu, tako i na moru, bila veoma znatna već za knezova Trpimira, Domagoja, Branimira i kasnije Tomislava, postavlja se pitanje kada se ona i kako razvijala. Manje je podataka o kopnenoj vojsci, nego li o mornarici. Kopnena se vojska sastojala od pješaka i konjanika, što svjedoče mnogi arheološki nalazi, a što se mornarice tiče, već 642. godine longobardski kroničar đakon Pavao posvjedočit će kako su «s puno lađa» na italsku obalu «došli Hrvati», koje on zove Slaveni. Moguće je to očito i zato što je početna organizacija unutarnjeg ustrojstva Hrvatske bila isključivo vojnička, gdje je vrhovni vojskovođa ujedno bio i vladar. Samo je tako moguće da već knez, kasnije kralj Tomislav, raspolaže sa 100.000 pješaka i 60.000 konjanika, koje je čak bizantsko carstvo tražilo kao saveznika u pomoć protivu tada nadiruće bugarske države snažnoga cara Simeona.
Liburnski brod, jantarni nakit
Ranohrvatsko brodovlja
«Godine 925. polazila je bugarska vojska pod vojvodom Alogoboturom na Hrvate. Bilo joj je prevaliti kršne gore hrvatske da se prikuči moru, gdje je bilo srce hrvatske države. Ali baš u tim neprohodnim gorama stiže bugarske čete zla kob. Tomislav dočeka Bugare u nepristupnim klancima, te ih razbije tako da se malo koji vratio domu svojemu. Još u kasnija stoljeća spominjahu grčki ljetopisci slavnu pobjedu hrvatsku, pače i ruski ljetopisac Nestor zabilježi taj znameniti događaj ovim riječima: ‘Simeon pođe na Hrvate i pobijeđen bi od Hrvata’» – piše Vjekoslav Klaić u «Povijesti Hrvata». Još Borna, Višeslavov nasljednik, a vjerojatno i sin, kao dobar vojnik i vrsni vojskovođa, lako se vojnički nosio s franačkom silom, a svome suparniku slovinskom knezu Ljudevitu nije htio pružiti nikakve pomoći. Ostavljajući Slovinsku zemlju njenoj sudbini, Hrvati uz Jadransko more, već tad su počeli razvijati svoju veliku snagu na moru. Čini se da su već pri prvoj pojavi svog imena na ovom prostoru, oni gradili brodove i prelazili u Italiju, sa svom onom vještinom, koju su prije njih ovdje znali Liburni. O bojevima Bijelih Hrvata s romanskim žiteljima Istre i Italije, osobito s Mlecima, pune su stare kronike. Knez Mislav je odmah na početku svog vladanja vrlo uspješno ratovao s Mlečanima, tako da je s njim, kao i u ranijim nekim slučajevima, mletački dužd morao utanačiti mir, ukoliko je želio koliko-toliko slobodno ploviti Jadranom.
O hrvatskoj mornarici u «Pregledu hrvatske povijesti» Stjepan će Antoljak zapisati tek ovo: «Slaveni došavši na Jadran, kao izvrsni brodari u pradomovini, nastavili su se time baviti, potpomagani od nadošlih Hrvata. Za Tomislava imala je država 80 velikih i 100 malih brodova. Hrvatski vladari mnogo su se brinuli, da imaju jaku mornaricu».
Da je to tako vidimo već za vladavine kneza Trpimira, koji uspješno ratuje s bizantskim namjesnikom u Zadru, ali i s mletačkom i saracenskom (arapskom) mornaricom koja se zalijeće sve do Osora. Hrabri Domagoj će ići još i dalje, on će sa svojom mornaricom ići i u kršćansko oslobađanje Barija od saracenske vlasti, poslije čega su Hrvati nastavili uznemiravati latinske (romanske) gradove, a osobito Mletke. «Uopće se čini da su u to vrijeme Hrvati strašno harali uz obale Jadranskog mora», reći će V. Klaić, tako da je latinsko stanovništvo vapilo pomoć od pape Ivana VIII. Ovdje je, zapravo, riječ o mletačko-hrvatskim sukobima, koji su se u skladu s ondašnjim ratovanjima na moru često poklapali s gusarenjem.
Starohrvatski brod Condura Croatica
Ostaci Zvonimirovih brodova u Ninu
«Ukratko, starohrvatski period pomorstva bit će obilježen upornim borbama da se Hrvati najprije održe a zatim i zadrže u novoj postojbini. S druge strane, karakterističan je po preuzimanju starovjekovnoga brodarskog nasljeđa, što će se uvjetno razviti u dva smjera. Jedan će biti unutar hrvatske države, a drugi Neretvanske kneževine odnosno područja Omišana», piše Mithad Kozličiću monografiji «Hrvatsko brodovlje». Nas će ovdje zanimati prvi slučaj, brodovi Hrvata koji su se okupili oko ninskih luka na širem zadarskom prostoru. O njima će već pisati i bizantski car Porfirogenet koji će istaći činjenicu kako «ni sagene ni kondure ovih Hrvata nikada ne polaze u rat ni protiv koga, ukoliko netko baš protiv njih ne zarati». A onda, Hrvati su «vrlo ratoborni, jer smatraju da ništa nije izlagati se smrti».
Hrvatski suverenitet na moru mnogi su od početka htjeli ograničiti, ali to jednostavno nije nikom polazilo za rukom. Bizant je, ne bi li gospodario Jadranom, pokušao na vlast dovesti kneza Zdeslava, kojega je vrlo brzo srušio knez Branimir, također, poznat kao zapovjednik snažne hrvatske mornarice. Jer, nitko se ovdje od Hrvata na moru nije htio pretvoriti «od slobodnih gusara u pokorne podanike istočnog cara». Kasnije je na isti način prolazila i zapadna sila. Hrvatska je već početkom 10. stoljeća ovdje imala respektivnu mornaricu i to snage od 80 sagena i 100 kondura, što znači oko 10.000 iskusnih mornara. Riječ je o mornarici koja se redovito datira u doba kralja Tomislava, tj. do razdoblja u kojem je Hrvatska ostvarila proširenje svog državnog teritorija.
Iz onoga što je pisao Konstantin Porfirogenet, kao i iz drugih podataka, znanstvenik D. Klen je zaključio: «Navedene činjenice i okolnosti dovode do zaključka da je hrvatska ratna mornarica bila uglavnom sastavljena iz velikog broja brodova koji su u mirno doba služili za trgovinu i transport, a u slučaju rata se pretvarali u ratne brodove. To se postizalo odgovarajućim pojačanjem naoružanja – koje je, uostalom, u izvjesnom stanju bilo uobičajeno na svakom trgovačkom brodu radi obrane od gusara – kao i povećanjem posade većim ili manjim brojem boraca. U društvenom uređenju, gdje je još prevladavala rodovska organizacija, takvu je mornaricu bilo lako opremiti relativno velikim brojem boraca, jer su svi sposobni za borbu u slučaju potrebe odlazili u rat. Za održavanje i pripremu takve mornarice nije bilo potrebno trošenje znatnih ekonomsko-financijskih sredstava. Njena je snaga ležala u slobodnim i neustrašivim borcima. To ne znači da u hrvatskoj mornarici nije bilo i brodova namijenjenih isključivo za ratne zadatke. Međutim, takvi brodovi nisu – bar u polovici X. stoljeća – davali osnovnu karakteristiku hrvatskoj mornarici, jer ih Porfirogenet uopće ne spominje».
Međutim, povijest pokazuje da je između Cetine i Labina, gdje je bila smještene hrvatska mornarica, bilo i drugih brodova, osim onih koje opisuje bizantski car-pisac. Isto će tako biti pretjerana njegova tvrdnja kako je odmah poslije kralja Krešimira, suverenog vladara na Jadranu, hrvatska mornarica opala za 60 posto prvotne snage. «Snažnu potvrdu navedenome pružaju hidroarheološki nalazi starohrvatskih brodova kod Nina i to, očigledno, kondura srednjeg tipa, o kojima car uopće nije ni pisao», reći će M. Kozličić. Kako se u hrvatskom podmorju dosad nisu pronašli drugi ostaci brodova iz ranog srednjeg vijeka, a i povijesni ostaci su veoma oskudni, zato je jedini način određivanja starosti ninskih brodova bio radiokarbonskom analizom C-14. Takvom analizom došlo se do zaključka da brodovi potječu iz druge polovice 11. stoljeća, te da su napravljeni i plovili u doba hrvatskih kraljeva Petra Krešimira IV. i Zvonimira, po kojima su i dobili ime.
M. Kozličić će za ninskog «Petra Krešimira IV.» i «Zvonimira» kazati kako je «izvanredno značajna činjenica da su liburnski (serilije) i starohrvatski brodovi (kondure srednjeg tipa) nađeni gotovo na istom mjestu: u neposrednoj okolici antičke Enone, odnosno srednjovjekovne None (Porfirogenet), tj. Nina». Oba slučaja u luci mjesta koje je bilo važno središte Liburna, i kasnije središte Hrvata, odnosno hrvatske srednjovjekovne države.
){kind=link}