SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Sveti Jeronim
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
SV. JERONIM NAJVEĆA JE SLAVA DALMACIJE [1]
«Glagoljaštvo je za hrvatski narod izvor ponosa i dokaz neprekidnoga tisućljetnog kršćanskog trajanja. Najosebujniji je segment povijesti hrvatske kulture, neizostavan kad se govori o kršćanstvu na našem tlu, jer dok drugi slavenski narodi glagoljicu napuštaju već u 12. st., Hrvati su joj ostali vjerni praktički sve do današnjih dana», piše Vojmil Žic u «Glasu Koncila» od 17. rujna 2006. godine.
Mnogo je, međutim, nejasnog i spornog, kada, kako, i od koga stiže glagoljica u kulturni i religiozni prostor Hrvatske, ponajprije u ove naše krajeve u dubokom zadarskome zaleđu. U odgovoru na ova pitanja, čini mi se leži i razlog njene tisućljetne ukorijenjenosti u našem duhovnome životu. Zasigurno se zasada samo zna da se glagoljica prvotno javlja baš na prostoru zvanom Hrvati, pa glagoljsko pismo kao sveprisutno nalazimo u Ravnim kotarima, Lici, Hrvatskom primorju, a potom i Krbavi, Istri, južnije po Dalmaciji i Hercegovini; posvuda dokle je dopirala vlast hrvatskih narodnih vladara. «Glagoljica, koju anonimni pisac Ćirilova ‘Žitja’ smatra ‘darom većim i dostojnijim nego li je sve zlato, srebro, drago kamenje i prolazno bogatstvo’, povijesno je zajamčena u Bugarskoj, Makedoniji i Moravskoj, ali je prostorno i vremenski najdublji trag ostavila na hrvatskome nacionalnom području», ustvrdit će i Franjo Šanjek, pišući o «Kršćanstvu na hrvatskom prostoru». Dakle, jedna je činjenica bitna, pa se iz nje i trebaju izvlačiti presudni zaključci – Hrvati su jedini u zapadnoj crkvi s tisućljetnom tradicijom na narodnom jeziku.
Bašćanska ploča, oko 1100.
Kada se govori o vremenu i podrijetlu nastanka glagoljskog pisma s razlogom je zato više pretpostavki kako je glagoljica, izvorno ovdašnja, nego li da je ovamo došla posredstvom sv. Ćirila i Metoda koji su je možda tek proširili nudeći joj novu «živost». Nekritički proširenu tezu od većeg broja slavista, kako je glagoljicu sastavio Konstantin Filozof (Ćiril), dovodi u pitanje sama činjenica kako u vrijeme sv. Braće, na ovom prostoru, uz Jadransko more, imamo latinske i grčke monahe, o čemu sam već govorio, dugu i staru tradiciju, koju zasigurno ne bi mogli gotovo preko noći prevladati protjerani došljaci. Još je izlišnije tvrditi da nam glagoljica kao izvorno pismo dolazi s bizantske strane, jer je opće poznato kako su u dalmatinskim gradovima, tad pod bizantskom vlašću, sjedili i biskupi i svećenici tvrdi latinaši, oni koji su se prvi protiv glagoljanja i pobunili.
Kninski ulomak, XI- XII. st.
U obranu crkvenih glagoljskih knjiga i bogoslužja na narodnom jeziku, hrvatski se glagoljaši pozivaju na djelo sv. Jeronima, odnosno naučitelja Jeronima iz Stridona, čovjeka našeg tla, «najveću slavu Dalmacije», kako ga u svom govoru «O podrijetlu i uspjesima Slavena» (1525.) naziva hrvatski dominikanac Vinko Pribojević. Ništa čudno onda što se za glagoljanje vrlo često i vrlo dugo znalo govoriti kako se ono izvodi na ilirskom jeziku. Uvjerenje o sv. Jeronimu kao autoru glagoljice posebice je bilo snažno u 12. i 13. stoljeću, dakle, još za svježih dana glagoljanja. Papa Inocent IV. će 1248. godine reći: «U Slavoniji (tj. Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje domaće svećenstvo tvrdi da ga ima još od blaženog Jeronima, a koristi se njime u službi Božjoj». I Mavro Hraban (784-856), kao i mnogi drugi, jedno pismo slično glagoljici pripisuje sv. Jeronimu, koji je za života prolazio Kotarima, preko Paga, i drugdje u ovim našim krajevima.
Grafit u Crkvi sv. Jeronima u Humu
teza koja Hrvate povezuje s Gotima, ukazujući na sličnost glagoljice s gotskim pismom, također odbacuje ćirilmetodsku teoriju. Do ove tzv. «migracijske» hipoteze došao je i J. Hamm, glasoviti slavistički filolog, stožerna pojava hrvatske filologije i slavistike uopće. Četvrta, tzv. «zapadna» pretpostavka o glagoljici, govori da je ovo pismo nastalo postupno i da je djelo više ljudi i plod različitih čimbenika, što izgleda i najlogičnijim pristupom. Teza inzistira na sličnostima «strukture glagoljaških slova s latinskom kurzivnom minuskulom merovinškog i lombardskog tipa», po čemu je glagoljica nastala na području stare Liburnije. Očito je onda kako je sv. Jeronim prenosio i širio glagoljicu, koja je postojala puno prije svete Braće u Moravskoj. Ovu tezu o glagoljici kao našem autohtonom pismu nastalom na prosotru stare Liburnije, odnosno u prostoru zvanom kasnije Hrvati, a danas Ravni kotari, podupire dosta znanstvenika koji se prikljanjaju «zapadnoj» pretpostavci: S. Hozyusz-Hocij (1504-1558), P. Diels, A. B. Kartašev. W. Lettenbauer, M. Japundžić i drugi.
Ako je tako, onda ništa čudnoga u činjenici kako je izvor glagoljanja u ninskoj, još Teodozijevoj crkvi, dok je zadarska nadbiskupija gotovo u cijelosti glagoljaška uza svjetovne svećenike – glagoljaše na širem zadarskom prostoru izuzetne zasluge za razvoj hrvatskoga glagoljaštva imaju i redovničke zajednice, koje su ovdje bile česte i snažne, bilo da je riječ o benediktincima, franjevcima ili dominikancima. Sve one zajedno zdušno su se zalagale za afirmaciju kulturnog i religioznog života Hrvata na ovom prostoru, a za što su uvijek i neizostavno imale veliku potporu svih hrvatskih vladara, kneževa i kraljeva hrvatske narodne krvi. Tako, iako «montecassinski redovnici u Trpimirovu Hrvatsku donose latinsku literarnu tradiciju, dio domaćih pustinjaka i cenobita, koji je odlukom Karla Velikog (813) prisiljen prihvatiti Benediktovo ‘Pravilo’, nastavlja u liturgiji i u svakodnevnom životu upotrebljavati narodni jezik i domaće glagoljsko pismo» (F. Šanjek).
Berlinski misal, 1402.
Neću ovdje govoriti o onome što se događalo van vremena i prostora o kojemu trenutno pišem, niti o onim sjajnim kasnijim pojedincima čije su zasluge za afirmaciju glagoljice i glagoljaštva neprocjenjive, ne samo na hrvatskom, već i na kulturnom europskom planu. Meni je bilo samo nešto reći o počecima glagoljice i glagoljanja u Hrvatima, za narodnih vladara, dakle u Kotarima, gdje su tragovi toga, nažalost, zatrti, izbrisani i zagubljeni, uništeni u dugim stoljetnim razarajućim ratovima, zapaljeni i zdrobljeni, ali ne i sam duh glagoljaštva, duh bezimenih svećenika glagoljaša i svjetovnih prosvjetitelja, koji su na ovom prostoru, što se pouzdano znade, od glagoljice stvorili snažan kulturni izraz, koji je u teškim i kriznim vremenima sačuvao našu domaću, hrvatsku riječ. Nije čudno onda što je glagoljanje i danas u mnogim ravnokotarskim mjestima, slično kao, recimo, u Radovinu i Zemuniku, gotovo prirodna stvar. Od ninskog biskupa Teodozija, vremena narodne dinastije, pa sve do sredine 19. stoljeća glagoljica se na ovom našem prostoru, kao i na najširem hrvatskom prostoru «upotrebljava kao pismo kojim se prepisuju biblijski kodeksi, različiti liturgijski tekstovi, djela nabožne i svjetovne književnosti, župske matice, knjige samostanskih računa itd. Glagoljica je pismo za svakodnevno ljudsko sporazumijevanje» (F. Šanjek).
Hrvojev misal, inicijal P, 1404.
Iznimno, jedinstveno svjedočanstvo ljepote i značaja glagoljice na ovim prostorima jeste još zagonetna «Bašćanska ploča» sa svjedočanstvom opata Sv. Lucije u Jurandovu kod Baške na otoku Krku. Ova je ploča svjedočanstvo visokog društvenog obilježja onomadne hrvatske države. Govori «o ledini, koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Sv. Luciji». Na spomenutoj je ledini, u dane kneza Kozmata, koji je vladao ovim krajem, opat istoimene opatije Dobrovit sazidao «ovu crkvu (Sv. Luciju) sa svoje devetoro braće». Na ovoj kamenoj ploči klesar je urezao i Zvonimirov vladarski naslov: «Zvonimir kralj hrvatski».
I tako, «premda će pri spomenu glagoljice u Hrvatskoj svi prvo pomisliti na područje Istre i Kvarnera – na kojem je najviše glagoljičkih kamenih spomenika u svijetu – stručnjaci smatraju da je glagoljica svoj prvi dom na našim prostorima našla u južnijim krajevima Dalmacije – na temelju proučavanja dr. Matea Žagara napisati će Vojmil Žic u «Glasu Koncila», s čijim sam citatom i započeo ovaj tekst – «Ondje je, međutim, ostalo vrlo malo sačuvanih glagoljičkih spomenika».
){kind=link}