SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI
Kneza Zdeslava ubio pobunjeni župan Branimir
Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima
KNEZA ZDESLAVA UBIO POBUNJENI ŽUPAN BRANIMIR [1]
Domagoja su svega dvije godine, u razdoblju od 876. do 878. godine, naslijedili njegovi sinovi, koji su na ovom prostoru u nasljedstvo od oca dobili unutrašnje borbe s pristašama Trpimirovića i rat s Venecijom i Bizantom. Povijest će tek uspjeti spomenuti najstarijeg Domagojeva sina Inoslava, odnosno Iljka koji je ponudio mir Veneciji koja ga je rado primila, kao i ubrzo potom kad je abdicirao i spašavao svoju glavu.
Odjednom se, međutim, 878. godine na hrvatskome kneževskom prijestolju pojavljuje Zdeslav, sin kneza Trpimira. Zdeslav se jednostavno pojavljuje kao štićenik Bizanta, on na prijestolje i dolazi izravno iz Carigrada. Njega, koji je, očito, u nekim ranijim nejasnim i još nama nepoznatim okolnostima, bio lišen nasljedstva i djedovine, bizantski car Bazilije I. pomaže, ne bi li Hrvatsku na bilo koji način podložio bizantskom vrhovništvu i prekinuo svaku državnopravnu vezu između Primorske Hrvatske i Zapadnoga Carstva.
Prikaz Bogorodice – Biskupija kod Knina
U to doba prijenosa vlasti s Domagojevih sinova na Zdeslava, Hrvatska je još van potpune političke samostalnosti. Na politička pitanja u Hrvatskoj utječe nekoliko političkih faktora, koji su posljedica vanjskih i unutršnjih prilika. Uz izravni franački i bizantski utjecaj ovdje se očituje i povremena uloga Arapa i Normana. A sve se te interesne geopolitičke silnice prelamaju najžešće na Zadru i njegovom nesposrednom okružju. Aachenskim mirom u kojem sudjeluju i Zadrani, gdje ključnu riječ ima biskup Donat, jedno od najznačajnijih imena toga doba, dio obale na kojoj žive Hrvati podijeljen je na bizantski i franački utjecaj. Kako je Hrvatska ipak pod izravnim utjecajem Franačkoga Carstva, čiji misionari žive u Ninu, Bizant na sve moguće načine pokušava dovesti Hrvatsku pod svoj nadzor, pa i pomoću svoga štićenika Zdeslava 878./79. godine.
Zdeslav se u Carigradu obvezuje caru Vasiliju postati vazal, s time što će carigradskog patrijarha Fotija priznati za duhovnog crkvenog vladara hrvatskoga naroda. Car sa Zdeslavom u ove naše krajeve šalje svoga dvorskog činovnika s više grčkih svećenika, koji su ovdje počeli pokrštavati, navodno, one koji to u brdskim zagorskim i bukovačkim krajevima još nisu bili, iako crkva u to doba još nije bila razdijeljena u dva protivna tabora. Čitava ta stvar trajala je svega nekoliko mjeseci, jer ogromna većina Hrvata nije bila zadovoljna srazvojem situacije i političkim pravcem kneza Zdeslava, poglavito stoga što je pod vrhovno bizantsko gospodstvo došla i slobodna hrvatska crkva sa sjedištem u Ninu. Zdeslav je bio na putu da načini veliku štetu, jer je sljedeća posljedica trebala biti samo podređenje ninske biskupije splitskoj nadbiskupiji, i njezino bitno ograničenje teritorija. Na sreću do toga nije došlo, jer je ispražnjeno mjesto ninskoga biskupa, upravo tad vodio ninski đakon Teodozije, odan papi do kraja, a u dosluhu s hrvatskim velikašem Branimirom. Zdeslav je u svibnju 879. godine, izgleda, u Biskupiji, nedaleko Knina, iz zasjede ubijen.
Natpis kneza Branimira
O cijelom ovome slučaju car Konstantin Porfirogenet u svome djelu «O upravi carstva» govori: «U vrijeme prepobožnoga cara Vasilija poslaše Hrvati (knez Zdeslav) i Srbi do njega poslanike moleći ga da bi pokrstio one od njih, koji još nisu kršteni; k tome poželješe da budu opet pokorni bizantskom vladanju, kako su u prvi mah bili. Razumijevši to blaženi car pošalje jednoga svog carskoga čovjeka sa svećenicima, i tako biše pokršteni svi koji još ne bijahu primili sv. krst. Podjednako odredi da Hrvati po volji biraju knezove iz onih obitelji (plemena), koje najviše poštivaju i vole. I od toga časa biraju oni knezove iz jedne određene obitelji, a ne iz više njih. Tako isto biše pokršteni i Neretljani, koji su dosad nastavali u spiljama i nedohodnim mjestima.» Činjenica je da je tad pokršten dio Neretvljana, ali kako u Hrvata, na cijelom prostoru tadašnje države, već postoji biskupija u Ninu, tako se pokrštavanje nije moglo zbiti, niti je za njega bilo osnove. To koliko je Zdeslav vladao, isto tako govori o tome što su Hrvati već tada mislili o tome.
Pokušavajući poduprijeti Zdeslava na kneževskoj stolici i kupujući njegovu naklonost bizantski car opet, kao u prva vremena, prista da gradovi na moru plaćaju danak hrvatskome knezu. Porfirogenet to ovako bilježi: «Otad su Hrvati u Dalmaciji nastavili i čitavu staru Dalmaciju sve do primorskih gradova (bizantske Dalmacije) zauzeli, romanski žitelji u tim gradovima nisu imali ni malo kopna, nego su samo susjedne otoke obrađivali i od njih živjeli. No budući da su dnevice bili napastvovani od Neretljana, koji su ih hvatali u roblje i ubijali, ostaviše otoke pa se htjedoše opet na kopno širiti. Ali u tome priječili su ih Hrvati, tražeći od njih da im za uživanje zemljišta na kopnu plaćaju neki danak». Eto, na takve uvjete života u gradovima, među kojima je vodeći bio Zadar, građani su se žalili presvijetlomu caru, koji odredi da gradovi više ne podaju daću carskom namjesniku u Zadru za bizantsku Dalmaciju, već da to plaćaju Hrvatima, odnosno hrvatskom knezu. Split je tako godišnje plaćao Hrvatima po 200 dukata, Zadar 110 dukata, a svi ostali gradovi, Osor, Krk, Rab i Trogir po 100 dukata. «Taj su danak romanski gradovi plaćali bjelohrvatskim vladarima sve do kraja X. stoljeća.»
Ranohrvatski brod
To što se ovdje u Bijeloj Hrvatskoj zbivalo, posebice s crkvom u Zdeslavovo kratko kneževsko doba, najviše je rastužilo rimskoga papu Ivana VIII. Papa je na sve moguće, ali uvijek blage načine, pokušao odvratiti Zdeslava od Carigrada. Šaljući poslanika preko Kotara i Bosne bugarskome knezu, papa je početkom 879. godine poslao i pismo Zdeslavu. Donosim ga ovdje onako kako ga je zabilježio V. Klaić u svojoj «Povijesti Hrvata»: «Dragomu sinu Zdeslavu, slavnomu knezu Slavena (Hrvata)! Dopro je i sve do nas glas kako si blag i dobar i kako štuješ Boga, pa zato s pouzdanjem nalažemo tvojoj slavi da iz ljubavi prema svetim apostolima Petru i Pavlu, vašim zaštitnicima, ovog poslanika, što ga šaljem bugarskom narodu, pustiš zdrava i čitava proći k ljubeznomu sinu našemu Mihajlu (Borisu), kralju bugarskomu. Molim te da za ljubav božju dadeš njemu sve, što mu je potrebito da se prehrani i obuče. Čini to, premili sinko, pa ćeš steći nagradu vječnoga života». Iako papa s, možemo reći, odmetnutim Zdeslavom, nije bio ni u kakvim odnosima, pisao mu je ovo pismo propitujući i na taj način kako hrvatski narod doživljava kneževo priklanjanje Carigradu. Svakako, odmah po dolasku u Kotare i prolasku papinog poslanika kroz Hrvatsku, sve se uzbunilo i pobunilo, banovi i župani su pokazali da im nije po volji nametnuti knezu Zdeslavu. Je li na sve to utjecao i papin poslanik teško je reći, ali na čelo pobune stavio se tadašnji župan Branimir. «Buna je svršila tako da je Zdeslava nestalo., piše V. Klaić, «ubio ga je po svoj prilici sam Branimir, koji se na to uspeo na kneževsku stolicu u Ninu.» Već 879. godine nije bilo ni traga Zdeslavovim političkim ciljevima i nastojanjima da se veže uz Carigrad i bizantskoga cara. Branimir je istoga časa, čim je sjeo u kneževski stolac, okrenuo hrvatski brod u potpuno drugom pravcu, svom dušom prianjajući za Rim.
){kind=link}