Trpimira nisu naslijedili sinovi (7)

SERIJAL: HRVATSKI KNEZOVI I KRALJEVI

Moćnici Sv. Marcele, Asela i Ambrozija iz Nina

Tomislav Marijan Bilosnić, književnik, publicista, fotograf  i slikar, u ovome serijalu objavljuje popularno-znanstvene povjesnice o hrvatskim knezovima i kraljevima u Kotarima

TRPIMIRA NISU NASLIJEDILI SINOVI ^[1]

Kada se osigurao sa svih strana, tako da više nije morao ratovati, pobjedivši Bizant (Grke), Mletke, Saracene i Bugare, nadmudrivši Franke, knez Trpimir potpuno se posvetio pobožnosti, dao se u molitvu, krenuo je na hodočašća i gradio crkve. Sa svojim sinom Petrom, ženom, kao i sa županima s kojima se okružio, krenuo je u Čedad (Cividale), hodočasteći u tadašnje sijelo akvijlejske patrijaršije, gdje se čuvao rukopis za kojega se vjerovalo kako je to evanđelje napisano rukom sv. Marka. Zapravo, «Čedadski evanđelistar» rukopisni je kodeks iz 5. stoljeća pisan latinskim jezikom. Najprije se nalazio u Akvileji, da bi kasnije bio prenijet u Cividale del Friuli (Čedad). Markovo evanđelje istrgnuto je iz cjeline kodeksa i bilo je poklonjeno Karlu IV. Prema vjerskoj tradiciji «Markovo evanđelje» napisano je rukom sv. Marka. Na stranicama ovih zapisa možemo naći i imena hodočasnika od 9. do 10. stoljeća. Među hodočasnicima, što je zanimljivo za ovu našu priču, nalazimo i ime hrvatskoga kneza Trpimira, kao i ime njegovoga sina Petra. Kasnije će se po ugledu na Trpimira ovdje potpisati i hrvatski knez Braslav, kao i knez Branimir sa svojom ženom Marušom. Za Trpimira je ovo hodočašće važno što se na njemu osobno upoznao sa stanjem u zapadnoeuropskim pokrajinama i državama.

U Trpimirovo doba začetak je i rascjepa (shizme) između Carigrada i Rima. Kako su se baš na ovom našem prostoru, sa Zadrom kao srdišnjom točkom razdjelnice rimsko-carigradskih interesa, lomili razni utjecaji, to je i Hrvatska onoga doba svakako bila značajno i interesno područje. U to su se u Bijeloj Hrvatskoj i u dalmatinskim gradovima, Zadru i njegovom području, ali i južnije prema Splitu, pojavili takvi crkveni nazori zbog kojih je papa Nikola I. dao izopćiti neke ovdašnje svećenike, zabranjujući im objavljivanje crkvenih obreda. Očito dosta blaže i tolerantnije naravi, kasniji papa Ivan VIII., za kneza Domagoja, koji nasljeđuje Trpimira, iste će svećenike poštedjeti uz trogodišnji post utorkom, četvrtkom i subotom. U takvim napetostima između Rima i Carigrada, zbog utjecaja i prvenstva nad bivšim Ilirikom, tj. Bijelom Hrvatskom i Dalmacijom, oko 860. godine u Ninu, u sjedištu hrvatskih knezova, iako Trpimir tad boravi na Klisu, osnovana je hrvatska biskupija.

Trpimirova darovnica na poštanskoj marki Hrvatske

Važno je znati da ninski biskup, kao hrvatski biskup, potpuno neovisno i samostalno upravlja hrvatskom crkvom, nimalo ne mareći za bizantsku hijerarhiju sa sjedištem u Splitu, ili franačku u Akvileji. Ninski hrvatski biskup, koji povremeno izgleda boravi i u Pridrazi, u Skradinu, Biogradu, i drugim mjestima, mijenjajući boravište kao što su to često činili hrvatki vladari, potpuno je neovisna osoba, što već od početka hrvatsku crkvu stavlja u zaseban i povlašten položaj. Franjo Šanjek će u knjizi «Kršćanstvo na hrvatskom prostoru» (Zagreb, 1991.), zapisati o ovom problemu: «Rim se nije htio odreći Hrvatske, stoga je netom osnovanu biskupiju izravno podredio svojoj vlasti. Franci su morali pristati na ovaj «svršeni čin», iako bi im mnogo više odgovaralo da je Hrvatska u crkvenom pogledu vezana uz franačka biskupska sjedišta u Akvileji i Salzburgu». Nije se to, međutim, sviđalo ni bizantskoj metropoliji u Splitu, ni tamošnjem nadbiskupu koji je, inače, bio krsni kum kneza Trpimira. «Za vrijeme oštre borbe između pape Nikole I. i patrijarha Focija, kojega slijede dalmatinski biskupi nadležni na hrvatskome teritoriju, nije nam poznato opredjeljenje Trpimirovo, ali je vjerojatno on slijedio primjer svoga prijatelja i kuma nadbiskupa splitskoga Petra, što se dade zaključiti i iz događaja koji su slijedili», piše dr. Eduard Peričić.

Naime, u sporu oko darovnice kneza Mislava splitskoj nadbiskupiji, Trpimir se kao pobožan čovjek 4. ožujka 852. godine stavi na stranu splitskoga nadbiskupa, potvrđujući darovnicu svoga prethodnika, uz sve to splitsku Crkvu darujući i novim obilnim darovima. Trpimir je uz to potvrđivanje vlasništva splitske crkve nad zemljištem u Lažanama i Tugarima, te potvrdu darovnice kneza Mislava, dao još neke zemlje crkvi, a od splitskoga nadbiskupa posudio srebro za izradu crkvenoga posuđa za samostan sv. Petra u Rižinicama kod Klisa, što je stao podizati «za spas svoje duše». Ova Trpimirova povelja, iako u prijepisima, najstarija je sačuvana isprava hrvatskih vladara. Ova povelja sastavljena u posebno pobožnom duhu otkriva i to kako je Trpimir tek po imenu priznavao vrhovnu vlast kralja Italije, dok je sam inače, kao što smo i vidjeli, bio snažan i samostalan vladar. On se zove «Trpimir, knez Hrvata» (Trpimirus, dux Chroatorum), a svoju zemlju naziva «kraljevstvo ili država Hrvatska» (regnum Chroatorum).

Plutej iz Sv. Nediljice

Za sve to vrijeme Trpimir izgleda nije u dvoru u Ninu kao njegov prethodnik knez Mislav, već očito u županiji koju Porfirogenet naziva Primorje (Parathalassia). Neki će reći da je to u Klisu, dok u Trpimirovoj darovnici stoji da je sastavljena u Bijaćima kod Trogira. U Rižnicama kod Solina nađen je pak dio oltarne pregrade s kneževim imenom. Sve to upućuje još jednom na činjenicu kako su hrvatski vladari u ranome srednjem vijeku iz nekih razloga imali običaj česte promjene mjesta boravka. Dapače, s njima se selila i cijela svita, pa bi mogli slikovito reći  i zamisliti kako su vladarske šetnje po Kotarima bile česte.

«Trpimir imade već svoju palaču i dvore u Bihaćima na moru; okružen je i županima i dvorskim časnicima poput zapadnih vladara, imade kneževsku pisarnu, zatim komornika (camerarisu) i više dvorskih kapelana. Saznajemo još iz povelje da je Trpimir  gradio neki samostan za redovnike, pak jer nije za to imao dovoljno novca, dao mu je «jedanaest libara srebra» (XI libras argentas) splitski nadbiskup Petar, kojega knez zove «svojim ljubljenim kumom» (dilectus compater noster). Na darovnici potpisano je pet župana budući da je Trpimir sve radio i odlučivao «sa svojim županima» (cum omnibus zuppanis), a ništa sam», piše Vjekoslav Klaić u «Povijesti Hrvata».

Čedadski evanđelistar s imenom kneza Trpimira

Benediktinci, najstariji crkveni red u zapadnom kršćanstvu, koji se posvećuju isključivo skrovitom životu i šutnji, molitvi i manualnom radu, pod geslom «moli i radi» (ora et labora), baš zahvaljujući knezu Trpimiru dolaze u Hrvatsku, na ovaj naš jadranski prostor. Najprije Trpimira na njegovu dvoru posjećuje benediktinac, teolog i znanstvenik Gottschalk, istaknuti predstavnik karolinške skolastike, za kojega se pretpostavlja da je utjecao na širenje benediktinskog reda u Hrvatskoj, a potom 852. godine u Rižnicama knez Trpimir gradi prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj. Tom prigodom on piše: «Božjim nadahnućem potaknut, ne znajući kada će osvanuti sudnji dan i (moj) posljednji čas i veoma zabrinut za spas svoje duše, posavjetovavši se prethodno sa svojim županima, sagradio sam pomoću Božjom (ovaj) samostan i u nj doveo zbro braće (tj. montekasinskih benediktinaca) da me njihove revne molitve oproste od grijeha pred Bogom». Trpimir je u  samostan podignut u čast sv. Petra pozvao benediktince iz Rima i Napulja. Samostan je, kažu listine, bio okružen maslinama, lozom i smokvama.

Trpimir kao blag, pobožan i miroljubiv, ali istodobno ponosan i dostojanstven knez, vladao je Bijelom Hrvatskom do 864. godine. Premda je ima tri sina, Petra, Zdeslava i Mutimira, ni jedan ga od njih nije naslijedio. Možda i zato što Trpimir i njegovi sinovi nisu bili previše okrenuti Rimu, kao novi knez Domagoj, član nove dinastije, kojemu su franački misionari pomogli doći na vlast.

---