Razgovor vodila: Ksenija Talijančić
Istina je u naše vrijeme gubava
Vrhunsko priznanje Zlatnu plaketu s kadenom dobili su Josip Palada, Ante Gotovina i Anton Tus i to od najstarije udruge za kulturu “Mare nostrum Croaticum”
Književnika, pjesnika, likovnog kritičara Josipa Paladu gotovo i ne treba predstaviti. Rođen je u Marini pokraj Trogira gdje je proživio sve ratne nedaće, a poslije rata sa jedanaest godina vlakom bez voznog reda seli s roditeljima u Slavoniju. Kroz roman “Miris majke” najbolje se može predočit njegov život iz tog vremena, što je meni kao gradskom djetetu to gotovo nepojmljivo, pa sam roman pročitala u jednom dahu.
U Zagrebu uz svoj redovan posao, uspješno se bavio i književnošću te je napisao 52 naslova. Odlaskom u mirovinu, na nagovor svoje obitelji odlazi iz Zagreba u malo mjesto pokraj Zaprešića. Sada uživa u ljepoti prirode i uz sve poslove koje zahtijeva voćnjak i vrt i dalje neumorno piše i stvara. U svemu ga prati njegov najbolji prijatelj pas Bonko za kojeg on u šali kaže da je i on član Književnog društva. Kad ga vidim uvijek tako veselog, nasmijanog i živahnog, pomislim eto neki ljudi nikada ne ostare.
K: Gospodine Palada, bili smo na promociji Vaše knjige “Javke s križnih puteva ili majke su nas oplakale”. Bila je to velika hrabrost. Što Vas je ponukalo da o tome pišete?
P: Ljudi su mi vjerovali i ispričali tu sudbinu. Mogu vam nabrojiti sve te ljude koji su mi svjedočili, a koliko se o tome malo ili gotovo ništa nije smjelo govoriti najočitiji primjer je moj najbolji prijatelj slikar, kipar Ivica Antolčić, svjedok križnog puta. Ivica je ujedno i ilustrator ove knjige, kao i većine mojih ostalih knjiga. Usprkos našem druženju kroz četrdeset godina, nikada mi nije pričao o tome. Tek kad sam odlazio u Domovinski rat, gdje sam bio zapovjednik postrojbe koja se zvala Satnija hrvatskih umjetnika, a na čelu glavnog stožera bio je general Anton Tus.
K: Koliko vas je bilo ukupno umjetnika u vašoj satniji?
P: 750 umjetnika nam se stavilo na raspolaganje. Naravno, nisu svi bili i fizički spremni pa je odabrano 250 koji su bili raspoređeni u dvanaest grupa na području cijele Hrvatske kako bi zapisivali i snimali filmove o tim događajima, a naoružanja je bilo za svega 125 ljudi.
K: Valjda su računali na vašu borbenu spremnost sa kistovima, perima, glazbom i filmom…
P: Vjerojatno, ali kad je zagustilo to nije bilo dovoljno. Srećom nije bilo poginulih ali kasnije zbog stresa mnogi su mladi umirali. Recimo voditelj baleta Marijan Batić, operni pjevač Šuster, kazališni i filmski glumac Gordan Pičuljan i mnogi drugi.
K: Na promociji vaše knjige na mene je posebno ostavio dojam jedan preživjeli svjedok križnog puta gospodin Asić. Pripadam generaciji koja nije imala prilike slušati takva svjedočanstva. Svi smo ga pozorno slušali. Dvorana je utihnula. Bila je to dirljiva priča o strahotama na tom putu, gladi, iscrpljujućem hodu, ponekad samo pokoji gutljaj prljave, zaražene vode i njegovoj čudnovatoj sreći da je uspio preživjet. U njegovom govoru nisam osjetila ni mržnju, ni osudu. Valjda je zato doživio i devedesetu.
P: Da, gospodin Asić je reko da sam samo “blago opjevao stvarnost od one koja se stvarno događala”. Začudio sam se da postoje ljudi koji su mi vjerovali. Ne znam što ih je ponukalo, jer je bilo opasno o tome govoriti. Znali su da pišem, a ja sam to u vlastitoj nakladi objavio, preko Likovne udruge Humana Art i svima nama dragog i poznatog Đuke Siroglavića. Po svim linijama sam bio hrabar u životu, zato sam i otišao u rat, a danas sam nenadmašivo hrabar, jer me čekaju crvi u zemlji ili pepel u urni, zavisno za što će se moji nasljednici odlučit. “Ja više nemam što izgubit, ja mogu samo dobit”, rezignirano mi je odgovorio.
K: Gospodine Palada što sada trenutno radite?
P: Pripremam knjigu pripovijetka pod nazivom “Ko je palio moje knjige” koje su u jednom djelu uvjetno rečeno izmišljene, a drugom su svjedočanstva također o Domovinskom ratu.
K: Zašto baš o tome?
P: U vrijeme Domovinskog rata na cijelom okupiranom području bilo je spaljeno i uništeno na tisuću knjiga od svih hrvatskih pisaca. A zašto pišem baš o tome? Jer je brzo zaboravljeno da je Vukovar taj lijepi barokni grad, baš kao i Hirošima pretvoren u stravične ruševine, gdje su bešćutno ljude u bolnicama gađali avionskim i drugim bombama, a pogotovo kad su iz Gradskog muzeja našeg Bauera opljačkali oko 3500 artefakta, a tek oko 1000 su vratili natrag, a to je zapravo bilo oštećeno, pa nisu mogli ni prodat, a i dalje Srbija tvrdi da nije pljačkala i da nije ratovala po Hrvatskoj.
To je recimo jedan razlog, a drugi je taj da su eto knjižnica u Vinkovcima i bolnica u Vinkovcima najviše napadane, gdje je knjižnica bila sravnjena sa zemljom. Kazalište Joze Ivakića također je sravnjeno sa zemljom. Ista stvar se dogodila i sa Knjižnicom Male braće u Dubrovniku. Oni su to dobro znali jer su stotine puta dolazili na Dubrovačke ljetne igre i izravno su gađali baš knjižnicu koja je izgorjela te je spaljeno na stotine inkunabula i tako dalje.
Svi zaboravljaju da je na području koje je bilo okupirano od strane srpskih i paravojnih snaga da su knjige svih hrvatskih pisaca “ko da su gubave” bile bačene na vatru i spaljene. To je bilo u Glini, Petrinji, pa tako i mojih pedeset knjiga koje sam objavio, koje su bile lektire djeci u školi, a ima dokaza i dokumenata o tome jer moje kolege književnici slali su mi spaljene listove sasvim bezazlenih knjiga, kao na primjer “Iz poštanske torbe”, “Pisma”, “Miris majke” i druge.
Ovaj susret nisam zamišljala da će biti tako ozbiljan. Očekivala sam neko veselo ozračje kao i uvijek kad sam u društvu književnika Josipa Palade. Proces u Hagu nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Po koji puta moramo dokazivati da smo vodili samo obrambeni rat u Hrvatskoj, a ne u Srbiji. Zar ni oslobađajuća presuda za Gotovinu i Markača ništa ne govori.
Prošle godine s ponosom je primao Zlatnu plaketu s kadenom. Ovo vrhunsko priznanje dobili su vojskovođe i zapovjednici u Domovinskom ratu Ante Gotovina, general Anton Tus i književnik Josip Palada i to od najstarije udruge za kulturu “Mare nostrum Croaticum”, a to bome nije šala, a ni gubava istina.
