DNEVNIK IZ MUZEJA (10)
Mislim da je misliti koliko toliko još slobodno. I mislim da čovjek već dugo radi na tome kako kontrolirati misli drugog jednog čovjeka, kad već ne može kontrolirati vlastite misli. Misli su pokretači želja i realiziranja djela. Djela su dakle materijalizirane misli. Ono su – energija. Energija ne može biti statična nego samo – u dinamici pokreta
Prekjučer smo otvorili novu specijalnu izložbu „Gladijatori i koloseum”. Direktor nam je ponosno rekao da imamo velik privilegij jer eksponati nisu dosad izlazili nikad van izvan Italije, odnosno samog rimskog Koloseum-muzeja. Prvo smo imali, mi namještenici muzeja, uvod u izložbu. Zatim je u muzeju bila prije podne presica. U okviru iste smo imali tri Gladijatora iz gladijatorske škole iz njemačkog mjesta Trier. Predstavnicima sedme sile i meni (jer produciram video trejlere za youtube kanal muzeja) su demonstrirali grubost gladijatorskih borbi. Naravno, od onih rimskih vremena do danas se u biti gladijatorstvo nije puno promijenilo. Arene, amfiteatri i koloseumi izgledaju danas nešto drukčije, izgrađeni su od suvremenijih materijala, vlasnici borilišta nisu samo kraljevi i cezari, promidžbe istih funkcioniraju na drugi način… Ali, suština stvari je vrlo, vrlo slična. Ako ne i identična!
U muzeju sam proveo tog dana ukupno dvanest sati a probudio sam se kao rijetko kad, već u četiri sata ujutro. Sanjao sam neki glupi san koji me oneraspoložio i zbog kojeg sam morao ići u WC. Da se pomolim. Poslije toga nisam znao zaspati. Uključio sam stroj, uštekao se. Ne na izvor inteligencije. Isti je spavao u našem zajedničkom krevetu sve do 7.00 sati a onda otišao u drugu sobu meditirati. Isti taj „izvor inteligencije” jutrima nerado priča i uglavnom je mrzovoljan. Ponekad ga raspoloži samo pogled na obližnje osunčane i blještave snježne vrhove planina. Isti je izvor nema dugo oprao stakla prozora. Blještavilo je još stvarnije!
Na otvaranju izložbe su prisustvovali i dr. M.S. sa suprugom. Nismo se vidjeli jako jako dugo. U prošlosti nas dosta toga zajedničkog vezalo. Družili smo se relativno često. Kod M. i N.S. slušali smo rado Tom Waitsa, pili dobra vina, grickali sir i sirovo povrće. Dr.M.S. i njegov tast Baron izdavali su časopis „Visavis”, nekako u vrijeme kad sam tek došao u Liechtenstein. Isti je časopis izlazio u porajnskom dijelu Švicarske i Liechtensteinu, u okruženju Chura, glavnog grada švicarskog kantona Graubuenden, u austrijskoj saveznoj državi Vorarlberg i u Luxemburgu. Na naslovnim stranicama nekoliko brojeva tog časopisa nalazili su se preslici mojih slika koje sam slikao ekstra za te i takve potrebe. Veže nas još jedna zanimljiva porodična situacija. Imamo djecu istog godišta i istih spolova. Ista su se rodila u istom vremenskom razmaku od osam godina. Valjda se više nitko toga ne sjeća, dr.M.S. je (začet i rođen od oca Talijana i majke Liechtensteinke) imao volje postati honorarni konzul RH u Liechtensteinu. Našao sam takvog što vrlo zanimljivim i pokušao posredovati. Mislio sam jadan da bi i to, u ono vrijeme a po pitanju lobiranja za RH u ovom dijelu svijeta i možebitnih pozitivnih poslovnih mogućnosti na relaciji HR-FL/CH-HR, a možda i šire, moralo biti od značaja za RH institucije. Upoznao sam dr.M.S. sa izvjesnim ljudima koji su se na kraju ponijeli nikako. Vjerojatno i zato jer ja, posrednik, potječem iz „nikakve obitelji” a politički ne samo da nisam pak bio u „valjanoj partiji” nego sam bio u nikakvoj. Jedina partija za koju sam navijao bila je – Hrvatska! Prekjučer sam saznao i to da je Baron u međuvremenu teška zdravlja. Znao sam od prije da je imao srčane napade i da je bio operiran ali nisam znao da ga je, tri mjeseca poslije samoubojstva žene mu, puknuo i moždani udar! Izrazio sam želju uskoro ga posjetiti. Mislili su, veselit će se sigurno.
Sjećam se Baronovog pedesetog rođendana kao danas. Bio sam dodrodošao gost u društvu „izabranih”. Sve neke tamo poznate face: šef zemaljske policije, poznati politički dužnosnici, poznati liechtensteinski i strani odvjetnici i nekakve face sa svakakvim titulama. A s njima ja. Sin balkanskih seljaka i težaka. Bez titula i bilo čega što se u onakvom društvu može „vidjeti valjanim”. I optički i porijeklom i spikom sam bio i opet „drukčiji od drugih”. Sjećam se, ondašnji šef policije, a sada dužnosnik u jednoj evropskoj organizaciji za sigurnost koji, gle čuda, trenutno živi u Sloveniji i svako jutro uči – hrvatski, te koji je naručio od supruge mi jednu sliku u akrilu a ova ju naslikala majstorski, isti taj je one večeri u nekoliko navrata sugovornicima ponavljao kako sam ja dobar čovjek. Dio zla čovjeka u meni se tome čudio. Jedan advokat mi je, kojeg sam poslije portretirao, rekao da u Liechtensteinu stoje stvari ovako: ako kod prvog rukovanja sa Liechtensteincem „kemija enegije” štima onda će vjerojatno štimati zauvijek, ako ne, onda možeš pokušavati cijeli život istu uštimati a nećeš uspjeti.
Pišući malo prije o samoubojstvu Baronove žene koja je godinama patila od depresije, sjetih se još jednog samoubojstva. Odrasla je u susjednom selu u kojem sam ja odrastao. Bila je od mene mlađa godinu, dvije. U Župnoj smo Crkvi igrali zajedno u jednom kazališnom komadu i pri tom se upoznali. Ona je glumila jednog od ženskih anđela. Dakako. Ja jednog smješnog, od puno muških, vražičaka.
Svaki sam se dan vozio školskim autobusom kroz njeno selo u osnovnu školu u Čazmu a ona je još išla, u njenom selu, u područnu. Čekala je autobus kad smo se vraćali kući i često, po drugim joj odraslijim frendicama, slala mi darove: komadiće čokalade zamotane u foliju, vlastite narukvice kupljene vjerojatno na selskim proštenjima. Bilo mi je jako neugodno. Ostali klinci su me ismijavali u autobusu. Reagirao sam zbog tog kretenski: lomio poklone i bacao ih redovno kroz prozor autobusa. Nešto je od tog jednom našla kad se vraćala uz put kući. Doznao sam poslije, to ju pogodilo jako. Izrasla je u prekrasnu ženu. Rijetko lijepu u onom dijelu Moslavačke gore. Udala se za kretena koji ju je tukao i ubijao. Konačno su se rastali. A onda sam saznao, udala se za nekog Nijemca ili nekoga – u Njemačkoj. Navodno poprilično situiranog. To je glavna spika za seljake sitnih zuba. Važno je da se udaš za nekoga dobrostojećeg vani jer ak’ taj netko vani nije dobrostojeći onda si ti opet dupla budala. Ljubav s time nema veze. Ugled i plasman u društvu da. Pred možda pet godina sam slučajno nabasao na njezinu dobru poznanicu a možda i rođaku, ne znam više u kakvom su točno odnosu bile. Odala mi je strašnu istinu: našli su prvu curu koja mi je poklonila svoje najvrlije osjećaje obješenu na drvo u vlastitom im dvorištu. Tamo u Njemačkoj! Nitko navodno ne zna zašto je ono učinila. Ne mogu a da se ne pitam koliko je moje bacanje njezinih poklona pored svega ostalog što joj se poslije događalo doprinijelo njezinom totalnom razočaranju u ljude a prije svega valjda – muškarce!
U Vaduzu je postalo evo jako mračno. Poslije svijetlog jutra, kiši pošteno bogme. Dobra atmosfera za opisivanje još barem dva pokušaja samoubojstva za koje znam. No, ne bih htio da me opisivanje takvih tema moralno priklješti do ponovnog bola.
Iz Vlade Kneževine Liechtenstein, potpisanu od ministrice za kulturu, vanjsku politiku i školstvo dr. Aurelije Frick dobio sam pozivnicu slijedećeg sadržaja:
«Jačanje prava žena predstavlja već godinama jednu od glavnih točki liechtensteinske vanjske politike. Liechtenstein je 2014. član ekzekutivnog savjetovališta žena pri Ujedinjenim narodima u New Yorku. To je jedinica organizacije UNO koja se zalaže za jačanje prava žena. Ovdje je posebno važna situacija žena u ratovima i naoružanim konfliktima. Velika mi je želja naš angažman u tom području predstaviti također i u Liechtensteinu. Stog razloga planiramo, pored naših aktivnosti u New Yorku, niz priredbi u Liechtensteinu. Srdačno Vas pozivam na početnu priredbu s temom ‚Žene u ratovima i naoržanim konfliktima’ u subotu, 8. Ožujka 2014 u TaK u Schaanu sa zaključnim aperitivom. Posebna mi je čast da nam je za ovu zgodu uspjelo dobiti gospođe Sanji Monageng, prvu podpredsjednicu i sutkinju međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Den Haagu kao i sirijsku novinarku i aktivisticu Sarah Abu Assali, predstavnicu sirijeske Lige žena. Sanji Monageng će govoriti o njezinom radu u ICC-u, o kaznenom gonjenju u slučajevima najtežih povređivanja i prekršaja ljudskih prava kao i o temi seksualnog nasilja u ratovima i naoružanim konfliktima. Sarah Abu Assali će izvještavati o njezinom radu u Siriji i graničnim područjima, o aktualnoj situaciji u područjima konflikta i o vlastitom angažmanu za istopravno sudjelovanje žena u sirijskom procesu mirenja. Priredba će biti na njemačkom i engleskom jeziku sa simultanim prevađanjem.”
Na jedan literarni natječaj u Zagrebu sam poslao dvadeset pjesama. Dobio odgovor da je pošta stigla, odnosno da su pjesme zaprimljene na natječaj. Za zbirku poezije u Rešetarima nisam našao ništa adekvatno pa se stoga ispričavam Ivanu de Villi. Jer, obećao sam nešto dostaviti mu. Žao mi je.
Žena rođena u San Pedru (čitaj o tome u jednom od prošlih nastavaka) i koja će u travnju posjetiti Liechtenstein prijavila se u međuvremenu i mojim posredstvom za boravljenje kod prijatelja nam u svratištu za pisce „Zvona i nari” u Ližnjanu. Osim toga pisala mi je da u Getty muzeju u L.A.-u trenutno ne zna kome bi se obratila sa upitom za realizaciju jednog od mojih idućih Spiralnih kanala u vrtu istog grandioznog muzeja u kojem sam 2009. nakratko imao priliku boraviti. Zahvaljujući u prvom redu Jasminki Bell (rođena Kunješić u D.Mikloušu kraj Čazme) i njezinom suprugu Ottisu. Osim toga svakako njezinoj teti Ružici s obitelji koja ima kuću u Burbanku, jednom od satelitskih gradova L.A.-a. S Ružicom sam išao u isti razred u školi u Čazmi.
Iz jednog hrvatskog portala javila mi se urednica istog koja je ljubazno izvoljevala da joj za jedan od idućih priloga odgovorim na ovo: a) kada sam i zbog čega otišao iz Zagreba, b) gdje danas živim, što radim, kako sam se snašao izvan Zagreba i kako sam se odlučio na život baš tu gdje danas jesam, c) što mi najviše nedostaje vezano uz Zagreb, a što najmanje, d) kanim li nadalje ovdje živjeti ili se kanim vratiti u Hrvatsku i Zagreb?
Ista pitanja su mi bila poslana direktno iz Hawaia a gdje je dotična, cijenjena, na odmoru. Sa suprugom joj.
Večeras ću se valjda sastati sa kolegom umjetnikom Petrom Beranekom. On je Švicarac češkog ili slovačkog porijekla. Nismo se vidjeli od 2004. godine kad smo zajedno izlagali na skupnoj izložbi u gradu Oltenu u centralnoj Švicarskoj. Večeras će doći k nama i sin moj. Ovaj vikend će ostati kod nas. Ti i takvi me trenuci uvijek jako i posebno vesele.
E neki tamo moji profesori i akademici… Ukakili ste se i opet. Ponijeli skoro pa opet nakaradno. Nema tih na papire otisnutih titula koje bi mogle sakriti drskost, pokvarenost, ljudski vam jal, bahatost, želju za koristoljubljem, spremnost gaženja do svetih vam ciljeva preko ljudskih a ne svinjskih žrava. Ili žrtava kakvih primitivnijih bioloških primata. O ovoj ću temi jednom nešto podrobnije, detaljnije…
Lizzie Belotto, jedna kolegica umjetnica koja je sa svojim prilogom sudjelovala u našim prošlogodišnjim Spiralnim kanalima javila se iz Indije gdje je na proputovanju. U međuvremenu sam ju spojio sa mojim poznanicima, Indijcima Vivekom Kalyanom, Pratulom Dashom i Sudhirom Sharmom. Pratula i Sudhira znam osobno. Prvog smo, supruga mi Rajka i ja upoznali ovdje u Liechtensteinu a drugoga sam ja sam upoznao u Jordanu kad smo 2006. zajedno sudjelovali na I. međunarodnom simpoziju grafičkog dizajna, na privatnom Univerzitetu u Ammanu.
Mislim da je misliti koliko toliko još slobodno. Smisliti nešto pametno misleći je svakako bolje nego misliti da se nešto pametno smislilo. Kad se to nije. Ponekad skrojim čudne rečenice.
Vaduz, 21.2.2014.
