DNEVNIK IZ MUZEJA (9)
Tko rano rani, manje spava. Tko se probudi a manje je spavao jedva da pronađe ujutro toalet. Tko u toaletu ujutro nikoga drugog u ogledalu ne pronađe nego predobro mu poznato lice, a manje je spavao jer rano mu se diže (kiselina u želucu) taj dvije sreće grabi. Tko je nedjeljni ranoranilac te poslije toalete odradi jutarnje sklekove i rastezanje mišića i sav nadobudan (ili sva nadobudna) ode u kuhinju prati suđe, mora da je prvorazredni frik. Neki od frikova pri pranju suđa rado slušaju radio Sljeme!
Odmah nakon što su Švicarci i Švicarke na zadnjem referendumu izglasali i izglasale da će stopirati slobodu kretanja i najezdu stranaca u državi im rekao sam u šali dragoj si:
„Znaš to su ti oni izglasali da im ne dođe puno državljana i državljanki Hrvatske.”
Samo dva dana poslije te moje izreke otvorim lihtenštajnske nedjeljne novine i na šestoj stranici doznam kako Švicarska neće potpisati sporazum sa Hrvatskom u sadašnjoj formi, a o slobodi protoka osoba. Švicarski parlament navodno ipak provjerava moguća rješenja koja Hrvatsku ne diskriminiraju. Ja si pak mislim, možeš mislit kak o tome misle!
Kad smo već kod navoda iz ovdašnjeg tiska izvoljevam navesti još nekoliko po meni zanimljivih crtica, informativnih detalja. Pred dva dana se na naslovnici jednog od dva dnevna lista u Lihtenštajnu moglo čitati kao udarni naslov navod Kneza Hans-Adama II. a povodom njegovog 69. rođendana:
„Vrlo sam sretan da sam ostvario sve svoje ciljeve.”
Na istoj naslovnici doznajem još da se Kneževina po pitanju novinarske slobode nalazi ispred Švicarske, na šestom mjestu. Tako navodno misle „Reporteri bez granica”.
Dr. Peter Geiger, poznati povjesničar u Lihtenštajnu je kako se doznaje držao opet govor. Isti je u našem muzeju držao dosad također nekoliko vrlo posjećenih referata. Nešto od toga sam zadržao dokumentirano u video trejlerima koji se mogu naći na youtube kanalu muzeja!
Novinski članak koji obrađuje jako zanimljivu „Geigerovu temu” je naslovljen sa:
„Što su sa Hitlerovom Službom sigurnosti dogovorili VU i VDBL?
Na početku članka stoji da su u vremenskom razdoblju od 1938. do 1945. u Lihtenštajnu postojale tri političke partije a da dvije od tih egzistiraju i danas. To su Vaterlaendische Union (Domovinska Unija) i Fortschrittliche Buergerpartei (Partija naprednih državljana). U ono je vrijeme, navodi se dalje u uvodnom dijelu članka, Partija njemačkog narodnog pokreta u Lihtenštajnu Volksdeutsche Bewegung in Liechtenstein izazivala „pomutnju”, „zbrku”.
Poslao sam poveznicu prošlog nastavka ovog serijala nekim frendovima i kontaktima na fejsu. To je bio razlog da sa nekima od njih izmjenim nekoliko rečenica, misli. Ovdje najzanimljivije od tog i takvog materijala. S jednom ženom iz Novog Sada sam se dopisivao ovako…
Ona:
„Na fejsu se rijetko sretne netko dostojan pažnje.”
Ja:
„Ma nije valjda… Teško mi to povjerovati!”
Ona:
„Česti su oni za ponudama za izlazak, provod i aktivnosti.”
Aktivnosti? Nisam htio pitati koje vrste jer prvo, i nije me baš briga, a drugo, ispao bih vjerojatno gluplji nego jesam. Odgovorio sam:
„Ma dobro, to valjda isto ne mora biti zlo… barem se nadam da se u tom svemu ophodi kulturno i dostojanstveno i da se nešto zna o ukusu i poštivanju granica…”
Ona:
„Kada je suptilno, ne. Ali nisu baš svi takvi.”
E sad ovo „suptilno” i ovo „ne” nisam najbolje razumio. No pisao sam samo:
„Hm, ima nas uistinu svakakvih. U realnim kao i virtualnim paralelama.”
Ona:
„Baš tako.”
Dodala je zatim, na tom mjestu meni neočekivano:
„Zagreb pamtim u puno ljepšem svjetlu nego danas. Ili su sjećanja uvijek ljepša nego stvarnost?”
Misleći što bih na to smislio i dodao, „izmaklo” mi se:
„I ja isto… Tamo kao da sad svijetli samo kič. Ah da, i to je sigurno jedna od važnih komponenti… S udaljenosti su percepcije također sasvim drukčije nego u žiži samog događanja.”
Ona:
„Mada sam mišljenja da su Hercegovci i sitni primitivizam poseljačili jedan lijepi grad. Možda to stanovnici i ne zamjećuju?! Saživjeli su se…”
To me, takva stajališta, u suštini ne vesele. Protiv etiketiranja sam bilo koje vrste. Osim toga osjećam se lojalan prema prijateljstvima. Kao klinac smio sam se ponašati skoro pa kao istinski član jedne hercegovačke mnogobrojne obitelji. Bio sam u kući im i izvan nje uvijek primljen kao prijatelj. Naravno da ću se toga uvijek sjećati i da ću zbog tog uvijek biti zahvalan. Odgovorio sam:
„Hm, kaj da vam velim… da nisu oni, njihovih bi se mjesta valjda dočepali drugi seljaci ili „seljaci”. To je jednostavno tak…”
Ona je zatim pisala:
«Mi iz nekog drugog doba (dijelim ga na prijeratno i poratno) koji Zagreb pamtimo po šmeku sada vidimo sjaj i bijedu.»
Iz Njemačke mi se javio jedan gospodin s ovim riječima:
«Hvala vam gospon Vlado… Upravo razmišljam… Ja sam sa raznim člancima aktivan kod… u Berlinu. Oni se bave novinarstvom i knjigama pa bi bilo dobo da i vi napišete koji članak i njima. Ovdje link… pa se čitamo kasnije… Recite im slobodno da sam vas ja preporučio a oni će biti veseli imati člana više…»
Zgodno. Zanimljivo. Super čak.
Iz Čazme mi je pisala jedna žena za koju više i nisam siguran da li ju osobno, iz realnog prostora, znam ili ne. Pisala je prvo:
«Sa zadovoljstvom pratim tvoj rad.»
Ja u šali a ne štali:
«E baš sam super, kaj ne?»
Ona:
«Da znaš da i jesi.»
Uf. Ovakve me izjavne a čak niti prosto proširene rečenice odmah štrecnu. Ovdje, oko organa. Organa za pumpanje krvi i njezino slanje po svoj periferiji tijela mi. Nešto krvi stigne tako i do sive mi centralne kakvoće unutar, jednom sa motikom zasjeknute mi, lubanje. «Promucao» sam zategnuto:
«Ma daaaaaaaaaj….»
Ona na to:
«Jesi, jesi. Totalno si umjetnički vudren! Imaš žicu…»
Ah da? Imam žicu? Gdje? Kakvu žicu? Nije li možda mislila da imam «žlicu»!? Ponekad se gube slova i znaci s velikom lakoćom pa sa još večom lakoćom dolazi do nesporazuma. Odgovorio sam:
«Ma ne da sam vudren neg ono: opaljen i opičen. Kao da sam sam sebe izmišljao.»
Na kraju sam stavio znak rasplakanog smajlića. Zato je ona pisala:
«Imaš naopaki smajlić… Iza riječi opičen dolazi pravi smajlić! To je dobra stvar. Izvrsna čak… Ne biti kao svi drugi… Ja se jako razveselim kad mi kažu da nisam normalna! To je to…»
Izmjenio sam nekoliko riječi i sa čovjekom iz Zagreba koji i inače poprilično vjerno prati vijesti koje postavljam na profilu mi. Gospodin se preziva isto kao sineast kojeg sam spomenuo u nastavku prije. Isti se osvrnuo isključivo na preslik navoda uvodnog teksta zadnjeg nastavka ovog serijala, dnevnika. Pisao je:
«Odlično rečeno. Zavladali su strahovi koji život pretvaraju u ne-život. Kreirajmo osmjehom život ma kako god teško bilo.»
Ja sam pametovao na način:
«Pozitivce treba svijet kao rijetko dosad.»
S druge strane čovjek je pisao:
«Samo prava iskrena pozitiva, ona koja izvire iz srca može nešto uraditi na bolje. Inače, loše nam se piše.»
Dodao sam na to:
«Eh da. I ljudi koji zbilja nisu ukaljali čast nit svoju nit tuđu. Ima takvih naravno uvijek i svugdje, ali… Ti neće dobiti šanse. Svijetom su uvijek vladali lukavci a ne pametnjakovići.»
On:
«Istina, tužna istina, ali ipak valja nam pružati otpor nasilnicima. Život je umjetnost i samo su umjetnici sposobni stvoriti novi, bolji svijet…»
Napisao sam:
«Trudimo se, trudimo…»
A mislio pri tom:
«Ajooooj da te samo moja žena čuje.»
Čovjek je zaključio:
«…Koliko možemo a nije da ne možemo. Ipak tapkamo na mjestu. Valjda je to proces sazrijevanja i koječega drugoga. Ne gubimo nadu u sveopčem beznađu.»
I tako, ispadali smo prvo sebi samima pametni. A onda ćemo se opet učiniti koliko toliko pametni i nekima tamo, od sveukupnih drugih i trećih, i petih, i…. Vjerojatno niti od te i takve naše virtualne pameti nećemo imati mi sami koristi. A tko će onda imati?
Tko rano rani, manje spava. Tko se probudi prije nego je spavajući dosanjao do kraja lijepi san, sam si je zato valjda kriv. Ako se na tom mjestu i o istome uopče smije raspravljati o krivici i pravici.
Vaduz, 16.2.2014.
