Vlado Franjević: SVAŠTA

DiM8 klein

DiM8 klein

DNEVNIK IZ MUZEJA (8)

Dobro je. Prošlo je. Valentinovo. Nije dobro jer podosta dobrog, neće proći. Zavladali su strahovi. Kao da se sve više preživljava a sve manje živi. Sklapaju se rečenice, pisane i izgovarane, više na način da se iste ne razumiju nego razumiju. Novokomponirani demagozi svugdje oko nas. A poneki, i u ponekom nama!

Kod nas ovdje puše opet topli alpski vjetar zvan „Foehn”. A kad taj počne šibati u rajnskoj dolini na mjestu gdje se čak tri doline spajaju, ona pravac Zueriha, pa pravac Chura u kantonu Graubuenden i konačno pravac bodenskog jezera, a na desnoj strani od tog mjesta nalazi se Kneževina nam, kad taj počne «lupati» po crijepovima kuća baš u vrijeme punog mjeseca kao sad, tad smo manje nego obično uračunljivi a puno više nadraženi. Žene se u to vrijeme još slabije orijentiraju vozeći unatrag. Muškarci su navodno više nego obično skloni bludu.

U muzeju, u predjelu gdje sam ja danas «šefovao» svratila je prvo jedna azijatskog profila starija žena. Čuo sam ju kako hoda iz prostorije u prostoriju pričajući sama sa sobom, a čak je i pjevušila. Već htijući na kraju obilaska sići s drugog kata pitala me da li pričam engleski. Rekao sam da pričam donekle. Za jednostavnu konverzaciju bit će OK! Zanimala se za povijest Liechtensteina i život svagdašnji ovdje. Iako je moja zadaća više đutjeti nego pričati o životu svagdašnjem nam, teško je ne biti ljubazan kad na drugoj strani imaš uistinu zainteresirane dobronamjernike. Mislim da ih mogu skužirati. Osjećati. Takve namjernike. U razgovoru ugodnom saznao sam da su joj roditelji iz Kine zbrisali zbog političkog sistema u Tajvan a onda je ona otišla u Los Angeles. Los Angeles? Eto, imali smo i to kao zajednički nazivnik dijela nam razgovora. Rekao sam joj da sam 2009. nakratko boravio u Los Angelesu i u sklopu međunarodne skupne izložbe 4. United Design izlagao plakat u galeriji Kalifornijskog državnom Univerziteta Northridge. Pored toga je od mene doznala da u San Pedru, nedaleko Los Angelesa, ima poveča hrvatska zajednica koja jako drži do svoje tradicije. (To mi je potvrdio i Johnatan Huston, američko-liechtensteinski autor kojeg sam spominjao u prošlom nastavku ovog serijala). Žena je mislila, trebala bi baš otputovati jedanput u San Pedro i družiti se sa tamošnjim Hrvaticama i Hrvatima. Primjetila je isto da je vidjela da u Liechtenstein dolazi dosta Kineza. To joj se činilo zanimljivim. Kao i činjenica da danas iz Tajvana idu ljudi raditi u Kinu a ne obrnuto, kako je to bio slučaj u vrijeme mladosti njezinih roditelja. Ja sam joj još odao da imam prijatelje u Burbanku, gradiću koji se nastavlja na Los Angeles. A nisam joj odao da sam prilikog tamošnjeg boravka posjetio i poznate Muzeje kao recimo Getty Villa u Santa Moniki i onaj drugi jako veliki na jednom skroz drugom dijelu grada. A bio sam i u Muzeju suvremene umjetnosti MOCA u Downtown-u. Sa prijateljicom koja danas živi u Burbanku i radi u gradskoj upravi Los Angelesa išao sam u isti razred osnovne i srednje škole u Čazmi.

Jučer sam fotografirao tri kolegice pred muzejem a za potrebe promidžbe naše nove izložbe „Gladijatori i Koloseum” na stranicama fejsa, a koju skoro pa sam uređujem. Ta izložba će se otvoriti idući tjedan.

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen, voditelji svratišta za pisce „Zvona i nari” u Ližnjanu su mi pisali između ostalog:

„Dragi Vlado, ča da rečemo? Puno fala. Zahvalni smo da ti i Rajka širite dobru vijest o našem svratištu. Inače, Songul Arslan koja je za nas također čula preko vas dobro se snašla. Imali smo uspješno predstavljanje i cijelu jednu novinsku stranicu u Glasu Istre posvećenu njoj. Kada poželite opet u Ližnjan, javite pa ćemo se dogovoriti…”

Osim Songul, za njih je od nas čuo i autor, sineast i filmski kritičar Damir Radić iz Zagreba koji je na kraju također boravio kod njih. A kako trenutno izgleda, tamo bi mogla svratiti i Jennifer rođena u San Pedru a koja danas predaje na jednoj visokoj umjetničkoj školi u Los Angelesu. Jennifer je između ostalog pisala:

„Pozdrav Vlado! (Šteta, ‘kako si’ je sve od znanja mojeg hrvatskog, ali učim!) Hvala vam jer ste si uzeli vremena dati mi vaše mišljenje o dolaženju u Ližnjan! Sad sam još više uzbuđena prijaviti se za dolazak nego prije. Pogledala sam vaše stranica. Vaša su umjetnička djela tako upečatljiva i vitalna. Hvala jer ste mi poslali poveznice ka stranicama – uživam gledajući ih! Radujem se ostati u kontaktu s vama, a možda ćemo se i susresti kad dođem u travnju u Lihtenštajn.”

Za svaku pohvalu! Dobri ljudi iz HTV Zagrebačke županijske panorame su na fejsu promovirali prilog o našem slijedećem nastupu u Karlsruheu te dio zadnjeg nastavka ovog mojeg serijala komentirali na ovaj način:

„Zašto čovjek ne bi rekao da mu je dobro ako se osjeća dobro? Istovremeno, trava je uvijek zelenija s druge strane ograde… a ljudi rijetko zadovoljni.”

Nije dobro jer podosta dobrog, neće proći. A dobro je da je raspravljanje o realizaciji jedne knjige već prošlo. Stranice bi smjele biti ispunjene dakle tekstom kojeg sam pisao, i kojeg ću još pisati. Skoro i valjda pri čistoj pameti.

Vaduz, 15.2.2014.

 

Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), stipendijat Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003., prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein (BBKL).