Poezija Waltera Williama Safara – USPOMENE

USPOMENE

Stojim u ulici mog djetinjstva,
A iznad mene se uzdiže
Plavo travanjsko nebo,
Svjetluca poput oka sanjarskog.
Tu dolje korača vjetar
Sa uspomenama mojim,
Umorno,
Ali nepokolebljivo,
Kao orač za plugom.

Kaži mi vjetre postojani,
Kako da pobjegnem od samoće?
Godinama me guraš na sve strane svijeta,
Kao da sam ja neko Tvoje nevoljeno dijete.
Ti znaš,vjetre,
Da svojim nemirnim duhom pripadam više Tebi
Nego samom sebi.
Od Tebe sam naslijedio čežnju
Da putujem svijetom i tražim:
Jutro u kolijevci zlaćanoj,
Dan u naručju anđela,
Noć u krvavoj haljini,
I ponoć u crnini,
Što vreba na blud
Ko’ smrt na život;

Stojim u ulici mog djetinjstva,
Kraj onog istog prozora
Sa kojeg sam znao zuriti u Tebe vjetre,
I maštati o danu
Kada ću odlijetjeti na Tvojim mekim,slađanim leđima
U neki bolji svijet,
Daleko od siromaštva;

Stojim u ulici mog djetinjstva,
A prijeko je gluhonijemi vjetar,
Posve tiho i kradomice,
Otvorio vrata stare crkvice,
I stao raznositi molitve
Po bjelim nebeskim poljima.
Gluhonijemi vjetar ne otvara moja vrata,
Jer zna da su moje molitve
Odavno presušile kao i suze.

Dok uspomene,
Moja djeca postiđena,
Sad dječačkim krikovima
Glasaju se u ovu travanjsku noć,
Ja gonjen udarima vjetra napuštam,
Ulicu mog djetinjstva,
Kotrljam se po svijetu,
Kao kišna kap,
Što traži svoj grob
U pukotini suhe kore,
Napuštene zemlje.

Walter William Safar