Vlado Franjević: DNEVNIK IZ MUZEJA (7)
Dobro je da samo lebdimo, da ne moramo letjeti. Letjeti zahtjeva puno veče naprezanje nego se prepustiti strujama da te nose. Da li je uistinu tako? Dobro je da se dobrim oplođuje i hrani. Tako da i ostaci probavljenog ne mogu biti puno različitiji od onog čime se dobro hrani: dobrim! Sve ono što nije dobro, mora da je loše! Nije mi baš neka filozofija… Hm?
Drago mi je da se ovi ovdje pisani nastavci čitaju. Primaju se uglavnom „šutke”. A neki se dijelovi čak navode na drugim mjestima. Kao recimo u jednom časopisu za filozofiju i umjetnost u Srbiji. Pred ne tako dugo vrijeme. Naravno da je takav detalj posebne vrste kompliment.
U muzeju su se događale neke zanimljive pojedinosti u zadnje vrijeme mojeg nejavljanja. Ovdje nešto od onog čega se još sjećam a što bi javnosti moglo biti zanimljivo. Jednog je dana tako svratio u ovu kuću kulture princ naš. Ili bolje reči „naš”. Doveo je sa sobom nekoga od slične „sorte” ljudi iz Butana. Ne znam da li je ono bio kralj, kraljević, knez, princ ili netko sasvim drugi a znam da je sa svojom pratnjom bio u prekrasnoj im tradicionalnoj nošnji. I posebno lijepo dizajniranim čizmama. Jedan od naših glavnih ljudi vodio ih je kroz Muzej. Nisam mogao odoljeti a da ih (bez pitanja bilo koga) ne snimim sa video kamerom misleći da će to za youtube kanal Muzeja, kojeg uređujem i vodim, biti jedan posebno zanimljiv detalj. Kad kažem „bez pitanja bilo koga” tad ne mislim na ono kad sam jednom Butancu iz pratnje objasnio tko sam i što i zašto ih snimam kao niti ono kad sam jednom slično bljedolikom (kao što sam to ja) a mladom čovjeku objasnio isto što i Butancu. Obadvoje su mislili: nema problema. No, bilo je „problema”. Iste ne želim ovdje zvati korektnim imenom.
Zanimljivo je bilo i to da je Muzej na kraju ipak otkupio nekoliko kompleta mojih Duetosa (pandan memory igrice sa kartama koje se polegnu na stol naopačke a onda okreću i traže parovi, onaj tko više skupi parova karti istih motiva slika je pobjednik). Na kartica za igranje nalaze se otisci mojih slika. Ne čudi da su neke od kolegica jalne jer im sad te igrice svaki dan stoje tamo pred nosom u dućanu Muzeja.
28. je siječnja bilo otvaranje specijalne izložbe o sudskom procesu Adolfu Eichmannu, jednom od arhitekata nacističkih konc logora u II. svjetskom ratu. Agenti Mossada su ga uhvatili u predgrađu Buenos Airesa a suđeno mu je bilo u Izraelu gdje je 1961. osuđen na smrt i konačno pogubljen. Snimio sam otvaranje te izložbe (koja se zatvara danas) a iz snimljenog materijala napravio video zapise na (ovdje gore već) spominjanom youtube kanalu.
Upravo se sprema otvaranje iduće, puno veče izložbe o Gladijatorima i rimskom Koloseumu kao glavno poprište njihovih borbi.
Jučer mi je kćerka navršila devetnaest godina. Odnio sam joj poklon i zadržao se s njom u kratkom ugodnom razgovoru. Noć prije slavila je sa svojim društvom u jednom plesnjaku. Čak im je sviralo nekoliko bendova metalaca. Rekla je da joj je ovo svakako bila naj-fešta u dosadašnjem životu.
Moje su naj-fešte dakako već odavno prošle.
Nekako mi se u zadnje vrijeme javlja sve više ljudi iz Hrvatske ali i ne samo Hrvatske. Znani mi i neznani ljudi. Imam dojam da im se, puno njima, bježi glavom bez obzira a trbuhom za kruhom. I imam nažalost dojam da su neki i dalje mišljenja da ovdje rastu novci na banana-biljkama. Osim sveg toga imam osjećaj da putem interneta malo-malo pa ostavim krivi dojam – da mi je baš i samo super!
Bregović će sa svojim orkestrom idući mjesec nastupati u Liechtensteinu!
Sredinom ožujka ćemo draga mi i ja nastupati u Karlsruheu. Na jednoj će skupnoj izložbi biti izložena i dva manja mi rada – akrilici na kartonu iz 2003. godine: dio serije rada od devedeset i devet pojedinačnih dijelova a kojeg sam prvi i zadnji put pokazao u cijeloj ukupnosti na jednoj izložbi 2004. u Liechtensteinu. Taj sam rad tada naslovio sa „Ne mogu više (samo 99 puta)”. Dio iste serije od dvadeset i devet dijelova je bilo izloženo 2008. na 3. Međunarodnom umjetničkom bijenalu u Pekingu.
Otvaranje izložbe u Karlsruheu će biti 14. ožujka. Dva dana poslije, u nedjelju, s početkom u 11.00 sati, čitat ćemo. Rajka i ja. Prvo ja kraći proza tekst s temom „rasizam i diskriminacija” a zatim zajedno moje stihove na njemačkom i hrvatskom. Veseli me jako da su svoj dolazak već najavili neki frendovi. Jedan Brazilijanac nastanjen u Münchenu. Jedna bi Hrvatica, rodom kao i ja sam – u okolici Čazme – trebala prispjeti s pratnjom također iz Bavarske. Jedna se druga Hrvatica, iz mjesta kraj Čazme kao i ova prva, mora dogovoriti sa suprugom pa će možda i oni svratiti. Kolegica umjetnica Dana Pandici (rođena u Rumunjskoj) koja je sudjelovala sa svojim prilogom u našem prošlogodišnjem projektu Spiralni kanali „Zemlji s ljubavlju” doći će isto, rekla je.
Obećano nam je, Hrvatski radio u Karlsruheu s voditeljem imenjakom mi, će podržati promidžbu našeg nastupa. Na nekim se portalima o tome već čitalo.
Javio mi se iznenada Johnatan Huston. Pisao je, u kontaktu je s frendicom, spisateljicom iz Kalifornije, koja bi rado svratila u međunarodno svratište za pisce „Zvona i nari” u istarskom (ili istrijanskom) Ližnjanu. Tamo je svratio već i (našim posredstvom) jedan kreativno-umjetnički par iz Zagreba. Mi smo pak, Rajka i ja, imali čast biti gosti tog prijateljskog svratišta 2011. Johnatan i ja ćemo se sastati u srijedu. Od tad ću biti pametniji po pitanju njegove želje, odnosno želje njegove frendice iz Kalifornije.
Spominjući Kaliforniju sjetih se, Carolina mi je, iz jednog predprerijskog mjesta u Kaliforniji, pisala da je dobila moj DVD sa filmovima o prošlogodišnjim nam Spiralnim kanalima. Ona je svojim
prilozima također sudjelovala u tom projektu realiziranog u Slovačkoj, Sloveniji i Italiji. DVD joj se svidio a htjela bi imati još jedan primjer kojeg bi navodno pohranila u tamošnjem lokalnom muzeju!
Sa projektom Spiralni kanali sam se upravo prijavio na natječaj u jednoj dalekoj afričkoj zemlji.
Da se prijavim tamo pozvao me kolega umjetnik Krishna L. kojeg sam upoznao na istom bijenalu u Pekingu kojeg sam ovdje već spominjao. Apropo, na otvaranju tog bijenala sam se nakon jako, jako dugo vremena sastao i sa kolegicom Dubravkom (rođ.) Lošić iz Dubrovnika a s kojom sam na slikarskom odjelu pohađao Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu.
Dobro je da samo lebdimo, da ne moramo letjeti. Letjeti zahtjeva puno veče naprezanje nego se prepustiti strujama da te nose. U Bosni i Hercegovini se opet diže u zrak plamen i dim. A leti kamenje. Dok pokoji čovjek bude bačen u hladnu vodu koje rijeke. I o tome se danas čitalo u liechtensteinskom tisku.
Vaduz, 9.2.2014.
