Piše W.W. Safar: GENERALNI ŠTRAJK

Generalni štrajk

Govore mudraci da su političari glumci prvog reda, a glasači samo statisti. Nažalost, u Hrvatskoj je još gore.

Političari su carevi, kraljevi, vladari, a glasači robovi. Koliko je u malenoj divnoj zemlji Hrvatskoj sustav vrijednosti potpuno izokrenut govori i činjenica da su poslodavci i Vlada RH potpuno na istoj strani, dok su zaposlenici, čitaj radnici, bačeni u okove. Izgleda da zakone više ne pišu političari, čitaj predstavnici glasača, već to rade poslodavci. Da, maske su pale!

Oni malobrojni poslovni ljudi u Hrvatskoj priznaju da bez radnika ne bi bili to što jesu

Kada pišem poslodavci, čitaj HUP (Hrvatska udruga poslodvaca), moram naglasati da to nisu niti sjena onih poslovnih vizionara iz Britanije, Njemačke, Skandinavije, Amerike, koji stvaraju vrijednosti ne samo za sebe već i društvo. Točnije, radi se o muljatorima, lešinarima koji su postali vlasnici kompanija u kriminalnoj “pretvorbi”, i to je prava dijagnoza bolesti. Naravno da pod Američke poslovne vizionare ne smatram pohlepne bankare i pripadajuće im satelite. Želim ponoviti da ne postoji savršena država ali ipak postoje države u kojima je radnik pošteno plaćen za svoj posao. Oni malobrojni poslovni ljudi u Hrvatskoj koji su znojem, poštenjem i čašću podigli firmu i tvornicu priznaju da bez radnika ne bi bili to što jesu, dok ona većina muljatora, čitaj zlo sjeme pretvorbe, žele radnicima oduzeti sva prava koja im pripadaju po Ustavu. Kukuriku koalicija nije nikakva demokratska politička elita, mora se jasno i glasno reći, radi se o vojnicima partije koji žele vladati ljudima, čitaj narodom, a ne služiti narodu. I sada kada spojite te dvije opcije, kukuriku koaliciju i poslodavce, zlo sjeme pretvorbe, dobijete smrtonosnu kombinaciju. Dokaz toj tezi su potpuno uništavanje hrvatske ekonomije, obrazovanja, školstva i ostalih institucija od životne važnosti za funkcioniranje nekog demokratskog društva. Najnoviji “Zakon o radu” očiti je primjer samovolje, bahatosti, pohlepe i bezosjećajnosti kukuriku koalicije i poslodavaca. Ta sablasna dvojka žele od zaposlenika, čitaj radništva, stvoriti robove, a od Hrvatske robovlasničko društvo – i to je to. Čelnici poslodavaca, djeca sablasne privatizacije, javno govore eto kako bi trebalo zakonom zabraniti štrajk jer samo tako Hrvatska može postati zanimljiva stranim i domaćim investitorima. I tu ne staju već potpuno nehajno govore kako se mora dopustiti poslodavcima da sami odlučuju kolika će biti satnica rada, čitaj besplatan rad, i još mnoge druge zahtjeve koje bi u jednoj kapitalističkoj Njemačkoj, Britaniji, Skandinaviji, Americi proglasili kršenjem ljudskih prava i diktaturom.

Zar vas to ne podsjeća na sablasni plan

Nažalost mnogi nostalgičari reći će eto kako se u Juglaslaviji lijepo živjelo jer su svi radnici imali siguran posao i nisu trebali razmišljati o ničemu jer je to za njih činila partija. Ja u neku ruku i mogu shvatiti stare umirovljenike, jer nostalgija je moćan opijat, ali mlade “intelektualce” ja uopće ne mogu razumjeti. Kao prvo svi znamo da je sloboda preduvjet za častan i dostojanstven život svakog pojdinca, a činjenice nam govore da su u Jugoslaviji ljudi bili utamničeni zbog slobode govora. Nažalost, u Hrvatskoj je sloboda samo na papiru. Zašto? Jer političari ne služe narodu već vladaju narodom donoseći nehumane zakone, a tome je najviše krivica taj podanički mentalitet naroda. Neki bi rekli naslijeđe prijašnje diktature u Jugoslaviji. Pa ipak, koliko god se činilo bezizlaznim ima nade, a nada se zove sloboda. Drugim riječima da sloboda ne bude samo na papiru već i u stvarnosti, upravo onako kako i piše u Ustavu RH. Poručio bih plaćenim mladim “intelektualcima” da ne šire depresiju i beznađe već da pogledaju onog čovjeka u ogledalu. I taj čovjek reći će im da ima i mora imati nade u svijetu kao i malenoj divnoj zemlji Hrvatskoj. Oni koji šire malodušje govoreći kako je eto za sve kriv tamo neki zli neoliberalni kapitalizam i da nema nade jer eto oni drže sve institucije u rukama moraju se malo odvojiti od svojih mamica i tatica i krenuti u svijet da nauče ponešto o životu. Primjer, prije dva dana bio sam u Rijeci prisustovao razgovoru tri sindikalista. Jedan je bio iz luke Houstona (USA) drugi iz Danske, a treći iz luke Rijeka. Ukratko, sindikalista iz Houstona priznao je kako nije zadovljan posve satnicom za koju su se izborili na zadnjim pregovorima sa vlasnicima luka jer inflacija jede satnicu. Sindikalista luke Rijeka pita kolika je satnica dokera, transportnog radnika, a ovaj reče: 20$. Danac prizna da niti on nije zadovoljan sa satnicom od 15$, a kada su pitali sindikalistu luke Rijeka ovaj je gledajući posramoljeno u pod nečujno procjedio: 3 $, a ova dvojica ga začuđeno pogledaju pitajući, pa zašto ne štrajkate?… Odgovor znate. Nažalost, u stanovnike ove divne malene zemlje Hrvatske uvukla se neka neobjašnjiva malodušnost pomiješana strahom. Što želim reći, da nije kapitalizam nikakva tamnica radništva, jer da je tako ne bi iz Cube mladi i stari u trulim čamcima riskirali živote da dođu do Floride. Ili, svi smo čuli za Kinesku ulicu u New Yorku. Zašto se tako zove – jer u toj ulici živi većina Kineza. Ali, još nisam čuo da u Kini postoji neka ulica koja se zove Američka ulica, u kojoj živi većina Amerikanaca. Da, u Kini je zabranjen štrajk kao i sindikati, a radnici rade za šaku riže. Zar vas to ne podsjeća na sablasni plan kukuriku koalicije i poslodavaca? U Hrvatskoj raznorazni mladi “filozofi” stalno mantraju kaptalizam vam je za sve kriv. Njima opet ponavljam, skinite već jednom maske i nemojte zarađivati kruh sijući strah i malodušnost. Jer, nade ima sve dok čovjek diše. Uostalom svaki slobodni čovjek je u neku ruku kapitalista kada posjeduje slobodu. Zar ne? I zbog toga ja sebe zovem kapitalistom iako sam pjesnik, a svi znaju da pjesnici nisu neki bogataši.

Da se za direktore biraju časni nestranački profesionalci na javnim natječajima taj isti HŽ Cargo bi profitirao i još više radnika zapošljavao

Da se vratim sablasnoj dvojki, kukuriku koaliciji i poslodavcima. Kada vidite koje zakone donose vojnici partije odmah shvatite da oni nemaju nikakve veze sa slobodnim tržištem. Nisu radnici prepreka za ulazak zdravih stranih investitora. Naprotiv, svi zdravi strani investitori, poslovni ljudi, govore da su im najveća prepreka netransparentni javni natječaji, nepotizam, korupcija političkih moćnika na lokalnoj i državnoj razini, visoki porezi, glomazna birokracija… dakle nigdje se ne spominje radnik i njegova cijena rada. Uostalom, kada vidimo koliku satnicu ima radnik u američkoj luci i hrvatskoj shvatiti ćemo u kojem grmu leži zec. U Hrvatsku ulaze samo muljatori Drugim riječima lopovi koji žele na brzinu zaraditi i uloviti maglu. Pa čovjek ne treba biti genije da shvati kako bez proizvodnje nema niti potrošnje. A tko najviše troši? Pa upravo radnici jer ih ima najviše. Mislim na zdravu ekonomiju. U Americi je predsjedniku i administraciji uvijek na prvom mjestu stvaranje novih radnih mjesta, a u Hrvatskoj je na prvom mjestu posve suprotno. I zar to nije uništavanje ekonomije? Jer ako Vlada RH donosi zakone kojima se smanjuju radnička prava, smanjivanje satnice, otpuštanje radnika, zabrana štrajka – zar na taj način ne reže granu na kojoj sjedi? Kako objasniti da jedan ministar javno govori kako se iz profitnog HŽ Karga mora otpustiti 1200 radnika i smanjiti plaće za 20%. Pa tako ne bi govorio niti najbešćutniji industrijalac iz 19. stoljeća. Zar se tako stvaraju nova radna mjesta druže Hajduče,ups, Hajdašu? Druže Hajduče nije problem u radnicima HŽ Carga već u nesposobnoj upravi koju postavljaju političari po političkom ključu. Da se za direktore biraju časni nestranački profesionalci na javnim natječajima taj isti HŽ Cargo bi profitirao i još više radnika zapošljavao. Isti primjer je i sa Zagrebačkim holdingom. Najnoviji primjer uništavanja brendiranog Zagrebačkog velesajma. Sve po istom ključu. Pa car Bandić samo čini ono što čine njegovi drugovi na nacionalnoj razini. Umjesto da Vlada RH zaštiti radništvo od gramzljivih poslodavaca, zlog sjemena privatizacije, ta ista Vlada donosi zakone koje bi objeručke prihvatili robovlasnici iz sedamnaestog stoljeća. Onaj nesposobni i do zla vraga bezosjećajni Mrsić sve radi kako bi ponizio radnika. Čovjek pita zašto to radi? Zbog nesposobnosti ili nečeg mnogo goreg? Na to pitanje drug Mrsić morati će kat tad odgovoriti čovjeku u ogledalu.

Koliko god vas oni plašili zakonima morate znati da Ustav RH dopušta štrajk

I na kraju dozvolite mi svi vi pošteni ljudi, nemojte da vam ubiju nadu i vjeru, nemojte dopustiti da vas strah baci u robovlasničke okove. Svi vi koji danas sa strahom pričate o sutrašnjici morate znati da je sudbina u vašim rukama. Svaki radnik, u javnim i privatnim poduzećima, seljak, farmer, svaki profesor, liječnik, umirovljenik, branitelj, student, školarac ima tu slavnu mnogo puta opjevanu sudbinu u svojim rukama. Stoga nitko vam ne može zabraniti da svi zajedno stanete rame uz rame i krenete u generalni štrajk. Jer Ustav RH dozvoljava štrajk. Ma koliko god vas oni plašili zakonima morate znati da Ustav RH dozvoljava štrajk! Pogledajte hrabre Ukrajince. Bio sam prije pet dana u Kijevu i vidjeh na barikadama ruku pod ruku radnike, rudare, studente, profesore, sportaše, znanstvenike… i vidjeh vlastitim očima svu veličajnost ljudskog dostojanstva. A u Hrvatskoj, narod trpi mnogo gore kršenje ljudskih prava. Jer kukuriku koalicija dokazala je da ne poštuje samo radništvo, već i Ustav RH vrijeđajući Ustavne suce. Oni ne poštuju niti Sabor RH jer su donijeli važne zakone na podlu prijevaru. Znamo svi o njihovom zapisničaru koji je pokazivao brojku 77, a dokazalo se da je bilo 75 glasova za. Zar to nije dokaz da oni uopće ne poštuju institucije, a stalno govore neka institucije rade svoj posao. Da poštuju institucije poštovali bi i radnike donoseći humane zakone. Stoga vrijeme je da dignete već jednom glave iz pijeska i progledate, i vjerujte mi na riječ vidjeti ćete nadu u svoj svojoj veličanstvenoj svjetlosti.

Walter William Safar