Vlado Franjević: DNEVNIK IZ MUZEJA (6)
Jutros nisam otišao na casting za statista ili manju ulogu u jednom švicarskom filmu koji će se početi snimati u veljači. A baš sam to imao u planu. Režiser filma će biti Kuno Bont kojeg osobno poznam. Casting se održavao danas između 9.00 i 12.00 sati u malom teatru fabriggli u Buchsu. Na drugoj strani obale Rajne. Gledajući s našeg balkona u pravcu zapada.
U Muzeju sam prvo počeo ljepiti etikete s adresama i poštanske markice na kuverte. Vršiti tako pripreme za slijedeću poštansku pošiljku. Pridružile su mi se kolegice. U to vrijeme nismo imali goste. Na jednoj sam etiketi s adresom uvidio grešku. Baš na onoj od Veleposlanstva RH u Bernu! Gospodin Jakša Muljačić nije čini mi se već više od godinu dana Veleposlanik u Švicarskoj. Bit će da je u Slovačkoj.
Nazvao sam jedanaestgodišnjeg sina mi. Dobro je, rekao je. Ovaj tjedan je bio pismeno testiran iz tri predmeta. Sve tri ocjene vrlo zadovoljavajuće. Sad je bio najbolji u testu znanja njemačkog! Prije ovog puta, ako me sjećanje dobro služi, najčešće u – matematici! Rekao je da će s majkom mu možda ići u restoran umjetničkog muzeja pojesti sirovu japansku ribu zvanu sushi! Upomoć!
Delegacija Rusa s našim direktorom prodefilirala je Muzejem. Među njima i mladi likovni umjetnik Alex Doll kojeg sam spominjao u zadnjem novinskom članku na portalu akademija-art.hr.
U 12.30 sati sam imao pauzu. Išao opet pojesti kebap. Jer mi najdraža nije još doma skuhala ručak. Na putu prema kebapdžinici sastao sam Kneza Hans-Adama i Kneginju Mariju. Baš su ulazili u pizzeriju „Potenza” u samom središtu Vaduza. To me kod njih zbilja fascinira. Već od prvog puta kad sam takvoga kaj doživio. Odu tako sami ponekad u „najobičniji” restoran i pojedu pizzu, pastu ili slično. Knez pri tom, sjedeći za stolom odzdravlja drugim gostima kad mu ovi nazdravljaju dižući čašu pive. Kakva službena pratnja, kakvi tjelohranitelji… Uspoređujući to sa tamo nekim možda gradonačelnicima malih i najmanjih gradova u Hrvatskoj, ili šire u tom dijelu Evrope… ili još puno šire… uspoređujući to sa umišljenim veličinama i mužekima koji se sami sebi čine kako sjede direktno „s desne strane Boga Oca” i da im je od njega samog dano da bezskrupulozno marširaju preko drugih… uspoređujući sve to i ono, ovako i onako, budem zahvalan.
Jučer smo Robert Wisse i ja, nakon sastanka s direktorom svratili u jedan lokal u zgradi u kojoj stanujemo. Naručili smo pive. Za drugim stolom su sjedila dva mlađa muškarca. Kad smo ušli i kad sam iste pozdravio, činilo mi se da sam jednog već odnekud poznao. Tek poslije, kad se drugi ustao i pitao nas da li pričamo engleski, pa razvezao trtljanje, sjetio sam se… Sjetio sam se da sam mu frenda pred nekih pola godine čak intervjuirao u Muzeju gdje radim i taj intervju postavio na youtube kanal iste institucije. Estonci. Muvaju se ovuda, prodaju CD-e jednog estonskog Havy Metal benda a pored toga i neku vrstu navodno poznatog im tamo likera! Raspričali se na veliko i kako putuju i dobro se provode sa ovdašnjim ženama. Obojica imaju čini mi se dvadeset i pet godina. Jedan od njih preferira kako je sav sretan tvrdio mlade, najrađe tek punoljetne cure. Drugom su finije ozbiljne gospođe. Baš je jednu nema dugo navodno imao. Koja je eto bila željna. Muž joj puno radi. Rijetko se viđaju. Puno je ljudi u brakovima jako usamljeno.
Jutros nisam otišao na casting za statista ili manju ulogu u filmu. Možda sam trebao. Neke su se velike uloge dobile navodno baš na osnovu apsolviranja prvo znanja igranja malih.
Vaduz, 11.01.2014.
Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), stipendijat Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003., prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein (BBKL).
