Vlado Franjević: DNEVNIK IZ MUZEJA (5)
Pred dan-dva sam počeo „čeprkati” po uspomenama. Uspomene su prošlost a trebalo bi živjeti u sadašnjosti i iz nje činiti što je moguće bolje, kvalitetnije. Uspomene bude iznova i najčešće osjećaje za koje smo htjeli da ostanu pohranjeni, za uvijek „zapakirani”, u prošlost. Ima izuzeća… Uvijek, i u svemu
Posudio sam DV video kameru a kako bih konačno mogao prenijeti video zapise s DV kazeta u digitalnu video formu. I tako dokumentirao vrijedne momente iz obiteljskog i inog „kakvog takvog” zajedničkog nam (su)života. Krenuo sam prenositi prvo video sekvence sina nam kad je još bio beba. Mala beba. Od nekih 3 mjeseca. Video zapise koje sam snimao odmah po rođenju mu nisam još našao. Valjda budem. Saznao sam tako između ostalog da smo krstili sina J.Š.-a 15. ožujka 2003. Vidio sam na pokretnim slikama, da sam uglavnom igrao sporednu ulogu. Takva uloga divljoj mački u meni u stvari ne pripada. S njom se „mačka” nije nikad znala najbolje nositi. Vidio sam puno ljudi oko nas, i s nama, kod nas u kući, s kojima već duže vrijeme ne komuniciram. Jer oni su ostali bolji ljudi. Jer ja sam se nanovo, i s vremenom sve više, pokvario. Kao ono u konzervi s „krivim datumom”. Vidio sam u jedanest godina starom filmu kako nam je, tada osmogodišnja kćerka, izgledala kak mala princeza iz najljepše bajke.
Jedanest godina kasnije, jučer, devetnaestgodišnjakinja, nazvala me da dođem autom po nju i frenda joj. Ili dečka. Ne znam. Rekla je, otišli su u kino a poslije kina neće više uloviti bus. Nisam pokazao ničim da sam vrlo zatečen kad sam ju vidio – s onim jednim nečim na nosu, kaj ne znam nit nazvati pravim imenom. Sad evo i ona nosi „brnicu”. Baš točno to mi je , od svih stvari kojima si ljudi unakazuju tijela, najmanje simpatično. I sad je frka naravno. U meni samom. Ostaviti ju na miru i uopče ne počinjati temu, u nadi: možda ju prođe!? Daj Bože, čim prije!
Vrtio sam tako i moj vlastiti „film”. O pojmu „unakaživanje svojeg tijela”, iznutra i iz vana, mogao bih jako puno pisati: performans rezanja žila djedovom britvom, nošenje naušnica ukrašenih perjem ptice kreštalice, hodanje okolo sa bakrenom žicom omotanoj u vlastitu kosu, tada još bakreno-mesingaste boje… Dobro da nije grom pogodio bakar u kosi! Možeš mislit kako je takvo mi ponašanje u hrvatskim selima pred više od trideset godina izgledalo na van… Unutra ostaju uvijek nekakve posljedice. Zbog revolta krvi i hormona.
Jutros sam u parkiralištu ispod pošte u Vaduzu sastao kolegicu iz Muzeja koja je isto u zadnje vrijeme imala jako puno „problema” – s hormonima. Rodila je kćerku! Zbog tog se jedno duže vrijeme nismo vidjeli.
Odnio sam neke stvari u poštanski Muzej, u susjednoj zgradi. Trebali su neke stvari za mali dućan suvenira. Kod nas je skladište takvog čega. Poslali su me promijeniti lovu. Evre i franke. Otišao sam u Liechtensteinsku zemaljsku banku. Obavio onu radnju na jednom šalteru na prvom katu. Jer sam na kraju ipak nešto zabrljao, ponovio sam dio radnje na glavnoj pošti preko puta našeg Muzeja i spomenute banke.
U jednom me momentu, oko 14.00 sati nazvao direktor i pozvao na razgovor. Radilo se o njegovoj ideji koja je imala veze sa mojom o kojoj sam mu jučer pričao. Super, ako će se naša zamisao dati realizirati. Imao bih i ja na kraju nešto od realizacije. Još večeras mu moram poslati moj kratki životopis jer će ga u ponedjeljak možda trebati na jednom zanimljivom skupu.
Poslije pauze sam morao opet odnijeti nešto u poštanski Muzej.
Kupio sam si bon za mobač. Spominjao se slanjem SMS poruka sa dragom mi u Zagrebu. Malo malo pa je kod zubara! Ostala je sama. Kćer joj otišla u posjet ocu u Sloveniju. Neke obiteljske konstelacije su zanimljvije od konstelacija cijelih svemirskih sazvježđa! Poslao sam poruku i kolegi koji ponekad proizvodi vrstu memory igrice sa motivima mojih likovnih radova. A javio se i frendu u Bojani kraj Čazme u Hrvatskoj sa nekoliko pametnih pitanja.
Najdraža mi Zagorka na svijetu je pisala iz Zagreba slijedeće:
„Čitala sam nam horoskope za ovu godinu pa me zbediralo. Mada tebi stoje dobre poslovne mogućnosti… Meni prijeti opasnost od… Ti bogca, sad bum se bojala ići k …”
Jer smo skoro na isti dan rođeni čudio sam se kako je moguće da nam stoje različite stvari u istom znaku horoskopa. Pisao sam zato dragoj:
„Daj mi objasni kako je to sad moguće, kaj ima u međuvremenu ženski i muški lav u horoskopu?”
A ona meni na to:
„Kaj si blesav? Pa čitam i naše podznakove. Pa onda kineski, pa brojeve… E to me hebe! Rođena sam pogrešne godine. A ti taman dobre. „Berba” je 1963. bila puno bolja nego 1964.”
Pisala je još i da joj je zubar rekao da dolazi u Liechtenstein jer da je Ivoclar Vivadent najbolje na svijetu što industrija može ponuditi po pitanju zubne protetike.
Pred dan-dva sam počeo „čeprkati” po uspomenama. Uspomene me bude. Pokazuju mi dio puta. Malo mi prijete, malo mi se smiju. Uspomene su dio realiziranih snova. Ili, one to mogu biti, postati. Uspomene su i teški lanac koji te pokušava zadržati, stegnuti te, prepriječiti ti se na putu. Na kraju krajeva, svatko je nekome uspomena… Bilo bi dobro, ostati dobrom… uspomenom… Graditi lijepe spomenike uspomenama dobrim. Bez obzira koliko to možda trivijalno zvuči! A zvučiti pa ne znači: biti!
Vaduz, 3.1.2014.
Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), stipendijat Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003., prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein.
