Vlado Franjević: DNEVNIK IZ MUZEJA (2)
Vrijeme opčeg ludila. Psihoza mase u neinferiornom dijelu Mliječne staze čini planet skoro pa nesnošljivom. Ludilo mase zbog pojedinaca. Ludilo pojedinaca zbog pojedinaca. Nabacivanje pisanih floskula, o njihovim bolestima. Već sam o tome pisao stihove: srece je izdajnik! Što me trenutno jako zanima je i kvaliteta destrukcije konstrukcija i revitalizacija konstrukcija destrukta
Ovaj zapis započeo sam u kafiću Muzeja u 10.30 sati. Nakon što sam prelistao liechtensteinske dnevne novine. Iz njih sam doznao da su učenici općine Triesen zapalili 1000 svijeća ispred zgrade Vlade na glavnom trgu u Vaduzu. Razlog tome je bio, kako se u tisku navode riječi ravnatelja škole, ustanovilo se da osjećaj zajedništva, u opčenitom smislu, nestaje. I da su zato htjeli probuditi pažnju kako bi trebala zavladati solidarnost između bogatih i siromašnih, između zdravih i bolesnih, i među različitim generacijama.
Saznao sam i to da je najpoznatiji matematičar u zemlji, umirovljeni nastavnik gimnazije u Vaduzu pisao pismo javnosti o tome da PISA studije on osobno drži vrlo problematičnim i da iste nisu dovoljno dobar sistem, dovoljno dobar mehanizam i alat školstva a po pitanju djelovanja na učenike. Isti je gospodin bio kurator jedne vrlo dobre specijalne izložbe koju smo organizirali prošle godine u Muzeju. Izložba se zvala „Matematike ljubav”.
Istog sam tog, danas eto starijeg a prilično vitalnog gospodina, pozvao pred nekih petnaest godina da učestvuje u projektu «Najpoznatiji ćelavci Liechtensteina». Nije se odazvao. Pa sam na kraju u projektu imao samo devet poznatih muških prirodno ćelavih liechtensteinih glava. Među ostalim i glave tadašnjeg šefa Vlade i njegovog zamjenika, glavu šefa policije, itd. Sve sam ih portretirao uživo a te crteže portreta koristio kao predloške srednjih velićina ulja na platnu. Portretirajući ondašnjeg šefa Vlade i njegovog zamjenika, pili smo svi troje «heineken».
Jučer me bivša pitala kad će opet, u prosincu, sin nam biti kod mene. Igrao sam se čak idejom da ću možda ovaj Božić, nakon puno godina, provesti u Hrvatskoj. I da ću povesti i njega kako bi konačno dobio priliku osjetiti drukčiju atmosferu te kršćanske Slave. Danas sam mišljenja da tog putovanja neće biti.
Jučer me nazvala kćerka i pitala da li bih mogao snimati kazališni komad. U školi joj. Ona je navodno bila u ekipi za postavljanje scene. Glas joj je zvučao kao da joj je žao. Jer neću moći. Danas sam mišljenja, trebao bih pronaći način da ju razveselim. Ne ostavim na cjedilu.
Slijed misli mi odjedanput presjekla jedna od kolegica. Telefonskim pozivom. Dolje na ulazu je bio R.B. Svratio je u Muzej ekstra da bi smo se vidjeli nakon dužeg vremena. Ovaj Liechtensteinac već duže ne živi u Kneževini nam. Nego je kao dužnosnik jedne poznate Evropske organizacije živio u Brüsselu pa Ženevi, pa u Beogradu. A sad živi u Ljubljani. Gdje svako jutro po jedan sat uči – hrvatski! Jako simpatično! Od početka druge polovice iduće godine će se preseliti u jednu drugu EU zemlju. Volio bi mi pomoći rekao je da tamo realiziramo jedan od naših slijedećih Spiralnih kanala. Radit će na papirima za projekt a koje ćemo poslati na EU sa upitom za potporu u relizaciji. Hm. Jako zanimljivo. Poprilično uzbuđen poslao sam SMS poruku slijedećeg sadržaja, supruzi mi:
«Znao sam da sam, i da smo, na dobrom putu. Znao sam da je način na koji radim(o) Spiralne kanale skoro pa genijalan. Nakon investicije ogromne energije, nakon vrlo intenzivnog rada, stoji već po drugi puta netko preda mnom i kaže mi, OK, pomoći ću razviti kanale! Ovo me sad jako ohrabruje. Kanali su DOBRI.»
Poslije sam ju nazvao. Dragu ženu. Njezina izjava me isto zatekla. Rekla je:
„Čudno. Danas ujutro, kad sam bila u sobi gdje meditiram i kad sam vidjela slike koje sam naslikala, sjetila sam se i one koju je otkupio R.B. i supruga mu. Pitala sam se kako su, i gdje sad, njih dvoje.”
Radi se o najboljoj slici koju je Rajka do sad naslikala. Motiv najmanjeg gradića Švicarske zvanog Werdenberg, sa dvorcem na vrhu manjeg brda i jezercem ispred gradića. Sliku su poklonili jednom Talijanu koji se odselio iz Švicarske u italsku mu domovinu.
Telefonirao sam kratko sa jedanaestgodišnjim mi sinom. Bio je, kad sam nazvao, kod školskog kolege s kojim se malo igrao a malo učio. Dao sam mu do znanja da još niti sam ne znam mogu li ili ne mogu ići za Božić u Hrvatsku. Pitao ga, da li bi išao sa mnom, to jest s nama, ako će biti sve u redu. Zaključio sam da mu se ide. I ne ide. Nekako kao i meni. Ako ćemo ostati ovdje bit ćemo zajedno onaj vikend pred Božić. Onda će on otići k majci mu i sestri. Žena će mi u to već biti u Zagrebu kod njezine kćerke. Ostat ću sam. Bljuvat tugu kroz stihove. I možda oslikavanjem kojeg platna.
Elektronskom sam poštom dobio danas i odgovore na neke moje upite. Stalno nešto pitam. Razne ljude. Muške i ženske. Jedan je odgovor glasio od prilike ovako: Muž mi ove godine neće kupovati više slike. Javit će ti se valjda iduće. Oprosti, ja na njegovu odluku nisam mogla utjecati. Drugi odgovor, od načelnika jedne općine ovdje, je bio isto negativnog predznaka. Treći je bio, red zahvalnosti. Četvrti, upit da li bih mogao uspostaviti kontakte jednoj maloj masi muzičara iz Hrvatske sa možebitnim hrvatskim Udrugama u Švicarskoj.
Vrijeme je opčeg ludila. Izdvojiti iz kaosa ono čime bismo se mogli izliječiti, uistinu nije jednostavno.
Vaduz, 11.12.2013.
Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein, stipendijat Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003.
