Vlado Franjević: DNEVNIK IZ MUZEJA (1)
Volim slike. Ne samo one koje sam naslikam. Neke se „slike” kreću. Vode za ruke! Neke slike sadrže u sebi više, a neke manje, boja i nijansi
Nema dugo svratio je u dio Muzeja u kojem ja danas igram ulogu čuvara umjetnina i servisera gostiju jedan sredovječni par. Muškarac je bio plavokos. Žena je nosila naočale na nosu. A na leđima mali ruksak. Leđa su joj bila grbava rekao bih. Vjerojatno ne od težine onakvog ruksaka. S njima je u društvu bio simpatični tamnoputi dječak od možda dvije, tri godine. Zanimali su ga jako izloženi preparati životinja. Ovo dvoje bljedolikih bili su roditelji malog tamnoputog dječaka. To znam zato jer je dječaku plavokosi muškarac u jednom trenutku rekao:
„Ah, tamo je, tamo je mama.”
Pa pokazao pravac žene koja je u to vrijeme izvadila toplu tekuču čokoladu iz automata. Za dječaka velikih „istraživačkih” očiju. Za dječaka koji je bio jako ljubazan davajući mi dvadeset rapa koje je izbacio automat. Višak uplaćenog novca!
Sjetih se mojeg krsnog kumčeta. Danas živi u Zürichu. Nisam ga uživo nažalost već dugo vidio. Zadnjih nekoliko godina ima reperski bend. Jaimijev otac i majka su Portugalci. Otac mu potječe iz Mozambika. Majka iz Angole. Izgradili su kuću u Švicarskoj. Nedaleko Bodenskog jezera. Nema dugo sam opet «nabasao» na onu fotografiju na kojoj sam Jaimija, kad je imao možda pet-šest godina, obukao u dres hrvatske nogometne repke a sa prezimenom Šuker. Smijao sam se kad sam opet vidio tu fotografiju. Materinji jezik Jaimijeva oca zove se Ronga. Ovaj je jedanput, na istom jeziku, izgovorio one moje čuvene stihove «četiri kuta, tri čovjeka, tri čovjeka, četiri kuta, ispuniše». U video kameru. Iz tog priloga i ostalih još nešto više od dvadeset, na raznim jezicima izgovorenih stihova mi, napravio sam mali umjetnički video zapis. U tom, stihove na hrvatskom, izgovara nam tada četverogodišnja kćer. Koja za hrvatski već dugo ne želi «niti čuti». Možda zbog frustracije jer joj tata i mama ne žive zajedno? Mamin materinji jezik nije isti tatinom materinjem jeziku!
Danas na Svetu nedjelju ujutro, malo poslije šest sati, zazvonio je telefon. Pogledao sam na slušalicu, nisam prepoznao tko se, iza onog broja «skriva». Bacivši pogled kroz prozor imao sam osjećaj da je možda tek tri ili četiri – ujutro – pa mi je kroz uspavanu misao palo da me netko zajebava. Nisam se više obazirao na taj poziv. No, pričinilo mi se da netko zvoni kratko i na vratima, ali više nisam znao da li sanjam ili je bila stvarnost. Ostao sam u toplom krevetu. Probudio se nešto poslije osam. U bunilu. Sanjao sam da mi je voljena rekla da je svršila samo dvaput. S jednim drugim. Drugi put je navodno svršila jedva i to isključivo svojim vlastititim zaslugama. Ova potonja informacija u snu trebala je valjda smirit me. U snu. Jedva da povjerujem da sam onom tipu, u snu mi, i za glavu višem od mene, u prijateljskom tonu rekao: «Dobro. Žena mi je rekla evo da ste se potrošili. Nadam se da tu praksu više ne budete obnavljali.» U momentu kad je ovaj počeo nešto kao: «ah nemoj sad tak…» prođe voljena pored mene i nasloni se njemu a ne meni na rame, kao da se njemu zbog mojih riječi a ne meni zbog njihovog prostakluka, ispričava. To me probudilo!
Sanjam jako rijetko a kad sanjam, sanjam «debele» pizdarije. No, nerijetko to činim i na javi. Sanjam!
Nakon što sam obavio nuždu, sjetivši se da nas netko zvao, a jer sam vidio da je to bilo malo poslije šest sati a ne oko tri ili četiri, pomislio sam, možda mi je ono bila, kćerka?! Možda se vraćala s kakve fešte pa joj je otišao zadnji bus, pa sam ju trebao voziti doma. Ili se htjela što prije skljokati kod nas u krevet? Jutros je vani bilo u ono doba oko -8°C. Pogledao sam na displej mobitela vadeći ga iz džepa crne jakne. Koja je visjela u hodniku. Daleko od ušiju mi. Presjeklo me. Našao sam dokaz da me zvala kćer a ne tamo neki zajebant! Jedanaestgodišnji sin mi, objasnio je kad sam ga oko deset sati nazvao, da mu je sestra jutros došla doma jako rano, Baš kad se ustajao. Bila je u austrijskom Feldkirchu sa svojom škvadrom. E sad… Žao mi je jako ali, svaka škola košta određenog nećeg. Ponekad novaca, ponekad nevaljalih iskustva i zdravlja. Točno znam o ćemu ja to… Ono…
Mlađi par ljudi je oko 13.00 sati bio baš u dijelu Muzeja gdje sam danas dakle kakti „šefić servisa”. Zabunom su otvorili kriva vrata zbog čega se uključio alarm. Prišao sam im i pitao ih na njemačkom da li su možda otvorili ista. Razumio da ne razumiju njemački. Pitao sam ih o istom, na engleskom. Dali su mi do znanja da im niti engleski „nije baš neki”. Šta sam mogao nego ponoviti im pitanje i na hrvatskom. Nasmijali su se i rekli da pričaju slovački. Nato sam ich odmah izvjestio da sam baš ovo ljeto boravio u gradu Prievidza, u domovini im, a gdje smo realizirali umjetnički projekt 6. Spiralni kanal.
Za pauzu ručka odvezao sam se na brzinu doma. Čekala su me dva topla pileća batka i komadić kruha na stolu, te lijepa riječ na usnama žene pored stola. Pojeo sam meso bataka. „Lijepu riječ” poljubio. Pozdravio ženinu kćer u Zagrebu putem uključenog skypea.
U dijelu Muzeja sam u kojem se izlažu specijalne izložbe. Jedna od dviju sadašnjih takvih izložbi a koja će se već uskoro zatvoriti je izložba „Seksperti”. Ovdje se radi o strategiji prirodnog razmnožavanja u životinjskom svijetu. Druga izložba «Kult, kultura & ikone» bila je otvorena prošle srijede.
Možda je činjenica da je prve nedjelje u mjesecu ulaz u Muzej slobodan uvjetovao relativno pristojan broj posjetitelja. Na mojoj «štaciji», pedeset njih. Iako, kad bolje razmislim, posjetitelji su največim dijelom bili stranci a oni vjerojatno nisu znali da je ulaz u Muzej danas bio slobodan.
Volim slike. Ne samo one koje sam naslikam. Neke se „slike” grle u sredini izložbenog prostora. Te i takve su ipak rijetke. Možda čak i – prerijetke! Kontrolirajući još jedanput gramatiku napisanog ovdje gore više, osjetih, budem tužan. Zbog gramatike? Mo’š mislit.
Vaduz, 1.12.2013.
Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein, stipendijat Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003.
