Vlado Franjević: DNEVNIK IZ MUZEJA (3)
Sve mi i svatko može biti inspiracija. Ti koji nisi ti. Ti koja vagabundiraš iz jedne u drugu ljudsku osobnost. Veliki svijetleći krug iznad planine. Sjutra jedva vidljiv kroz maglu zime. Događaji iz moje i tuđe prošlosti. Neki fragmenti iz budućnosti u koju kao da ponekad imam pristup
Najdražu sam si odvezao na posao.
Prvog sata kako su ulazna vrata Muzeja bila otvorena, u isti su ušla četiri seniora. Jedna žena. Za sebe sama. Pa grupa od tri muškarca. Muškarci su došli prije svega zbog jedne od specijalnih nam izložbi – «1938. Priključenje ili daljnji suverenitet». Kratka dokumentacija vremena kad se o tome radilo da li će Kneževina Liechtenstein biti priključena fašističkoj Njemačkoj ili ostati samostalna. A «naslonjena» na neutralnu Švicarsku.
Jutros sam dobio poziv od kolege Arna. Elektronskim putem. Pozivao je na sutrašnje eksperimentalno događanje u obližnjem kazalištu. Namjera mu je i njegovom laboratoriju zvuka, ohrabriti prisutne u publici da se uključe u muzički performans, u proizvodnju zvuka. Mislim si, bilo bi super s njima sutra eksperimentirirati na taj način. Uzeo bih sa sobom usnu harmoniku i zacvilio blues. Ali neću moći. Zakovalo me! Trenutno sam osuđen propuštati neke dobre događaje.
Kolegu multimedijalca Arnu sam 2001. doveo u Hrvatsku gdje smo zajedno izlagali. U Gradskom Muzeju u Bjelovaru i Galeriji reastauratorskog Zavoda u Splitu. Ove potonje izložbe se ne želimo više nikada sjetiti. I u Bjelovaru je Arno izveo performans. Vukao je četiri veće cigle na konopcu oko centralnog kvadratnog parka ispred Muzeja. Umjetnik je bio obućen u bijelo prinčevo odijelo i nosio krunu na glavi. U Čazmi smo se i okolici u ono vrijeme dobro družili sa starim prijateljima. Bogato se jelo i pilo. I bacao se kamen s ramena u selu Suhaja pored Čazme. Arno je čak i zapjevao na ruskom. Sa jednim tada umirovljenim profesorom koji mi je htio poslije prodati njegovu vikendicu.
2002. smo Arno i ja, pored ostalih troje reprezentanata Liechtensteina sudjelovali u prvom dijelu kulturne izmjene Liechtenstein – Indonezija. Boravili smo, radili i izlagali mjesec dana u Yogyakarti na Javi. Nedaleko aktivnog vulkana Merapi. Nedaleko najvećeg budističkog templa i jednog od svjetskih građevinskih čuda zvanog Borobudur. O tom mojem nastupu se izvještavalo u samo jednom hrvatskom časopisu. U «Areni»! Malo senzacionalistički naslovljeno, ali ipak… Uvijek kad se sjetim onog naslova:
«Mesićevim koracima po Indoneziji – Hrvat na čaju kod Javanskog Sultana»
moram se smijuljiti. Zbog prvog dijela naslova.
Arnu sam omogućio i da 2005. nastupa na međunarodnoj likovnoj koloniji u Srbiji. U rodnom mjestu Vuka Karadžića. Tamo sam tada realiziaro moj 2. Spiralni kanal pod naslovom:
«Kad bih bio Srbija…»
Gledam kroz prozor Muzeja. U sivi dan. Osjećam se u nekoj vrsti jako kulturnog kulturno-popravnog doma. Ili zatvoru. Deset provedenih godina ovdje ostavilo je traga u meni. Moglo bi se dogoditi valjda da me na kraju balzamiraju ili prepariraju pa izlože ovdje.
Pola sata pauze. Pojeo sam u hodu u biti neko industrijsko smeće. U tako kratko vrijeme se niti ne može nešto normalno pojesti. I nedaj Bože u nekakvom restoranu. Krize su. Šparam. Na sebi. Na kome bih drugom?!
Danas imamo u Muzeju Božićno druženje, neku vrstu skromne zabave povodom Božića i skorog početka Nove godine. Htio sam ostati. To su trenuci kad se s kolegicama i kolegama suočiš u drukčijem okviru. Dobiješ priliku da se eventualno ispričaš onima kojima si možda u tijeku godine stao na žulj ili da to netko učini tebi. Vrijeme oprosta. Htio sam ostati, ali neću.
Svi državni namještenici imaju sutra Božićnu feštu preko puta mjesta gdje stanujemo. Jer sam već deset godina taj i takav namještenik a nikada do sada nisam nazočio istoj fešti, mislio sam prvo, ići ću ovaj put. Do toga na kraju ipak neće doći. Zbog više razloga.
Oko 15.00 sati sam postavio stolove za feštu. Sjedeći poslije toga kratko u kafeteriji kolegice su me pitale da li sam noćas osjetio potres. Treslo se jutros oko 2.00 sata 4,1 stupanj po Rihterovoj skali! S epicentrom u švicarskom Sargansu. Oko 10 km od nas. Tamo gdje smo žena mi i ja izlagali našu likovnu umjetnost pred dvije godine. I čitali moju poeziju na njemačkom i kajkavskom.
Oko 15.45 je u dio Muzeja za koji sam danas zadužen stigla grupa od dvanaest učenika s učiteljem im. Crtali su preparirane životinje.
Sve mi i svatko može biti inspiracija. Pisanje o pojavama i ljudima, pa autocenzura. «Kastracija» u riječi pretočenog samog mene. Inspirirat me mogu povici:
«Ti me trebaš samo kao inspiraciju. Ne želim biti više tvojom inspiracijom!»
Ili ljubomora prijatelja mi, na moju «slobodu». Na moja stvarna i imaginarna putovanja. A što neminovno dovodi do ponovnog preispitivanja kakvoće i tijek trajanja određenih prijateljstava!
Vlado Franjević je aktivni član Društva pisaca zueriškog okruga i istočne Švicarske (ZSV), prvonagrađeni pjesnik na literarnom natječaju “S.S. Kranjčević” HMI Rijeka 2007., član Udruge profesionalnih likovnih stvaratelja Kneževine Liechtenstein, stipendijat Savjetodavnog tijela za kulturu Kneževine Liechtenstein za 2003.
