Nadnaravna osjećajnost i misaona britkost u ovoj vukovarskoj pjesmi dosežu punctum kolektivnoga bola |

Drago Štambuk

Strnjaci kraj Vukovara

Šum kukuruznih stabljika u poljima repe.
Kukci i leptiri, ličinke i mine lebdeći sele
u negative grbova i prostor križa.

Tepih lišća, krunice od rogačeva zrnja
zagrle križni hvat, male jablane i topole.

Vodotoranj – stršljenovo gnijezdo, gelerni crteži.
Vrana jata oko njeg kruže, okol
tornjića crkve, navlače konopce minā.
Bokor razderanih udova s umetcima od
plastike. Trava u Marincima,
sažgano polje u Bogdanovcima.
Iločka graševina nakapnuta pelinom.

Iza groblja raste šuma zelenih
vojnika s angjeoskim trubama u
krošnjama. Hrvatske šume, voda
pada u noć. Zdenac je garav
rodio bijelu zmiju. Spol angjela.

Strnjaci kraj Vukovara, povodom pjesme

Drago Štambuk istinski je pjesnik Domovine.

Njegova nadnaravna osjećajnost i misaona britkost u ovoj vukovarskoj pjesmi dosežu punctum kolektivnoga bola – kroz sliku bijele zmije koju porađa garav zdenac.

Požarišta Slavonije i neodređeni spol angjela podižu pjesmu na metafizičku razinu što mrvi predrasude i ukazuje na sveopću, svjetsku sudbinu Vukovara.

Riječ je o velikom autoru koji je strahote Domovinskoga rata, i ne samo u ovoj pjesmi, izrazio na način potresan i svevremen.

Nives Gajdobranski