Predstavljanje knjige Golgoto, moj plaču (sonetni vijenac) autora Roka Dobre uz predgovor Miljenka Stojića i ilustracijama Križnog puta Isusova slikara Stjepana Katića održati će se u srijedu, 16. ožujka 2016., u 19 sati, u programu Korizmene duhovne obnove i Korizmene izložbe u dvorani Margarita Peraica Hrvatskog katoličkog liječničkog društva u Zagrebu (Praška 6/2. kat., Marićev prolaz)

001 roko dobra Golgoto moj plaču

ROKO DOBRA: GOLGOTO, MOJ PLAČU

predgovor: MILJENKO STOJIĆ
ilustracije: STJEPAN KATIĆ

foto galerija

UVODNE PRIPOMENE:

Inače, sonet Magistrale napisan je još 17. 12. 2012. u Zadru, da bi, uz sliku s razapetim Kristom na križu iz ciklusa „Križni put Isusov” značajnog likovnog umjetnika Stjepana Katića iz Zaprešića, bio – čestitkom kojom je autor ovog spjeva ove 2013. godine rodbini, prijateljima i znancima čestitao Uskrs.

Valjalo bi, zatim, zabilježiti i ono što je, mailom 30. 03. 2013. g., uvaženi akademik Zvonimir Mrkonjić, zahvaljujući se autoru na čestitki, o njoj, ali i o netom spomenutu sonetu, saopćio:

„Dragi šjor Roko, hvala vam na divnoj čestitki, pa uzvraćajući vam svojim Sretan Uskrs želim još mnogo tako nadahnutih soneta! Odano vaš Zvonimir Mrkonjić.”

Imajući u vidu ovu ohrabrujuću podršku uvažena akademika i ugledna književnika, isto tako neće biti naodmet citirati i ovu jednu mobitelsku poruku koju je autor, nakon što je dovršio ovaj svoj, inače šesti po redu sonetni vijenac, bio poslao dobrom prijatelju i vrsnom pjesniku i znanstveniku Igoru Šipiću, s kojim ponajviše komunicira, izmjenjujući spisateljska iskustva i mišljenja u zadnjih desetak godina:

„Hvala ti, već sada, na duši i na njenoj svjetlosti, a koje i u mom spjevu ima, amice. Naime, ako i nisam stigao dosegnuti raskošje velikog francuskog pjesnika Paula Claudela koji je u svoje djelo „Kristov put”, pored autoreferencijalnih datosti, upleo i obilje liturgije, a ono sam, ufam se, pristupivši Kristu neposredno, prijateljski, kao da je riječ o rođenom mi bratu; barem blizak jednom Johnu Henryju Newmanu ili pak našemu Nikoli Šopu.”

 

PREDGOVOR
DOTIČEM TI POSTOJANJE

Tamo negdje u dubokom Srednjem vijeku rodili su se soneti i ubrzo zagospodarili pjesničkim nebom. Bilo je to vrijeme kad su se Sv. Franjo i drugi borili za brata čovjeka, shvaćali da iskvarenost bogatstva i bogataša dovodi svijet u opasnost. Zbog toga su pozivali na siromaštvo, ono smisleno, okrenutost prema Bogu u sebi i okrenutost prema svijetu oko sebe. Ali, puno toga ne bi tako. Zabljesnu prosvjetiteljstvo i mrak posta gušći. Umjesto o gradnji progovori se o razgradnji. I bi to nešto veliko, suvremeno. Kao one rebatinke na obijesnoj mladeži. Tek ih kupili, a već su isprane i rasparane. Diče se time jer tako se sada nosi. Primijenimo li sada ovu društvenu stvarnost na Roka Dobru, onda možemo reći da je dalek od nje, ali je tako suvremen. Dubinski je progovorio o sebi, o svijetu oko sebe, a okanio se ispraznih teorija i stavova o hermetizmu, moderni, postmoderni…

Čitam Dobrine sonete i uživam. Kao da pred očima imam vrsnog graditelja katedrala, onih iz Srednjeg vijeka, ne sadašnjih. Prije dva tisućljeća u Svetoj zemlji umro je čovjek koji je očito bio i Bog. Pribili su ga na križ poput zadnje hulje. Njima je, naime, takva smrt poglavito bila namijenjena. Ali on je nakon toga uskrsnuo i svima im pokvario naum. Roko Dobra proživljava duboko tu dramu koja se protegnula kroz vrijeme i trajat će dok ga god ima. Dobro i zlo neprestano su u opreci, a mi ne možemo stajati sa strane. Moramo se opredijeliti, započeti svoj sonetni vijenac. Magistrale će se očito pjevati pred Gospodinom. Kakvi su bili naši životni stihovi, jesmo li ih ispraznili sadržajem ili smo ih okupali u mudrosti Bogočovjeka obješenog na križ i kao takve pustili da mijenjaju vrijeme u kojem postojimo? Sve ovisi o gradnji, gradnji katedrale našega postojanja.

Sve je ovdje zaista ispunjeno pogledom na našu drugu domovinu i pogledom na ovu domovinu kojom gazimo nekada kroz blato, nekada ravnim putem, ali je naša. Drama se odvija pred našim očima: …netom što su se čovjekovi čini,/ umjesto Pravdi, poklonili glasu// mrskih hijena što digle su glave/ baš kad je Pilat prati ruke stao,/ uvjeren da mu pripada kus slave,// il’ kad mi inkub nad zipkom zavlada./ Zaridah gorko čim je befel pao:/ sina Božjega na križ jošte mlada! (Postaja I.) Očito prepoznajemo da ovo nisu neka prošla vremena. Ona su još tu. Ruke se peru na sve strane. Znamo mi to dobro, i nas neprestano vješaju na križ. Nije važno je li mu ime prva Jugoslavija, druga Jugoslavija, ubojstva po inozemstvu, ubojstva u Domovinskom ratu, izrabljivanje u tzv. demokraciji, svejedno. Križ je križ, bilo mu drvo malo više ili malo manje kvrgavo. Otkuda, Kriste, u Tebi mir sada / pod drvom križa, dokle ja zdvajam, jer / u meni čut je rug prvog Tvog pada?! (Postaja II.) Potpuno logično pitanje, pitanje koje nas uvodi u otajstvo Kristove muke i otvara nam oči duše da jasno spoznamo što se zapravo događa i krenemo pravim putem.

O Kristovoj muci naoko je dosta pisao i naširoko hvaljeni Miroslav Krleža. Nazivaju ga bardom, čovjekom koji je natkrilio vrijeme. Ali njegove pjesme o Kristu, da pustimo prozu kraju, ječe prazninom, izgubljenošću u prostoru i vremenu. Njegov Krist nije Krist kojeg treba slijediti, to je Krist kojeg samo možda trebamo sažalijevati i ništa više. Roko Dobra ni u jednom slovu soneta ne misli tako. Nije suvremen na krležijanski, suvremen je na matoševski način. Ne zanima ga nikakva ideologija koju je Krleža nemilice širio, zanima ga čovjek u svom trpkom hodu ovom kuglom zemaljskom, čovjek vjernik, čovjek domoljub, slično kako to Matoš doživljuje. Zbog toga će njegovi stihovi živjeti duže nego što im se predviđa. Oni nas preispituju i odmaraju, klešu našu katedralu duha. Da bi to postigao, pjesnik neprestano poseže za novim udarcem dlijetom, dotjeruje svoje djelo kao Michelangelo svoje kipove. Na kraju se cijedi čista umjetnost, djevičansko ulje iz dozrelih plodova.

Svakako u ovom govoru o Dobrinim sonetima ne smijemo zaboraviti ni slike Stjepana Katića. Ustrajno prate postaje ovog sonetnog puta križa. Potka su im jake boje. U tami se odvija nasrtaj zla na dobro. Rekao bi čovjek da je magla pala na sva zbivanja. Sude Isusa, on pada pod križem, susreće se sa svojom Majkom i prijateljima na putu, pribijaju ga na križ, umire. Gotovo. Ali, ne. Uskrs je tu. Boje se mijenjaju. Sada su one svijetle, pune nade, i nadalje jake. Poruka je jasna onome tko je želi čuti. Dotaknuli smo postojanje Isusa Krista na ovoj zemlji, dok je on u isto vrijeme dotakao i naše. Rađa se jedinstvo. Bog i čovjek idu ruku pod ruku da nadžive vrijeme.

Iako se obično ne osvrćemo na životopise i bilješke donesene uz neko djelo, ovdje čini mi se treba. Preko njih saznajemo pozadinu nastanka ovoga djela, pa se više možemo u njega udubiti, odnosno lakše mu shvatiti povezanost s određenim podnebljem. Dobra tu govori kratko i o sebi i o slikaru koji mu je pomogao u nastajanju sonetnog vijenca. Njega naziva i pjesnikom kista, a sebe prikazuje kao čovjeka koji još traga iako je u dubokoj starosti. Ne susreću se često ovakve stvari. To je ono naše domoljublje koje nas čini prijateljima čitavog svijeta i prijateljima svoga malog ozemlja. Ili drukčije rečeno, kršćanstvo na djelu. Utiskujemo svoj pečat u postojanje i ne stidimo se da smo takvi. Kad bi A. G. Matoš sada bio živ, zadovoljno bi klimnuo glavom. Znao bi dobro o čemu govorimo, on pravi umjetnik stiha i soneta, pravi umjetnik ljubavi prema svojoj domovini i svim ljudima.

Stoga bje jasno ko suza na dlanu/ (već kad Te, Kriste, hulje mrtvog hoće)/ da će i moj duh srdžbom silnom planut// sa oštrih hridi, što oštre i mene./ Ali, kad grune banda paklom zloće,/ jad s križem teškim Cirenca tad prene. (Postaja IV.) Pjesnik reče i ovo: Al’, još ne reče Aleluja! žrtvi,/ koju, pravedan, podnese s mukama;/ nego osjetih, kako su i mrtvi// hordama svrhom da Čovjeka tlače,/ nad Tvojim, Mili, smirenim rukama,/ dok Te skidaše, Golgoto, moj plače! (Postaja XII.) Tako je to u životu. Neprestano muka i poteškoće, međutim i smirene Kristove ruke. Imamo li snage primiti ih u svoje ili ćemo ostati i nadalje u grču? Mi smo i Šimun Cirenac, i Veronika, i jeruzalemske žene, i… puno toga što biva drukčije kad se poveže s Bogom. Osjećam kako je Roko Dobra odložio svoje dlijeto, svoje pero, i gleda dovršeno djelo. Trebao bi biti zadovoljan. Progovorio je ljudski, kršćanski, umjetnički. A kad se sve to spoji, onda se ima nešto vrijedno u rukama. Ostaje nam zapljeskati, onako iz duše.

Miljenko Stojić

 

 POSTAJA I.

Isuse, kad Zli osudiše Tebe,
zadrhti zemlja ispod mojih nogu;
zaurla more dokle ga čut mogu,
a nebo – tminu navuče na sebe,

da bi moj otok, cvrčak na atlasu,
dopao šâka vragu na pučini –
netom što su se čovjekovi čini,
umjesto Pravdi, poklonili glasu

mrskih hijena što digle su glave
baš kad je Pilat prati ruke stao,
uvjeren da mu pripada kus slave,

il’ kad mi inkub¹ nad zipkom zavlada.
Zaridah gorko čim je befel pao:
sina Božjega na križ jošte mlâda!

________________
¹ Vidi bilješku na 36 str.!

 

POSTAJA II.

Sina Božjega na križ jošte mlada
kad „Raspet!” zinu, žbiri svoje vrše;
na licima im oštri čavli strše,
a rulja vrišti sotonsku žeđ slada.

Sve posta napor na putu ka cilju,
i ništa nije ni privid ni varka;
samo Isus zna koga čeka arka,
negdje skrivena u naraslu bilju –

možda u sádu i mojih na školju,
koji su davno Bogu svom za primjer
kao težaci u gori i polju?

Otkuda, Kriste, u Tebi mir sada
pod drvom križa, dokle ja zdvajam, jer
u meni čut je rug prvog Tvog pada?!

 

 POSTAJA III.

U meni čut je rug prvog Tvog pada –
razlogom nade koju patnja stvori
onih u kutu koje paž ne dvori,
a i što bi kraj stalna sna i glada!

S Tobom su, Kriste, i goli, i bosi;
ponosom narav Ti dušu im snáži,
al’ i za moju isti znamen váži:
makar i pade – krvniku prkosiš!

Sunce Tvog križa tvrdokorni niječe:
za njih se nebo u njemu ne smije;
biva tek granom koju magle priječe

priredit gozbu kad se vrate zebe.
A dok su na Te zle huškali zmije,
suzama Majke rúžili su sebe.

 

POSTAJA IV.

Suzama Majke rúžili su sebe
i redom čitav svoj judejski svijet
jer ljutu draču uzeše za cvijet –
da iskrvari i sunce amebe.

Znalo se dok još nisi bio rođen
da će Tvoj put bit neodložno križni
i da ćeš Majčin pogled sresti brižni
kad budeš, nevin, na Golgotu vođen.

Stoga bje jasno ko suza na dlanu
(već kad Te, Kriste, hulje mrtvog hoće)
da će i moj duh srdžbom silnom planut

sa oštrih hridi, što oštre i mene.
Ali, kad grune banda paklom zloće,
jad s križem teškim Cirenca tad prene.

 

POSTAJA V.

Jad s križem teškim Cirenca tad prene,
mada je bio samo korak prije
u ljušturi što istu ćud mu krije
kojom glas drekne: „Neka kralj već krene!”

Iako, kažem, svomu soju sličan,
Šimun Cirenac, gle! hitrošću skokne,
kao kad se val na naš prozor² popne,
da stigne ruku Ti dat, nesebičan.

Sagne se pod križ ko ispod vječnosti,
kojom će zvijezde otad jarče sjati,
dok će Dobrota, taj plod nam vjernosti,

u nama, kao Ljepota u ruži,
uz Tebe, Kriste, na spomen trajati …
Eno Ti rubac Veronika pruži!

_________________
² Vidi bilješku na 36. str.!

 

 POSTAJA VI.

Eno Ti rubac Veronika pruži!
Čim srcem spazi krv i znoj s Tvog lica,
što tminom prijeti modrini zjenica,
Križ vapit stade da se s njim udruži

svatko kojega bič nepravde bije,
svatko nad kojim mač visi o koncu,
svatko koji bje daleko osloncu,
svatko tko čeka da se ljubav zbije,

nošena snagom božanskoga znaka.
Jer je odluku donijela sâma,
usprkos pakosti kako je laka …

Otajstvo rubca još svemirom kruži,
međ’ maslinama, al’ i među nama,
s tlom neravnim kad drugi pâd Te združi.

 

 POSTAJA VII.

S tlom neravnim kad drugi pâd Te združi,
odmah se krznom uzoholi masa,
nasladom sladi se nadmena rasa
tijelu koje se, nemoćno, ispruži

uzduž svog križa – svjetlosti Tvog uma.
Zatim zlodusi još žešće započnu
instinktom slijedit namjeru bezočnu,
propinjući se na noge zuluma.

Odjednom sunce na kacigi bljesne:
„Još me je gore!” ko da htjedne reći,
a val se digne i o brod moj tresne!³

Neke kad snáhe, sudbom opržene,
zaplaču, misleć da Te plač lijeći,
jeruzalemske stade tješit žene.

_________________
³ Vidi bilješku na 36 str.!

 

 POSTAJA VIII.

Jeruzalemske stade tješit žene
kad fijuk biča stratištem zavlada
i kada sablast duh čovječji svlada
kao sile – hrast, crvom osnažene;

al’ i kad, Kriste, na putu zle kobi,
s popudbinom Ti i rânā, i krvi,
ista ta sablast snagu u prah mrvi,
ubrzo ćeš, znam, dug vratiti zlobi.

Stog Ti je Patnja i mogla reć koju
ženama što su plakale Tvoju Bol:
„Òplakūjte sebe i djecu svoju,

nemojte mene – nisam hrt što cvíli!”
Bî prvi, drugi kao na ranu sol,
a na treći pad – cere se debili.

 

POSTAJA IX.

A na treći pad – cere se debìli,
pri čem im usne licā izobliče
da omrznutim nakazama sliče
i kad su goli, i kad su u svili.

Pustivši neka rulja sebe sluša,
zagrli križ svoj ko kad ljubav grli
sjajni lik nade i duh neumrli,
pa, zadnjom snagom, uspeti se kušaš

na vrh Golgote, gdje Te očekuje
užas, moj Kriste! Vjerujem, zacijelo,
da ići treba sve dok Čovjek snuje

eonima da ga, moćni, ne tlače –
ponosan da je ná se i na djelo …
Jezivo dršćeš dokle Te skroz svlače.

 

POSTAJA X.

Jezivo dršćeš dokle Te skroz svlače …
Bože, kako to zvijeri samo čine
jaganjcu krotkom grozom pomrčine,
da Te i stidom što prije dokrajče!

Umjesto da si, Kriste, ko Sin Oca,
desna Mu ruka (da bar žuka cvjeta),
Ti si moj vapaj i moja si sjeta
otkad mi ćaći – svjetionik boca.4

Sad si napušten, razodjenut i sâm –
ko stablo kojem usud lišće skine;
tä, tko još misli na skriveni mu plâm?!

Vidim uz Tebe: dželati se zbili,
namjera divljih, buduć roblje tmine,
na križ da bi Te čavlima pribili.

________________
4 Vidi bilješku na 36 str

 

POSTAJA XI.

Na križ da bi Te čavlima pribili,
mrzitelji su, Kriste, s mržnjom išli
ná Te da siđeš, al’ oni su sišli –
tamo duboko gdje su već prah bili.

Križ je, gle! svjetlo nebeskoga svoda,
radost je svega što niče i lista;
ljubav je vječna u nama, doista …
Sinu Tvom, Bože, teškog li ishoda

uslijed krvi, gorčine i muke –
uzrokom mrske, trnovite krune …
A kad su čavli, kroz noge i ruke,

drvo dotakli, krupne su niz lice
kliznule suze na bola mog strune.
Avaj, ugasle vidjeh Ti zjenice!

 

POSTAJA XII.

Avaj, ugasle vidjeh Ti zjenice
kada krv Tvoja zatvori prozore
u mrske face, u crne obzore,
s pošašću i za drage nam sjenice.

Jao krv Zemlje kad se na njoj rodi!
Jao krv Sunca kad Tebe ugasi!
Jao krv Neba kad Tebe ne spasi!
Jao krv Lune kad Tobom ne brodi!

Al’, još ne reče Aleluja! žrtvi,
koju, pravedan, podnese s mukama;
nego osjetih, kako su i mrtvi

hordama svrhom da Čovjeka tlače,
nad Tvojim, Mili, smirenim rukama,
dok Te skidaše, Golgoto, moj plače!

12 Isus umire na križu

 

POSTAJA XIII.

Dok Te skidaše, Golgoto, moj plače,
večernje neke izdužene sjene
unašaše strah i u moje zjene.
Ljubav spram Tebi, da ne vrati klâče,

budnim me čini, a nebo se sleglo;
krvavo krdo pobježe bez traga,
umjesto Tebe, vukuć svoga vraga –
samo da Planet ne bude im leglo.

Međutim, Kriste, kad Te Majka primi
u krilo svoje, sad, ko mrtvog Sina,
(na nespretnoj mi ne zamjeri rimi),

onda je jasno jasnoćom Zornice:
Patnja je Njena nož u srcu krina …
A kad uskrsnu – sjaš iznad grobnice!

13 Isusa skidaju s križa

 

POSTAJA XIV.

A kad uskrsnu – sjaš iznad grobnice
plamenom kojim mogu rane sjati
onog za Svijet spremnog žrtvu dati
da mu se brda, klanci i ravnice

dračom grijeha ne okite, Kriste!
Stog si i bio tri dana u mraku
dok Ti se Otac ne javi u znaku
leptira bijelog – Tvoje duše čiste.

Ti vječno nosiš u svetosti Bića
blistavo Svjetlo da življenje traje;
u Tvom su duhu i sva mi otkrića,

čak i sitnice za sitne potrebe.
Ali, krik, znaš li, otkad ne prestaje?
Isuse, kad Zli osudiše Tebe!

14 Isusa polažu u grob

 

MAGISTRALE

Isuse, kad Zli osudiše Tebe,
sina Božjega na križ jošte mlada,
u meni čut je rug prvog Tvog pada;
suzama Majke rúžili su sebe.

Jad s križem teškim Cirenca tad prene;
eno Ti rubac Veronika pruži.
S tlom neravnim kad drugi pad Te združi,
jeruzalemske stade tješit žene,

a na treći pad – cere se debili;
jezivo dršćeš dokle Te skroz svlače,
na križ da bi Te čavlima pribili.

Avaj, ugasle vidjeh Ti zjenice
dok Te skidaše, Golgoto, moj plače!
A kad uskrsnu – sjaš iznad grobnice!

(Zadar, 28. 07. 2013. – 12. 08. 2013.)

 

BILJEŠKE

¹ Inkub (lat. noćna mora) je demon koji opći s vješticama ili, po pučkom vjerovanju, koji spava s usnulim ženama. U slavenskoj pak mitologiji simbolom je more koja napada ljude u snu, sišući im energiju.

² S obzirom da je kuća mojih roditelja u uvali Műna na otoku Žirju bila u neposrednoj blizini mora, okrenuta prozorima Velebitu i izuzetno jakom vjetru tremontani, pa kad bi ova, uvijek jača sestra burina, zapuhala, val je neki svojim vrškom mogao i prozor sobe nas troje djece s našom materom na katu doseći.

³ Drugi moj brod (gajeta) na svom redovnom vezu uz kuću mi roditeljsku na otoku Žirju, uslijed valova za bure, potone. Nakon vađenja, duže je ostao na istezalištu, da bi ga, bez mog znanja, dovitljivi mjesni šerif prebacio kamionom u drugu uvalu i poklonio jednom svom prijatelju, inače došljaku.

4 Kroz izmaglicu, zapravo, pamtim svog oca koji je, u svojstvu ložača, još prije no što ću se ja roditi, ploveći na prekooceanskim orijašima, izbivao iz roditeljske mu kuće sve do moje pete godine, kad je materi našoj i meni šamar na sjećanje ostavio (jer bjeh, zaigravši se u za nj nešto zaposlena, dobroj svojoj baki krevet, na vreteno stegnut, razvalio) da bi, nakon toga, zaplovio dalekim i debelim morima, odakle se više nikad nije vratio. Dvoje još djece, brat (1932.) i sestra (1937.), začeto je u nekim lukama kad bi mu naša mati išla ususret.

 

BILJEŠKA O SLIKARU

Stjepana Katića, po struci dipl. ing. biokemije, a po vokaciji likov. umjetnika, „upoznao” sam kao urednika atraktivnog portala Akademija Art negdje u kasnu jesen 2012. godine. Ubrzo su nas dvije srodne umjetnosti, poezija i slikarstvo, na virtuali zbližile, tako da smo, u smislu one vraški istinite postavke davnašnjeg velikog grčkog pjesnika Simonidesa o tome da je slikarstvo nijemo pjesništvo, a pjesništvo rječita slika, obojica, dakle, pjesnik i slikar, sasvim spontano započeli ovu našu suradnju.

Zapravo, samim početkom ove nam suradnje smatram Katićevu sliku Isus umire na križu i moj sonet Magistrale, a koji su ove, 2013. godine, kao čestitka za Uskrs, bili razaslani na brojne adrese u Hrvatskoj i izvan nje. Također su bili postavljeni i na već spomenutom portalu Akademija Art, na čijim je, da usput spomenem, stranicama postavljeno desetak mojih osvrta na pročitane knjige, pretežito poezije; isto tako, i osvrta nekolicine književnih znalaca i analitičara o mom spisateljskom poslu i poslanju; da bi se, zatim, soneti mi Magistrale i Svjetlo Kristova križa i muke, uz već spomenutu sliku i sliku Isus pada prvi put pod križem ovog sjajnog pjesnika kista, našli na str. 86 – 89 najnovije moje zbirke soneta „Kist i pero”. Dotle je, nesumnjivo, krunom ovih nam nastojanja moj sonetni vijenac Golgoto, moj plače, s impresivno-sugestivnim slikama izuzetnog majstora likovnog umijeća Stjepana Katića, a kojih su, pak, slikā predlošci uvelike pripomogli i u procesu stvaranja ovog mi spjeva.

Inače, ovo je moj šesti po redu sonetni vijenac, kako je i u uvodnim pripomenama zapisano, dok je ovaj Katićev Križni put Isusov, ustvari, četvrti, koliko ih je do dana današnjega naslikao, a od kojih mu dva svjedoče o patnjama Isusa Krista u crkvama u Gracu kod Neuma i Šemnici kod Mihovljana.
Međutim, koliko sam na Internetu uzmogao zapaziti, bilo iz brojnih tekstova o umjetniku i njegovu slikarstvu, bilo o količini postavljenih slika na gore spomenutom portalu ili na nekim drugim site-ovima, toliko je toga neumorni i nadahnuti slikar Stjepan Katić oslikao i naslikao da to naprosto zadivljuje!
Dokazom da je, sada i ovdje, riječ o nadasve ozbiljnom i vrijednom virtuozu kista, brojne su ličnosti iz našeg kulturnog i umjetničkog života, koje su krajnje afirmativno pisale o Stjepanu Katiću i njegovu blistavom i raznorodnom likovnom opusu, a od kojih su: Josip Depolo, Dubravko Horvatić, Nikola Skledar, Ernest Fišer, Željko Špoljar, Božidar Petrač, Branko Pilaš, Stanko Špoljarić, Marija Bajt, Antun Bauer, Snježana Pintarić, Juraj Baldani, Mladen Čutura, Pavao Bucić, Radomir Papo, Silvija Bosner, Željko Obad i drugi.

Na kraju bi valjalo još reći da je Stjepan Katić rođen 1959. godine u Čapljini, da je, nakon maturiranja gimnazije, 1983. godine diplomirao na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu; da je 2004. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, također u Zagrebu., magistrirao prirodne znanosti (biokemiju), te da od 1978. godine živi u Zagrebu, a od 1984. u Zaprešiću. Član je Hrvatskog katoličkog liječničkog društva.

R. Dobra

 

BILJEŠKA O PISCU

Roko Dobra pjesnik, prozaik, kazališni i književni kritičar rođen je na otoku Žirju 28. listopada 1930. godine. Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu, Radničku gimnaziju u Šibeniku. a na Filozofskom fakultetu u Zadru studira i diplomira hrvatski jezik s jugoslav. književnostima i povijest umjetnosti 1969.

Dobra je vrlo rano počeo pisati pjesme – još u izbjegličkom logoru El Shatt u Drugom svjetskom ratu. Prvu je pjesmu objavio u jednom prigodnom biltenu 1947. u Splitu. godine. Inače, pokušao je podosta toga u životu (biti ribar, trgovac, šofer, administrator u upravi grada Šibenika …), a školuje se, uglavnom, uz posao.

U Šibeniku 1951. pokreće i uređuje književni časopis “Naša mladost”, u kojemu je objavio svoj prvi sonet, dok je početkom šezdesetih prošlog st. predsjednik Studentskog literarnog kluba u Zadru, u okviru kojeg je urednikom njegovih izdanja. Neosporno je, isto tako, da je uvelike pridonio osnivanju Književnog centra u Zadru 1981. u kojemu je recenzirao ili uredio nekoliko njegovih edicija.

Surađivao je u „Novinama mladih”, „Omladini”, „Šibenskom listu”, „Zadarskom listu”, „Slobodnoj Dalmaciji”, „Zadarskom Regionalu”, „Šibenskoj reviji”, „Zadarskoj reviji”, „Koracima”, „Poletu”, „Krugovima”. „Republici”, „Putevima”, „Bagdali”, „Odzivima”, „Poljima”, „Disovu glasniku”, „Mogućnostima”, „Dubrovniku”… Također su mu pjesme tiskane i u skupnim knjigama: „Moreplovi” (Dubrovnik), „Zbirka poezije” (Koprivnica), „Dodiri, odlasci” (Rešetari) „Pobratimstvo lica u nemiru” (Split). „Naša velečasna maslina” (Split), „Vedri Vidra»” (Split); u spomen-zbirci o nastradalim našim vatrogascima na Kornatu „Plamene zvijezde”, s ciklusom od tri soneta „Ispovijed Kornata” i u ediciji u povodu 800. godišnjice franjevačkog reda „Hvaljen budi, Gospodine moj”.

A objavljeno mu je i devet knjiga pjesama, pretežno soneta: „Zvijezde nad raskršćem” 1955., „Vrisak krvi” 1961., „Nakon brodoloma” 1969., „Dozivanje mora” 1980., „Upornost hodanja” 1984. „Zadarska ogrlica” 1987., „Zatočenik mora” 2003., „Zlato moga praha” 2008., „Dah sunca” 2010. i „Kist i pero” 2013., dok mu je na netu u antologijskom pregledu „Pjesnici Ane Horvat” postavljena zbirka ljubavnih soneta „Ona je more” 2013. godine. Usto mu je tiskana i knjiga „Epistole” (pisama upućenih pretežno pjesnicima) 2011., a pripremio je i objavio libar narodnih pjesama otoka Žirja s naslovom „Žirajska pismarica” 2009.

U nekoliko je navrata bio nagrađen za poeziju, da bi za izuzetno nadahnuti mu sonetni vijenac „Zadarska ogrlica” na jugoslavenskom natječaju, raspisanom u bjelopoljskom (Crna Gora) književ. časopisu „Odzivi” 1986. godine, bio nagrađen Drugom nagradom.

Član je Društva hrvatskih književnika, živi i radi na otoku Žirju i u Zadru.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.