hrv lib

Čestitamo našim čitateljima Dan neovisnosti, blagdan kojim obilježavamo datum na koji je Hrvatski sabor 1991. i službeno proglasio raskid svih državno-pravnih veza SFRJ i tako službeno proglasio hrvatsku neovisnost

Uz taj blagdan objavljujemo pjesmu libanonskog pjesnika, književnika i slikara Halila Džubrana “Tvoj i moj Libanon”. Ova pjesma autora kojeg mnogi opisuju kao “kršćansko-islamskog mistika” zanimljiv je poticaj za razmišljanje o tome na koji način ljudi mogu doživljavati domovinu i svoje mjesto i ulogu u njoj

Tvoj i moj Libanon

Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Tvoj je Libanon zemlja politike i njenih problema,
Moj je prirodni Libanon u svoj svojoj ljepoti.
Ti imaš svoj Libanon s programima i sukobima,
Ja imam svoj sa snovima i nadama.
Budi zadovoljan svojim Libanonom, kao što sam ja zadovoljan slobodnim Libanonom iz svojega viđenja.
Tvoj je Libanon zapetljani politički čvor koji Vrijeme nastoji odriješiti.
Moj je Libanon lanac humaka i planina što se s poštovanjem i veličanstveno dižu plavom nebu.
Tvoj je Libanon međunarodno pitanje koje još treba riješiti,
Moj Libanon jesu spokojne, čarobne doline po kojima se razliježe brenčanje crkvenih zvona i
žubor potoka.
Tvoj je Libanon prijepor između Zapadnjaka i njegova protivnika s Juga,
Moj Libanon jest krilata molitva što zorom lebdi, dok pastiri vode stada na pašu, i onda s večeri, kad se težaci vraćaju s njiva i iz vinograda.
Tvoj je Libanon popis bezbrojnih duša,
Moj je spokojna planina što stoji između mora i nizina kao pjesnik između dvije vječnosti.
Tvoj je Libanon smicalica lisice kad se sretne s hijenom, i varka hijene kad se sretne s vukom.
Moj je Libanon vijenac uspomena na djeve što kliču na mjesečini i na djevice što pjevaju između gumna i tijeska za vino.
Tvoj je Libanon šah koji igraju biskup i general,
Moj je Libanon hram u kojem moja duša nalazi sklonište kad se izmori od ove civilizacije što juri na škripavim kotačima.
Tvoj Libanon jesu dvojica ljudi: porezovnik i poreznik.
Moj Libanon jest čovjek što drži glavu među dlanovima u hladovini Svetih Cedrova, zaboravivši sve osim Boga i sunčane svjetlosti.
Tvoj Libanon jesu luke, pošte i trgovina,
Moj je daleka misao, žarka ljubav i božanska riječ što je Zemlja šapće u uho svemiru.
Tvoj Libanon jesu službenici, zaposleni i direktori,
Moj Libanon jest stasanje mladosti, odlučnost zrele dobi i mudrost starosti.

Tvoj Libanon jesu zastupnici i odbori,
Moj Libanon jest ponovno sastajanje i okupljanje oko ognjišta za olujnih noći, kad mrak ublažava čistoća snijega.
Tvoj Libanon jesu stranke i sljedbe,
Moj je mladost što se penje na stjenovite visine, gazi potoke i luta poljima.
Tvoj Libanon jesu govor, predavanje i raspre,
Moj je pjev slavuja, šumor grana u gajevima, jeka pastirske frule u dolinama.
Tvoj Libanon jesu krinke, tuđe misli i prijevara,
Moj je Libanon obična i gola istina.
Tvoj Libanon jesu zakoni, pravila, isprave i diplomatski spis,
Moj jest zemlja u doticaju s tajnama života koje ona poznaje i ne znajući za svoje znanje; moj je Libanon čežnja što svojim osjetljivim vrškom doseže krajnji rub neviđenoga i vjeruje da je to san.
Tvaj je Libanon namrgođen starac što gladi bradu i misli samo na se.
Moj je Libanon mladić, uspravan kao toranj, koji se osmjehuje poput zore i na druge misli
kao što misli na sebe.
Tvoj Libanon hoće da se otcijepi i da, istodobno, bude ujedinjen sa Sirijom.
Moj Libanon niti se ujedinjuje niti otcjepljuje, niti se povećava niti smanjuje.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj,
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove, a ja imam svoju i njene sinove.
Ali, tko su sinovi tvojega Libanona?
Dopustite da vam ih pokažem u njihovoj zbiljnosti:
To su oni kojima su duše rođene u bolnicama Zapada, kojima su se duhovi probudili u krilu gramzivog izigravanja plemenitosti:
Oni su poput savitljivih grana što se njišu lijevo-desno. Oni dršću zarom i s večeri, ali nisu svjesni svojega drhtanja.
Oni su kao bez jarbola i krmila brod što ga ljuljaju valovi. Sumnjičavost je njegov
zapovjednik a luka mu pećina zloduha; jer, zar svaka prijestolnica u Europi nije pećina
zloduha?
Ti su sinovi Libanona snažni i slatkorječivi među sobom, ali slabi i nijemi među Europljanima.
Oni su slobodni i žarki reformatori, ali samo u novinama i za govornicom.
Krekeću kao žabe i vele: ČOslobađamo se svojega starog dušmanina«, dok im je stari
dušmanin skriven u vlastitim tijelima.
Stupaju u sprovodu pjevajući i trubeći, ali povorku svatova na konjima pozdravljaju s
kuknjavom i trganjem odjeće. Ne osjećaju gladi dok je ne oćute u svojim džepovima.
Kad susretnu koga čija je glad duhovna, ismijavaju ga i klone ga se govoreći: ČOn je
samo sablast što hoda po svijetu priviđenja.«
Oni su poput robova koji, zato što su im zarđali okovi zamijenjeni sjajnima, misle da su
slobodni.
To su sinovi tvojega Libanona. Ima li i jednoga među njima odlučna poput stijena Libanona,
ili plemenita kao libanonske planine, ili slatka i bistra kao libanonska voda ili čista i
svježa kao okrepljujući libanonski lahor?
Ima li i jednoga među njima koji može tvrditi da je njegov život bio kap krvi u žilama Libanona, ili suza u očima, ili osmijeh na usnama?
To su sinovi tvojega Libanona. Koliki li su u tvojim očima, kolišni li su u mojima!
Daj da ti sad pokažem sinove mojega Libanona:
Oni su seljaci koji krševitu zemlju pretvaraju u voćnjake i vrtove.
Oni su pastiri koji vode stada iz jedne u drugu dolinu da bi povećali, umnožili i ponudili vam svoje meso kao hranu i svoju vunu kao ruho.
Sinovi mojega Libanona jesu obrezivači loze koji tiješte grožđe i prave dobro vino,
Očevi koji podižu dudove i drugi koji predu svilu,
Muževi koji žanju pšenicu i žene koje kupe snoplje,
Oni su zidari i lončari, tkači i ljevači crkvenih zvona,
Oni su pjesnici i pjevači koji svoje duše izlijevaju u nove stihove,
To su oni, koji, bez prebite pare, odoše iz Libanona u drugu zemlju, a srca im gore od zanosa i odlučnosti da se vrate s obiljem zemlje u rukama i s lovorovim vijencima postignuća
da im krase čela,
Oni se prilagođavaju novoj sredini, i na cijeni su kamo god dođu;
To su sinovi mojega Libanona, neugasive zublje i sol nepokvarljiva,
Oni kroče krupnim koracima k istini, ljepoti i savršenstvu.
Što ćeš ti ostaviti zemlji libanonskoj i njenim sinovima za sto godina? Reci mi, što ćeš ti ostaviti budućnosti osim pretvaranja, licemjerja i gluposti?
Vjeruješ li ti da će eter čuvati mrtvačke sablasti i zadah grobova?
Zamišljaš li da će život umotavati svoje tijelo u dronjke?

Doista ti kažem da će maslinova mladica koju seljak posadi na podnožju planine u Libanonu nadživjeti tvoja djela i postignuća. A drveno ralo što ga dva vola vuku po prizidima Libanona slavom nadmašuju vaše nade i častohleplje.
Velim ti, a svjedokinja mi je svijest svemira, da je pjev povrtarke na obroncima Libanona vredniji od blebetanja tvojih odličnika.
Sjeti se da si ništa. Ali, kad uvidiš svoju sitnoću, moja će se odvratnost prema tebi pretvoriti u suosjećanje i ljubav. Šteta što ne razumiješ.
Ti imaš svoj Libanon, a ja imam svoj.
Ti imaš svoju zemlju Libanon i njene sinove. Budi zadovoljan njome ako te usrećuju prazni mjehurići. A ja, ja sam sretan i smiren sa svojim Libanonom, i ima sreće, zadovoljstva i spokoja u mojem pogledu na tu zemlju.

Bitno.net

Leave a Reply

Your email address will not be published.