Križni put kao neiscrpan izvor inspiracije. Tema koja kad tad bez iznimke privuče stvaralačku energiju svakog umjetnika… zahtjevna tretirana posebno, s dužnim poštovanjem. Organski povezana i sa umjetnošću. Bili smo na tematskoj izložbi umjetnika Stjepana Katića: ovdje gdje doista prestaje „predstavljanje lika” kao preslika manifestacije autorovih subjektivnih stavova, počinje put ka spoznaji instikta, put ka tom teško dostižnom cilju, onom koji će promijeniti veći dio nama poznatog okruženja. Katić već korača tim putem…
Negdje s predvečerjem prošlog Ponedjeljka, javio mi se dugogodišnji prijatelj (menadžer u tzv velikoj osiguravajućoj tvrtki). Kaže da nekoliko kolega i kolegica s posla planira posjetiti izložbu autora Stjepana Katića… otvorenje je u srijedu (danas je nedjelja, 4 dana po događaju) u izložbenom prostoru Hrvatskog katoličkog liječničkog društva. Dodaje kako je čuo da je „to jedna od najboljih interpretacija Križnog puta”.
Slikar Katić, široj javnosti i stručnim krugovima poznat po svojim interpretacijama pastelom, zadnjih par godina se nešto manje eksponira, te me upravo ova činjenica (uz „sugestiju” moje šefice da „ne vrludam” jer je „Katić iznimno ugodna osoba i intelektualac”) odmah u startu razriješila bilo kakvih dilema u svezi dolaska u Zagreb.
U dogovoreno vrjeme dolazimo na izložbu. Svečana dvorana HKLD-a pažljivo pripremljena… sve na svom mjestu. Posjetitelji žamorom upotpunjuju ugođaj. Pozdravljamo nekolicinu poznanika. Pažljivo se krećemo od slike do slike, pomalo iznenađeni kvalitetom radova. Da, slike su rađene „pastelom” ali nekako posebno zrače… „Ovaj Katić… ili je briljantan ili je ovo neka do sada meni nepoznata tehnika”… razmišljam. Svjestan da mu to pitanje (iz niza razloga, pa i pristojnosti) ne mogu uputiti, jedino mi preostaje nada da će nam, možda osobno reći i „nešto o tehnici slikanja koju je primijenio”. Za sada, Katić nam je nedostupan (okružilo ga desetak osoba… pažljivo slušaju povijest nastanka izloženih slika). Pored kvalitetno obrađene teme, ono što me još više fasciniralo je „nešto” što do sada… u biti za mene neviđena scena. Svaka osoba koja se približila slikama, u tom trenutku prekida bilo kakvu komunikaciju, te se apsolutno predaje ugođaju. SLIKE DOISTA ZRAČE POSEBNOM ENERGIJOM.
„Dobro večer, hvala Vam na posjeti…” veli Katić. Predstavljam ga prijateljima, a on svojim suzdržanim, nenametljivim nastupom osvaja prisutne. Bez obtzira na interes posjetitelja, izbjegava svima nama omiljenu temu: „*ajmo malo o meni” Nastavlja o nama nepoznatim detaljima Križnog puta sve uz podsjetnik kako je mjesecima prije početka oslikavanja proučavao dostupnu literaturu o ovoj temi.
Dva sata boravka na izložbi nam se činilo daleko kraće. Zahvaljujemo na ugodnoj večeri te odlazimo. Ljubitelj likovne umjetnosti (menadžer) konstatira kako „u nas i nije baš sve tako crno”… evo upravo odlazimo sa događaja – primjera koji nas vraća u vremena kada se rad nešto više cijenio, kada su „in” bile osobe koje su nam pomagale i u razvoju osobne opće kulture. Umjetnik Katić svakako zaslužuje primjereno mjesto na našoj likovnoj sceni. Ne zaboravimo: biti prihvaćen kao UMJETNIK tj. osoba koja ima tu ambiciju, pored svladanih „zanatskih” preduvjeta, mora posjedovati i niz osobnih kvaliteta, prihvatljiv sustav pozitivnih vrijednosti… pa i karizmu. Našem glavnom junaku ovog članka želimo daljni uspješan rad… uvjeren sam da je ovo dio njegove životne misije.
PREPORUKA: IZLOŽBU POSJETITI… OBAVEZNO!
Tekst i foto: Zlatko (Zlatan) Milaković
