Foto: Ivan Šebelja
 
Politolog Višeslav Raos iz zagrebačkoga Centra za politološka istraživanja
 

Vlada Zorana Milanovića u Banskim dvorima je tri mjeseca, što je uobičajeno vrijeme nakon kojeg svakoj novoj vlasti stižu prve ocjene

 
Politolog Višeslav Raos iz zagrebačkoga Centra za politološka istraživanja smatra da brojčane ocjene nisu baš primjerene da ih se dodjeljuje za rad vlade. No, u razgovoru za Vjesnik ipak se poslužio školskim ocjenama. »Mislim da bi jedna solidna trojka s pozitivnim trendom bila prikladna ocjena rada nove vlade«, kaže Raos.
 
Što biste izdvojili od Vladinih poteza i mjera, a koji su na tragu predizbornih obećanja Kukuriku koalicije?

– Činjenica da je prvi proračun koji je donijela Milanovićeva vlada manji negoli prošlogodišnji potvrđuje predizbornu najavu Kukuriku koalicije o spremnosti na štednju. Izuzev štedljivijeg državnog proračuna, malo toga bih još mogao izdvojiti. Tu su još možda najnovije odluke vezane za sudbinu brodogradnje, odnosno pojednih škverova, no tek treba vidjeti jesu li te odluke bile dobre i što će zapravo biti u budućnosti s našim brodogradilištima.
Imate li dojam da je Milanovićeva vlada dosad na gospodarskom terenu najviše gasila požare, a da zapravo još nismo vidjeli konzistentan ekonomski program?
– Postoje naznake da će se tek kroz državni proračun za 2013. godinu moći jasnije vidjeti gospodarska politika Vlade, dok ovo gašenje požara predstavlja prvobitne, uvodne mjere. Također, čini mi se da nova vlada još traži kadrovska i organizacijska rješenja koja su preduvjet za smislenije provođenje novih i drukčijih javnih politika, kako onih ekonomske naravi, tako i svih drugih zacrtanih u Planu 21.
U svakoj se koalicijskoj vladi mora jasno znati tko je veći, a tko manji partner, kome je namijenjena koja uloga i koji su resori u čijoj nadležnosti. Za stabilnost i uspješnost nove vlade ne bi bilo dobro kada bi se naknadno mijenjali omjeri moći i raspodjela ovlasti i poslova kako su zacrtani koalicijskim dogovorom partnerskih stranaka
Brzo su okopnjela velika očekivanja od nove vlasti, pa danas već svaki drugi Hrvat misli da zemlja ide u krivom smjeru.
– Moglo se to i očekivati, pogotovo zato što su građani na svome džepu i standardu počeli osjećati loše učinke mini porezne reforme. Nezaposlenih je sve više, cijene skaču, od najavljenog investicijskog ciklusa i otvaranja novih radnih mjesta zasad nema ništa, pa i nije čudno da su se građani brzo razočarali, što se odražava i na lošiji rejting nove vlasti.
Je li se Kukuriku koalicija u kadroviranju najviše udaljila od onoga što je prije izbora najavljivala?
– Svakako da neka dvojbena rješenja u kadrovskoj politici stvaraju lošu percepciju kod birača te mogu prouzrokovati daljnje opadanje popularnosti Vlade. Mislim da je Milanovićeva vlada najviše pala u očima građana zbog guranja isključivo stranačkih ljudi na čelna mjesta u javnim poduzećima, zbog preferiranja partijski podobnih, a ne stručnih i sposobnih kadrova. Ne treba zaboraviti da su stranke Kukuriku koalicije, dok su bile u oporbi, upravo zbog stranačkoga kadroviranja i zapošljavanja žestoko kritizirale HDZ-ovu vladu, a danas na mnogo primjera pokazuju da čine to isto.
U vladajućoj koaliciji tvrde da su javni natječaji ionako bili skrojeni za unaprijed odabrane ljude.
– Slažem se s time da se i javni natječaji mogu izigrati i da je toga prijašnjih godina i bilo, ali to nije razlog da se od njih odustane. Trebalo ih je poboljšati, trebalo je pooštriti uvjete i kontrolu, a ne ih odbaciti kao što je to učinila nova vlada, jer time budi sumnju u pošteno zapošljavanje. Pa i ovim najnovijim zapošljavanjem u HAC-u bez natječaja, što je protivno općeprihvaćenoj antikorupcijskoj politici, Vlada dodatno narušava svoj imidž i srozava standarde koje je sama na početku mandata postavila. U njihovo objašnjenje da se htjelo što brže sastaviti tim provjerenih ljudi, malo tko vjeruje. Očito su u Kukuriku koaliciji mislili da će građani nad time zažmiriti, no prevarili su se.
Ima li među vladajućima »imperijalne oholosti«, o čemu je nedavno upozoravajuće govorio premijer Milanović? Kome je ta poruka bila upućena?
– Svakako je dobro kada je izvršna vlast spremna na samokritiku. Smatram da je premijer Milanović tu poruku uputio svojim koalicijskim partnerima, ali je njome htio i pokazati da on vodi vladu koja je spremna na samoanalizu i samokritiku. Naravno da su riječi o tome da se treba čuvati oholosti prije svega adresirane na HNS i Radimira Čačića kojeg se, zbog odnosa prema novinarima, sindikatima i javnosti uopće, doživljava kao vrlo bahatoga političara. Ta je Milanovićeva poruka ujedno i traženje da se svi u vladajućoj koaliciji drže dogovorene, zajedničke politike, a ne da ekscesno izlijeću i time ruše Vladin ugled. 
Premijer Milanović uvelike je srezao svoje pojavljivanje u javnosti, dopuštajući ministrima, prije svega Liniću i Čačiću, da se razmašu. Nije li Milanović previše samozatajan?
– Milanović je i do sada u svojem političkom radu bježao od onoga što on smatra populizmom i podilaženjem dnevnopolitičkim impulsima. Međutim, njegova samozatajnost kod dijela javnosti ostavlja dojam slabe koordinacije rada Vlade i prevelike autonomije pojedinih članova Vlade. Iako Milanović vjerojatno smatra kako takvim načinom vođenja Vlade pridonosi pluralizmu i demokratičnosti, pitanje učinkovitosti i dosljednosti njegove vlade u takvim okolnostima ostaje otvoreno.
Zasad se čini da u odnosima između SDP-a i HNS-a nema većih pukotina. Hoće li tako i ostati, s obzirom na neskrivenu želju HNS-ovaca u Vladi, pogotovo Čačića, da budu »gazde« Banskih dvora?
– U svakoj se koalicijskoj vladi mora jasno znati tko je veći, a tko manji partner, kome je namijenjena koja uloga i koji su resori u čijoj nadležnosti. Za stabilnost i uspješnost nove vlade ne bi bilo dobro kada bi se naknadno mijenjali omjeri moći i raspodjela ovlasti i poslova kako su zacrtani koalicijskim dogovorom partnerskih stranaka. Za Vladu nije dobro ičije političko iskakanje, a pogotovo to nije dobro za HNS, kojem se od izbora do danas potpora više nego prepolovila. Posljedica je to nekih njihovih kadrovskih poteza, ali svakako i osjećaja građana da su prigrabili puno više poslijeizbornog »plijena« nego što im po političkoj snazi pripada. I Čačićeva bahatost nesumnjivo odbija građane. Nije, doduše, Čačić od jučer takav, ali očito postoji mjera do koje su mu spremni tolerirati takvo ponašanje.
Najavljuje li ljutnja Ivana Jakovčića, zbog neodlaska u Europski parlament, mogućnost da IDS, kao i 2001., napusti vladajuću koaliciju?
– Iako je, dakako, zamislivo i moguće da neka od stranaka Kukuriku koalicije napusti vladinu većinu, smatram kako bi bilo dobro kada bi danas, u drugom desetljeću koalicijskih vlada u Hrvatskoj, barem jedna vlada uspjela u istom stranačkom sastavu dočekati kraj svoga mandata. Stoga bi sve članice koalicije trebale poraditi na stabilizaciji međusobnih odnosa. Ne vidim zasad da su odnosi sa SDP-a takvi da bi mogli rezultirati IDS-ovim okretanjem leđa koaliciji, a ne vidim ni da u SDP-u prevladava želja za potiskivanjem IDS-a kao najjače stranke u Istri. Možda samo žele malo »disciplinirati« Jakovčićevu stranku, no to je daleko od njihova političkog razlaza. To će se vjerojatno pokazati i na lokalnim izborima iduće godine, na koje će u nekim sredinama SDP i IDS ponovo ići zajedno. Mislim da su za SDP, kad je riječ o preuzimanju vlasti na lokalnoj razini, puno zanimljiviji i važniji neki drugi krajevi Hrvatske, pogotovo veliki gradovi poput Splita.
Čini se da se u privatizaciju ide radi punjenja proračuna, što je nastavak HDZ-ove prakse
Privatizacija škverova je i obveza preuzeta u pregovorima s Bruxellesom, no u Vladi su očito spremni i na prodaju HPB-a, Croatia osiguranja, možda i Petrokemije.
– Ne treba apriori bježati od privatizacije preostalog tzv. obiteljskog srebra. Hrvatska vapi za kapitalom, za svježim novcem, što dakako ne znači da u privatizaciju preostalih državnih tvrtki treba ići bezglavo, da ih se treba rješavati bez konkretnog plana i bez javnosti dostupnih uvjeta pod kojima se prodaju. Za sada se čini da se u privatizaciju ide samo radi punjenja državnoga proračuna, što bi značilo da i ova vlada nastavlja s praksom HDZ-ovih vlada, pa i Račanove vlade iz 2000. godine.
Izvor: Ivka Bačić / Vjesnik

Akademija-Art