Marijan Zanoški – slikarev pogled na Zagorje kroz kist i boje

Druga u nizu, svjetloplava hižica u zelenom dvorišću, okružena cvijećem i bregima, točno onakva sa današnjih slika u selu Proseniku pokraj Tuhlja 2. veljače iznjedrila je slikara Marijana Zanoškog.

U osnovnoj se školi počeo družiti s papirom i bojicama a motiva s paše s kravicama i seoskih radova koje je obavljao, bilo je ne pretek. Učitelji (Jasmina i Rudica Tramišak) uočili su nadarenost bosonogog dječaka u likovnoj grupi tuheljske škole. Ideje su sazrijevale a od 1975g. počelo je ozbiljno. Sjećam se napisa u Vikendu: Marijan Zanoški okružen s prvim slikama u dvorištu kraj kuružnjaka. Neizbježni motiv slika pitoreskog mjesta Tuhlja s i dan crkvenim tornjem i danas krasi domove nekih mještana i ljudi rođenih u ovom kraju. Radovi su nastajali na tavanu njegove zagorske hiže. Bile su to uljane boje na lesonitu a kasnije i na platnu. Uz kistove i boje pomogla mu je tu njegova vesela narav i neizbježna tamburica koja mu je uljepšavala dane i tihe i mirne večeri u selu. Kao poštar od 1971.g. raznoseći uokolo vesele, ponekad i žalosne vijesti, prolazio je krajolicima kroz koje bi mnogi samo prošli i ne primjećujući njihove silne ljepote a on je tu nalazio svoj lajt motiv i neumorno ih prenosio na sliku. Fotografija kojom se također bavio i sam izrađivao crno-bijele fotografije uveliko mu je pomogla u pronalaženju pravih objekata ali najupečatljivije i presudno bilo je vizualno promatranje i življenje u prirodi i prenošenje vlastitih doživljaja na materijalnu podlogu. I zato na njegovim slikama uglavnom dominira pejzaž (veduta i panorama) u raznim oblicima i smjenama godišnjih doba.

Marijana nije zaokupljala samo likovna strana umjetnosti on je prihvaćao dobronamjerne i stručne sugestije kao poticaj za svoj stvaralački rad a o tome nam svjedoči korespondencija s prijateljem, pjesnikom Aleksanderom Sašom Kajfežom profesorom iz Karlovca koji je u svojim pismima riječima opisao ono što je Marijan naslikao: Međutim Vaše ulje na lesonitu s prikazom potočića i šume a ponad krajobraza naslikan rasap svjetla na tmurnom i stuštenom nebu, prepunom kišnih oblaka, koji su se mahom rastvorili da propuste to svijetlo. To je svakako slika kojom ste nadvisili samog sebe zakoračivši pomalo u novi svijet slikanja, onaj nalik na slikarstvo s kraja 19. i prijelaza u čitavu prvu polovinu 20. stoljeća. Paleta je tipična za kišni dan, tmurno nebo, nasuprot tmuši i tami, nešto svjetlija paleta zelene šume, onda radosnije boje potočića i konačno živahan raskoš žutog, jarko žutog cvijeća uz rubove obala ! Krasno ! Prava mala poezija!

Susret oko 1979.g. s tada već poznatim i iskusnim naivnim slikarom Vladom Makarom, presudan je bio za skretanje s lesonita i platna na staklo jer Makar je bio prvi koji ga je uputio na tehniku slikanja na staklu. Od tog vremena nakon početnih teškoća, počinje intenzivnije slikati na staklu, pa su ga tako njegovi rezultati doveli do prvog javnog prikazivanja na smotri likovnih dostignuća, slikara amatera PTT-a i R.O. Marijan Badel u organizaciji Centra za kulturu radničkog sveučilišta Moša Pijade u Zagrebu kad još nije ni slutio kuda će ga ponijeti zagonetni put slikara. Tom prilikom u listu R.O. Marijan Badel izlazi članak o izložbi radnika slikara-amatera u kojem ističe njegovu originalnost. Premda su nas u to doba njegove slike podsjećale na poznate naivce hlebinske manire ili je to možda bilo podsvjesno imitiranje naive, međutim on je bio svjestan da mora izgraditi svoj osobni slikarski stil i rukopis što je i kasnije dokazao. Novinar i slikar Vladek Burić obilazeći po Zagorju kada je za tjednik Svijet pišući reportažu o Tuheljskim Toplicama, zapazio je u dvorcu Mihanović izložene Marijanove slike. U spomenutoj je reportaži između ostalog napisao: Pred njegovim platnima i staklima čovjek osjeti ono što osjeti jedanput ili dvaput u godini: da stoji pred nečim istinski vrijednim.

Prvu samostalnu izložbu postavlja 1981.g. U Kumrovcu u organizaciji Turističkog saveza opčine Klanjec, koji je tada vodila Lidija Jambrešić. Nakon toga slijede izložbe Susret Tuhljana 1985 u Tuhlju i dvorcu Mihanović u Tuheljskim Toplicama.

Kad je prof. Josip Štimac – Zmaj Taborgradski i kaštelan Taborgradski početkom ljeta 1998.g., po preporuci, Ivke Geršić ( tada a i danas nakon njezine smrti, nazvane «narodne učiteljice» gospodične Ivke) pozvao Marijana na postavljanje njegove izložbe slika u Velikom Taboru, istovremeno prof. Nada Grgurić otkriva da se njezin poštar bavi slikarstvom. Bila je to prilika da napiše prvu recenziju u katalogu uz spomenutu izložbu a u kojem stoji: Ovaj talenat nije još do sada dobio priznanje koje mu bez sumnje pripada. Na otvorenju te izložbe biva počašćen prisustvom poznatog akademskog slikara Bojana Stranića i njegove supruge Lidije Stranić, također slikarice koji su među prvima uočili njegovu slikarsku originalnost.

Ubrzo slijedi izložba u Zagrebu u galeriji Zagrebačke banke u Paromlinskoj 2  predgovor katalogu ove izložbe piše uvaženi likovni kritičar Josip Depolo a otvorenje ove izložbe završava s riječima: Pozivam vas da se zajednički vratimo u zemaljski raj, čija nam vrata Zanoški širom otvara. Ovu izložbu tada posjetio je prof. Juraj Lončarević i uskoro poziva i nudi mu ispred Društva pisaca August Šenoa organiziranje izložbe u restoranu Opera u Zagrebu što je i ubrzo ostvareno. Tu se Marijan Zanoški po prvi put susreće s prof. Antunom Bauerom koji je na otvorenju rekao: Mi ne gledamo ove slike već one gledaju nas. Uz pjesnike  pisce spomenutog društva, kratkim ali sočnim recitalom svojih pjesama, nastupio je Marijanov sumještanin Vladimir Poljanec – Muž Cesargradski koji je od tadasvojim poetskim i proznim tekstovima stalni pratilac na njegovim izložbama.

U Klanjcu 1991.g. izlaže slike u prostoru Turističkog saveza opčine Klanjec, gdje izložbu organizira Lidija Jambrešić a prof. Snježana Pintarić predgovoru kataloga piše: Marijanove slike nas vode u neke nove pejzaže, tipične samo za njegov slikarski svijet. Na otvorenju je i nazočio i prof. Antun Bauer koji otvarajući ovu izložbu je naglasio: Mi smo jedina zemlja na svijetu, koja ocjenjuje slike, tko je napravio, a ne što je napravio. Krajem iste godine, mr. sc. Josip Kolesarić iz Krapinskih Top-lica, uz Božićni koncert, KUD-a Zlatko Baloković iz Krapinskih iz Krapinskih Toplica, organizira mu izložbu u Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju u Krapinskim Toplicama.

Nakon krače stanke, Marijan Zanoški ponovo izlaže u Zagrebu 1994.g. U galeriji INA-Commercea izložbu mu otvara, Gosp. Marijan Lenac uz prigodno slovo likovnog kritičara Josipa Depola, u kojem on naglašava slikarevu gotovo fotografsku perfekciju. Slijedeće godine 1995.g., kao član likovne grupe KUD-a Tomislav samostalno izlaže u galeriji Glavne zagrebačke pošte u Jurišićevoj 13 u Zagrebu. Izložene slike snimila je Hrvatska televizija a snimku emitirala u emisiji Slikom na sliku s uvodom Tihomira Ladišića a komentarom novinarke kulturne redakcije HTV Oke Rićko. Iz uvoda Tihomira Ladišića izdvajam: Riječ je o rijetko iskrenom i profinjenom slikarstvu za koje nisu potrebne akademske titule, a iz komentara Oke Rićko: Poetski realizam slikarski je jezik Marijana Zanoškog koji u izravnom kontaktu s promatračima u javnom prostoru zagrebačke pošte, ponovo dokazuje magnetizam slikarske vizije.

I u jesen 1996g. izložba ponovo u Zagorju u tada novoobnovljenoj kuriji Gredice (danas u vlasništvu obitelji Vrgoč a nekad dom Ksavera Šandora Gjalski) kod Zaboka i u sklopu manifestacije Dani Ksavera Šandora Gjalskog izložbu organizira Hrvatska udruga Muži Zagorskog Srca na čelu sa stoloravnateljem: mr. sc. Rajkom Furešom dr. med. Mužom, Martinišćansko-Svetojurjevskim Na otvorenju izložbe pod nazivom “Oj Zagorje milo i moje ” Vladimir Poljanec, Marijanov prijatelj i dobar poznavatelj njegovog života i rada, u eseju o njegovom slikarstvu je rekao: Popevke h faurbi i penzlinom spopejvane oude so i himne Proseniku i Tuhlju, Zagorju i celoj Lepoj našoj Horvauckoj Domovini.

Konačno slijedeće godine pred Božić 1997.g, općinski oci općine Tuhelj, pozivaju svog sumještanina i dugogodišnjeg poštara da svojim slikama obogati Božićnu priredbu u osnovnoj školi u Tuhlju. Bila je to prilika da mnogi žitelji Tuhlja i okolice sagledaju jedan dio likovnog stvaralaštva svog poštara. Prof. Nada Grgurić inače dugogodišnja stanovnica Tuhlja isto tako izvrsna poznavateljica Marijanovog opusa u svom govoru na otvorenju izložbe je istaknula: Zanoški s jedne je strane lirik i perfekcionist u pristupu, dok s druge je strane sugestivni kolorist, pritajeno impulzivan u gesti i suspregnuto strastven u doživljaju

Suradnja s dr. Josipom Rubesom slikarom i voditeljem likovne grupe KUD-a Zlatko Baloković u Krapinskim Toplicama urodila je s još jednom izložbom s dr. Rubesom u galeriji, Croatia Lloyd u Zagrebu. Izložbu je otvorio uvaženi likovni stručnjak i kolekcionar prof. dr.sc. Antun Bauer kojom ih je prilikom istaknuo kao, dvojicu velikana suvremene hrvatske likovne umjetnosti.

Zagorski glazbeni festival Zagorska krijesnica 2000 Krapina u Krapini 2000.g. obogaćen je te godine uz glazbeni dio i likovnim sadržajem – izložbom slika Marijana Zanoškog a omotnica audio-kasete ukrašena je reprodukcijom jedne od slika s izložbe. Novinar Ivica Tušek u publikaciji o festivalu napisao je između ostalog: Naslovnica kasete Zagorska krijesnica ove će godine krasiti topli motiv jesenskog pejzaža s jedne od slika zagorskog slikara Marijan Zanoškog. Izbor ne slučajan, jer svojim slikama, stilom poetskog realizma i motivima zagorskog pejzaža, Zanoški ponovo pronalazi zagubljeni ključ naše iskonske veze s prirodom s krajolikom koji nas zaokružuje s dušom ovog podneblja.

Slikarski životopis Marijan Zanoškog bio bi nepotpun kad ne bi spomenuo njegove brojne grupne izložbe. Kao kuriozitet vrijedno je za spomenuti da su mu slike bile izložene u Beogradu te u Biljardi u Cetinju u Crnoj Gori. Po nekoj se izgubio trag pa je i tamo na istoku ostao ovjekovječen (trag) pečat Hrvatskog Zagorja. Jedna od važnijih grupnih izložbi ostvarena je s članovima likovne grupe KUD-a Vilim Galjer U PTT klubu u Jurišićevoj, 1 u Zagrebu 1989.g., kad je prof. Nada Vrkljan Križić napisala predgovor katalogu u kojem je istaknula: Svojim slikama dostiže razinu jednog iskrenog poetskog realizma, te je daleko od puke imitacije « hlebinske manire». Pored sudjelovanja na grupnim izložbama, kojih je najviše bilo sa likovnom grupom KUD-a Zlatko Baloković iz Krapinskih Toplica, na čelu s dr. Josipom Rubesom, sudjelovao je na raznim likovnim kolonijama po Zagorju. Brojni su napisi u novinama, časopisima, (Vikend, Vjesnik, Svijet, Arena Večernji list i HPT vjesnik) te sudjelovanja u radio-emisijama Radio Zagreba i Radija Hrvatsko Zagorje Krapina, kao i prisutnost u raznim TV emisijama npr. u emisiji: Zagorske steze mutne i kalne (Igor Michieli), Dobro jutro Hrvatska (Ivana Vida), Slikom na sliku (Tihomir Ladišić), i Svakodnevica (Drago Kozina). dokazi su o vrijednosti njegovih radova Nekoliko njegovih slika nalazi se u Zbirci Bauer i uvršten je i u reprezentativnu monografiju Čudo Hrvatske naive u izdanju Almateje koje je vlasnik poznati novinar i publicist Ratko Vince.

Tko zna možda će jednog dana kad više neće raditi kao poštar u selu Proseniku,br, 47 osvanuti galerija Zanoški s bogatim opusom Marijana Zanoškog.   Jedna      slika na mom zidu dočarava Prosenik iz našeg djetinjstva, put kojim se dolazilou to selo, put koji je vodio u svijet, do jednog velikog uspjeha.

Boris  Pilko

Rekli su:

Prof. dr. sc. Nada Grgurić

Poštar Marijan Zanoški iz Tuhlja ,sela Prosenik, mladi je slikar samouk, koji je osjetio potrebu da svoje doživljaje likovno izrazi još 1975.godine. Započeo je preslikavanjem prirode na tavanu svoje zagorske hiže, i to uljanim bojama na lesonitu. Samouk, kreativan i uporan u traženju svog likovnog govora. Ubrzo svladava teškoće slikanja na staklu. Prirodno znatiželjan i stvaralački s izrazitim talentom koji ga tjera da se što neposrednije slikarski izrazi, nastoji na staklo što točnije prenijeti realnost koja ga okružuje. Ali njegov unutarnji osjećaj za likovno time se ne zadovoljava. Radom i s iskustvom dolazi do spoznaje da likovno nije puko prenošenje realiteta. Započinje slike u akromatskim tonovima, tražeći u njima sklad i harmoniju i instinktivno osjećajući da će tako najlakše izraziti svoju potrebu za likovnim govorom. U centar stavlja ljudsku figure, one su u ovim ranim slikama vrlo izražajne, oslikan s mnogo ljubavi i topline.
Postepeno, mladi se umjetnik potpuno predaje pejzažu, koji postaje njegova likovna i životna preokupacija. Otkriva nam detalje predivnog zagorskog krajolika a svaki detalj u njegovim slikama ima vrijednost i ljepotu kompozicijske cjeline. Ovdje dominira izvanredna kompozicija, tonsko bogatstvo i specifična paleta prožeta crveno-ljubičastim tonovima. Težnja za bojom nadmeće se s fasciniranošću tonom pa na mnogim slikama vidimo nebo prikazano tonski a ostatak pejzaža koloristički što je sve ipak u skladnoj i lijepoj cjelini.
Marijan Zanoški daleko je odmakao od početničkog preslikavanja prirode: usavrši je svoj specifični likovni jezik, krećući se trnovitim putem slikara-samouka. Ali tamni tonovi postepeno kao da se uvlače u njegove pejzaže, možda kao sjene sjete jer ovaj talent nije još do sad dobo priznanje koje mu bez sumnje pripada. Rad suptilnog slikara Marijan Zanoškog tek čeka društvenu valorizaciju i priznanje. Zbog toga sa zanimanjem očekujemo nove izložbe ovog talentiranog sina Hrvatskog Zagorja.

Oka Ričko

Riječ je o rijetko iskrenom i profinjenom slikarstvu za koje nisu potrebne akademske titule. Za razliku od svojih slika umjetnik Marijan Zanoški daleko je od medijskog sjaja i blještavila jer živi i radi kao poštar u Hrvatskom Zagorju.

(Iz uvoda Tihomira Ladišića)

I manje upućenijim likovnim znalcima uz životopis će Marijana Zanoškog neizbježne biti asocijacije sa slavnim prethodnikom Ivanom Lackovićem Croatom, kojeg je slikarski i crtački nerv od poštarskog zvanja doveo do slikarskog poziva. No sličnosti prestaju već sa prvim susretom sa slikama Marijana zanoškog iako je riječ o slikarstvu na staklu morfološki i stilski izraslom na potki slikarske škole naive.
Koliko god bio uvjetan naziv spomenute škole, toliko su individualnost umjetničke vizije i osobna imaginacija bili jedini mogući kriteriji opstanka u godinama traženja svake umjetničke ličnosti. Marijan Zanoški je jedan od njih. Nedjeljivo vezan za svakodnevicu i rodno okružje Tuhlja tretirajući do minucioznosti svaki detalj krajolika, pažljivo nijansira paletu na putu do realističkog prikaza u kojem je u cilju ta njegova najčešća tematska preokupacija. Poetski realizam slikarski je jezik Marijana Zanoškog koji u izravnom kontaktu s promatračima u javnom prostoru zagrebačke pošte u Jurišićevoj, ponovo dokazuje magnetizam slikarske vizije.

Prof. dr. Antun Bauer – Klanjec 1992.

Ja bih posebno pozdravio ovog našeg slikara koji je iz kruga naive dignuo se sam vlastitim trudom, vlastitim talentom kao slikar, da se dignuo na jedan nivo, da ovom izložbom sa ovim slikama, prezentira galerijske vrijednosti. Gledajte, ako pratite odraz likovnog života kod nas prema vani, prema svijetu, onda ako dođete van, ako kuda god dođete svako pita za našu naivu. Slučajno, naišao sam na jednu knjigu: Priručnik galerija u USA, na brzinu što sam prelistao, našao sam 16 galerija kojom su prezentirani naši naivci, a kod nas su naivci protjerani u geto u galerije naivaca i ni u jednoj galeriji nisu javno zastupljeni. Amateri su oni koji su jedini, koji su na svjetskim izložbama dobili priznanja grand pri a na nekoliko strana svijeta, samo naivci a nijedan akademac. Prema tome moramo konačno doći do toga da objektivno sudimo što je umjetnička vrijednost jedne slike. Nije umjetnička vrijednost slike što ju je načinio taj i taj, nego zato što slika kao takva nosi umjetnički sadržaj, umjetničku vrijednost, na to treba da dođemo. To je misija koju sam si ja uzeo za zadatak da to provedem i vjerujem da ću ikad doživjeti. Mi smo jedina zemlja u kulturnom svijetu koja ocjenjuje slike tko je napravo a ne što je napravio.

Evo, i zato mi je posebno drago, da mogu pozdraviti ovdje, na ovoj izložbi ovog samouka amatera naivca koji se sam izgradio koji se sam digao na jedan nivo da on prezentira slike galerijskih vrijednosti a da mu niko od danas službene likovne administracije, možebit neće priznati a priznat će mu generacije kojima će ostati ono što je on stvorio, jer to je ono što će suditi generacije iza nas a ne ova naša generacija. Zato mladi slikaru ja vam od srca čestitam na tom kakav je rezultat vašim djelima i da ste zaista galerijskom prezentacijom dali ovu izložbu.

Josip Depolo – predgovor kataloga 1989.g.

U svakoj umjetnosti treba prepoznati trenutak njene istine da se nebi izrodila u vlastitu negaciju. Pogotovo je to važno u umjetnosti koja od početka krenula trijumfalno u svijet sa sigurnošću se kretala od uspjeha do uspjeha a da nikad nije posumnjala u svoje mesijansko poslanje. Nije teško u tome prepoznati naivnu umjetnost nad kojom je Fortuna rasipno prosula svoj rog blagostanja i sreće. Dobrodošlo je dakle ovo razdoblje prepoznavanja i sabranosti kako bi se u tišini i izolaciji razmotrili svi njezini razlozi postanka i uspjeha sva još ona otvorena pitanja koja su ostala nakon njene blistave fešte.

Nije riječ samo o preispitivanju vrijednosti naivne umjetnosti, one su već više ili manje stabilne i provjerene u praksi i teoriji. Trenutak kulminacione točke je redovito i trenutak silaska i postavlja se otvoreno pitanje: kako graditi dalje na kojim povijesnim temeljima. Treba utvrditi prije svega da je naiva prevladala stadij novinske senzacije, ada nije više atraktivni bazar za publiku umornu od svih mogućih spekulacija duha koje su korak pratile (neo)avangardu. Samom činjenicom da se umjetnost vratila figuraciji, naivni je umjetnik izgubio nešto od neodoljive privlačnosti koja je fascinirala najširu publiku. I u ovoj je umjetnosti, neospornog šarma i izvorne ljepote, težište prebačeno isključivo na likovnost. S post modernom počela je trka bez prednosti, s iste startne točke, pod istim uvjetima i to je onaj trenutak istine u naivnoj umjetnosti. Sada se treba dokazati potvrditi.

Kako treba promatrati Marijana Zanoškog u kontekstu ovih teza? Nije li ovo preširoki okvir za ovog tuheljskog poštara? Njegovo današnje zanimanje, očito ni po čemu nije presudan: prisjetimo se da je to nekada bilo zanimanje danas slavnog Ivana Lackovića Croate. Na samom startu, rekao bih, ima Zanoški neznatnu prednost: pred njim su uzori i naiva danas nije ona ista i nepredvidiva pustolovina kao što je to bila nekad. Potaknut sa svojom darovitošću Zanoški je počeo slikati, ali u tome nisu bili presudni primjeri, nego onaj unutarnji i neobjašnjivi diktat. Tko može odgovoriti na pitanje što je darovitost i kakvi je to mehanizmi oslobađaju iz tisućljetnog genetskog mraka? Ovaj je slikarski kod dugo putovao u venama Zanoškijevih da bi se eto, bez najave, nepredvidivo pojavio u Marijanu. Sretna je okolnost da se to dogodilo u trenutku u kojem su postojali svi uvjeti da se ova darovitost oslobodi i potvrdi, da se javi u vrijeme u kojem svatko koji je likovno nadaren može slikati i potvrditi se. Marijan Zanoški pripada onim rijetkim slikarima koje prate priznanja i uspjesi. To razumljivo nije i jedina potvrda darovitosti, ali je svakako njen stimulativni pokretač.

Što i kako slika Marijan Zanoški? U stvaralačkom impulsu ne razlikuje se od bilo kojeg naivnog slikara, nedjeljivo je vezan za svakodnevicu i okolinu koja ga okružuje. Korijenje prodire duboko u zemlju i hrani svoje deblo. Njegova stvarnost nije pogled kroz atelijerski prozor školovanog slikara, on pomno i radoznalo promatra svijet očima djeteta. To je uvijek začuđen i čist pogled bez dioptrije školovanja ili mrene spekulativna promatranja. Imaginarna granica dijeli svijet naivca na njegov seljački interieur i na eksterni pejzaž i u toj njegovoj selekciji nema treće stvarnosti. Duhovni interes i radoznalost Zanoškog, njegova doživljajnost i svjetonazor hermetički su zatvoreni u zagorskom vidokrugu i sve ono izvan ovog kruga izaziva u slikaru sumnju, odbojnost i strah. U svijetu naive ne pobuđuje to samo Zanoški. Nije li, uzet ću jedan egzemplarni slučaj nedavno to potvrdio primoštenski izlet Ivana Generalića koji je, iščupan iz svoje podravske zemlje gubio anatejsku snagu?

Marijan Zanoški, što je logično preuzeo je već uobličen slikarski jezik naive. Prihvatio ga je bez rezerve i izučio svoju slikarsku abecedu na staklu. N a startu je shvati da slikar koji ne svlada (slikarski) jezik nema mogućnost da saopći svoju nemuštu izolaciju. U njegovom je djelu itekako vidljiv taj slijed u razvoju njegovog slikarskog jezika, od dječje nespretnosti na početku do današnje zanatske perfekcije.
U svojim novijim djelima Marijan Zanoški odstupa od podravske (hlebinske) sheme, to je bez sumnje njegova velika prednost, ozbiljna šansa na putu samosvojnosti. U čemu se dakle izdvojio? U načinu slikanja i izboru motiva: sasvim je napustio raniju tipičnu hlebinsku prošlost iz vremena kad je učio na hlebinskoj pismenosti. Njegov zaokret prema tonskom slikarstvu nije bio bez opasnost, a s lakoćom ga je mogao odvesti na put amaterizma. Zanoški je shvati i podredio se zakonitostima slikanja na staklu ali na svoj osobni način. Njegova dijela novije datacije, tematski vezane za tuheljske šumarke i čistine ispunjene svijetlom, nisu ponavljanje podravskih pejzaža po tome su osoban prilog naivnoj umjetnosti. Marijan Zanoški danas je iskusan majstor, slikar koji potvrđuje svoju darovitost, stvaralac koji je osigurao pouzdano mjesto naivi naših dana.

Vlado Burić – članak u “Svijetu” 1985.g.

U prizemlju je famozna izložba ne baš naivna slikara Marijana Zanoškog, tuheljskog poštara iz obližnjeg Prosenika. Mlađahni Ivan Lacković Croata također je raznosio pisma. Nastavi li kako je počeo, taj će mladić daleko dogurati. Mislim, Zanoški. Zaista je krenuo Lackovićevim stopama. Pred njegovim platnima i staklima čovjek osjeti ono što osjeti jedanput ili dvaput na godinu: da stoji pred nečim istinski vrijednim.

 

Prof. Nada Vrkljan Križić

U amaterskom slikarstvu već je niz godina prisutna tendencija slijeđenja manire naive a tek rijetki su oni autori koji uspijevaju vlastitom imaginacijom i prije svega iskrenošću u slikarskom izrazu, izdignuti se iznad prepoznatljivih kanona dopadljivosti. Zanoški Marijan mnogim svojim slikama iznenađuje profinjenošću kojom tretira najsitniji detalj slikarskog pejzaža, minuciozno nijansira boju, inzistira na detalju i na realističnosti prikaza, međutim svojim slikam dostiže razinu jednog poetskog realizma te je daleko od puke imitacije hlebinske manire.

Prof. Snježana Pintarić

Marijan Zanoški svakodnevno susreće mnogo ljudi, zalazi u mnoge domove u Tuhlju i Klanjcu. Dočekuju ga s radošću ili ljutnjom, ovisno o pošiljci koja se krije u njegovoj velikoj kožnatoj torbi. Poznaju ga mnogi , ali malo je onih koji znaju da se njihov pismonoša u slobodnim satima osim svoje obitelji i okućnice u idilično mirnom zaseoku Proseniku bavi i slikarstvom. I to već desetak godina marljivo učeći i napredujući u svladavanju tehnike ulja na staklu, istodobno izgrađujući svoj stil oslobađajući se u tom procesu prvobitnih poticaja i uzora. A radeći uzori bili su naši poznati slikari-naivci okupljeni pod imenom hlebinske škole, čiju je tematiku i likovni jezik i Marijan u početku preuzeo. Marijan u tro vrijeme na tipičan način početnika, slika pejzaže tipićnije za Podravinu nego li za Zagorje s nizinama pokrivenih snijegom i malim kučicama okruženih ogradom i grupicama drveća. Na tim slikama Marijan eksperimentira s bojom u nekim u nekim pejzažima prevladavaju plavo- ljubičasti tonovi dok u drugim plamte jarko žuto-narančasti akcenti. Na figure u pejzažu nailazimo tek ponekad, no ni onda nisu stopljene s krajolikom već se u prvom planu odvajaju od njega. Kao da nisu srasle sa slikom i promatrajući ih osjećamo da je slikarev interes zapravo usmjeren prema pejzažu koji se proteže u dubinu slike. Instinktivno je tu činjenicu osjetio i opredijelio se za daljnji rad samo na pejzažu i sam Marijan. Slike iz njegove posljednje faze nastale su u protekle dvije, tri godine i sve su posvećene pejzažu. Pa čak unutar ove tematike primjećuje se razvojna linija i polagano usmjeravanje na još užu temu unutar tog kruga. Od prepoznatljivih zagorskih brežuljaka , njiva sa stogovima sijena, vinograda s klijetima na slikama se sve češće javljaju osamostaljene mase šuma ili čak pojedina stabla a boje se sužuju na skale zelenog ili smeđeg. Svi detalji su minuciozno obrađeni s ljubavlju i strpljenjem. Marijanove nas slike vode u neke nove pejzaže , tipične samo za njegov slikarski svijet.
I stoga je dobro da ih danas možemo vidjeti u Klanjcu, jer one su zapravo potekle iz ovog kraja.
Prof. Snježana Pintarić

Kontakt:
Marijan Zanoški

Prosenik 47, 49215, Tuhelj
Mob: 099 87 12 966
www.marijan-zanoski.iz.hr

Akademija-Art